Veličanstveni vrhunac svoje znanstvene karijere naš i u svjetskim razmjerima znameniti seizmolog Andrija Mohorovičić doživio je početkom prošlog stoljeća. Presudne za to bile su dvije godine, 1909. kada se dogodio jak potres kod Pokupskog te 1910. kada, nakon detaljne analize tog potresa, objavljuje znanstveni članak u kojem donosi svoje zaključke, a oni postaju – epohalno otkriće.
A kako je došlo do toga da to pionirsko i ključno otkriće na polju seizmologije bude nazvano Mohorovičićev diskontinuitet, ili kraće Moho, te što je još prije stotinu godina, razmišljajući kako da zgrade u kojima živimo budu što sigurnije od potresa, zapisao brižni i savjesni Mohorovičić te nam to ostavio u nasljeđe?
Mohorovičićev diskontinuitet
“Mohorovičić zaključuje da se na dubini od 50 km nalazi ‘granična ploha najgornjeg sloja zemlje, tj. zemaljske kore. U toj dubini mora da se naglo mijenja materijal, od kojeg se sastoji unutrašnjost Zemlje, jer se tu mora dogoditi nagli skok brzine valova potresa’. Tim je otkrićem Mohorovičić dosegnuo vrhunac svoje znanstvene karijere, a hrvatska se znanost od tada može podičiti jednim od rijetkih rezultata koji su doista svjetski relevantni”, napisao je o tom važnom trenutku za seizmologiju akademik Mirko Orlić u knjizi “Kroz koru do plašta - nove spoznaje o Andriji Mohorovičiću (1857. do 1936.)”. Pritom navodi da se i prije Mohorovčićeva epohalnog članka iz 1910. naslućivalo da postoji Zemljina kora i da se razlikuje od plašta ispod nje, te da je jedan od pionira seizmologije, John Milne, preliminarno čak procijenio debljinu kore na oko 30 milja.
“Međutim, istom je Mohorovičić pažljivom analizom hodokrona (krivulja iscrtanih u koordinatnom sustavu koje pokazuju vezu između epicentralne udaljenosti seizmografskih postaja i vremena putovanja različitih vrsta valova od hipocentra do tih postaja) za male epicentralne udaljenosti uočio neke njihove specifičnosti, a jednostavnim je teorijskim pristupom omogućio da se te specifičnosti interpretiraju, te je bio u stanju precizno izračunati dubinu diskontinuiteta i odrediti svojstva unutrašnjosti Zemlje u području iznad i ispod diskontinuiteta. Na taj su način Zemljina kora i plašt ispod nje, kao i diskontinuitet koji ih odjeljuje, prestali biti hipotezom te su postali dokazanom činjenicom”, naveo je akademik Orlić u poglavlju nazvanom “Kako je diskontinuitet postao Mohorovičićev” nastavljajući da su to Mohorovičićevo otkriće, prvi put opisano i javnosti izloženo u domaćem znanstvenom časopisu, brzo prihvatili mnogi znanstvenici, čemu je jako pridonio prikaz o njegovu epohalnom članku koji je 1912. u uglednom njemačkom časopisu Gerlands Beiträge zur Geophysik objavio Hans Benndorf.
“Budući da je Mohorovičićev rad izašao u kućnoj publikaciji jedne hrvatske institucije te nije bio lako dostupan širem krugu čitatelja, informacija o njemu u vrhunskom svjetskom časopisu sigurno je pomogla da se na njega svrati pozornost. S druge strane, Mohorovičiću je očito bilo stalo do inozemnih čitatelja: uz hrvatski je tekst istodobno objavio i prijevod cijelog članka na njemački jezik, koji se u to vrijeme često koristio u znanstvenim krugovima”, pisao je dalje Orlić. A kako je naš znanstvenik svojim člankom unio novosti u analizu seizmografskih podataka i interpretaciju dobivenih rezultata pri opisivanju Zemljine unutrašnjosti, bilo je neophodno njegove nalaze i tvrdnje provjeriti dodatnim podacima i drukčijim metodama obrade. Taj su posao, nekoliko godina nakon Mohorovičićeva otkrića, obavila dvojica mladih znanstvenika, od kojih je jedan bio Mohorovičićev sin Stjepan, a drugi cijenjeni njemački (kasnije i američki) geofizičar Beno Gutenberg. Kako navodi akademik Orlić, rezultati njihovih provjera bili su ohrabrujući pa su “nalazi starijeg Mohorovičića spomenuti već u prvom izdanju najpoznatije knjige A. Wegenera “Die Entstehung der Kontinente und Ozeane” iz 1915.”, no ne na način da je Mohorovičićev članak citiran, već se u toj knjizi spominju i Mohorovičić i njegovi rezultati, pa je jasno da mu se priznaje prvenstvo u otkriću diskontinuiteta. U godinama koje slijede, Mohorovičića se sve češće spominje u svjetskim znanstvenim člancima i knjigama.
No, posebno je zanimljivo doznati kada se počeo koristiti termin “Mohorovičićev diskontinuitet”. Prema pisanju akademika Orlića, taj se izraz prvi put pojavio 1934. u doktorskoj disertaciji američkog seizmologa Corneliusa G. Dahma, čiji je mentor bio jedan od utemeljitelja američke seizmografske mreže James B. Macelwane.
“Macelwaneove zasluge još su očitije prolista li se njegov udžbenik iz 1936. i u njemu pronađe sljedeća rečenica: ‘We shall speak of this major boundary above which the various surficial layers lie as the Mohorovičić discontinuity, after A. Mohorovičić who discovered it’... Dakle, ako Dahm i jest tvorac termina “Mohorovičić discontinuity”, Macelwane je zaslužan za njegovo uvođenje u široko dostupne publikacije i uključivanje u shematske prikaze koji su se – uz dorade – održali do današnjih dana”, otkriva akademik Orlić.
Mohorovičić je pedantnim istraživanjima i dobivenim rezultatima došao do zaključaka nakon kojih su potresi bivali sve manja nepoznanica. A zbog onoga što je doznao, shvaćajući koju razornu moć potresi mogu imati, Mohorovičić se posebno usredotočio na arhitekte i građevinare upozoravajući ih da je tijekom njihova posla neophodno izvoditi i dinamičke proračune. Jednostavno, kako u istoj knjizi, ali u poglavlju naslovljenom “Mohorovičićev seizmološki opus”, lijepo ističe prof. dr. sc. Marijan Herak, Mohorovičiću na srcu leži briga o tome kako zgrade učiniti što sigurnijima za slučaj potresa. Dapače, smatra to jednim od glavnih zadataka seizmologije, pa citira samog Mohorovičića koji je napisao: “Jedan je dakle od najvažnijih zadataka seizmologije da prije svega teoretski prouči kako djeluje gibanje zemlje na zgrade, te da na osnovi rezultata toga proučavanja i na osnovi iskustva kod raznih katastrofalnih potresa pokaže putove i načine kako se imaju graditi zgrade, po mogućnosti otporne protiv potresa...” Mohorovičić u svojim predavanjima građevinarima i arhitektima, pri čemu ga se prepoznaje kao jednog od prvih zagovaratelja protupotresne gradnje – na i danas suvremen način štošta važno definira, argumentira, ukazuje i zalaže se.
Predviđanje potresa u Zagrebu
Pa tako definirajući seizmički hazard i rizik (pogotovo Zagreba) Mohorovičić piše: “Kao rezultat..., slijedi da imamo u Zagrebu po jedan veoma jaki potres na 100 godina, a po jedan potres koji nanaša manje štete najmanje na 10 godina, te po tri jača potresa svakih pet godina... Računa se da obična zgrada redovito traje 150 do 200 godina. Ta će dakle zgrada imati da podnese za svog vijeka jedan veoma jaki potres, 15 do 20 jakih potresa, oko 100 slabijih potresa, a oko 1500 do 2500 veoma slabih potresa kojima je ishodište ispod Zagreba ili u neposrednoj blizini.”
Argumentirajući pak ekonomsku isplativost ulaganja u aseizmičko projektiranje građevina, Mohorovičić opet daje jasne upute: “Otuda slijedi, da je neophodno potrebno, da se kod gradnje kuća u Zagrebu osobiti obzir uzme na pogibelj od potresa, te da se potroši nešto više, samo da bude zgrada što sigurnija od potresa. Bude li sigurnost naših zgrada veća, bit će veći i jeftiniji kredit što će ga uživati zgrada, a grad će mnogo brže rasti kada stranci budu znali da se u Zagrebu ne trebaju bojati potresa”. Nadalje, ukazuje on i na nužnost izvođenja dinamičkih, a ne samo statičkih proračuna: “U Europi se je do sada prilično malen obzir uzimao na pogibelj od potresa, te se i danas prave osnove kuća samo s obzirom na statičku nosivost...”.
I ne samo to, Mohorovičić se snažno zalaže za strogu kontrolu kvalitete građenja pa znalački upozorava: “Najbolje zasnovana zgrada dolazi katkada u ruke graditelja koji ili iz pohlepe za dobitkom ili iz nesavjesne konkurencije izvede posao posve manjkavo. Događa se također da se grade zgrade u svrhu da se čim prije prodaju i iz njih izbije čim veći dobitak, te se ne pazi na solidnu izradbu nego na to da se sa čim manjim troškom izvede čim veća zgrada. Da takva zgrada ne može biti čvrsta proti potresu razumljivo je, a zadatak je oblasti da čim strože pazi na solidnu izvedbu svake zgrade.”
