Andrija Mohorovičić svojim je radom, istraživanjima, analizama, otkrićima, pa čak i vlastitom konstrukcijom poboljšane verzije jednog instrumenta meteorologiju u Hrvatskoj na prijelaza iz 19. u 20. stoljeće uzdignuo na znanstvenu razinu.
Utemeljio je i Službu točnog vremena, uveo i organizirao obranu od tuče, započeo s objavljivanjem vremenskih prognoza u dnevnim novinama...Ukratko, on i meteorologija doimali su se kao skladna, neraskidiva, ali i uzbudljiva simbioza, za koju se, i onda i sada, s velikom vjerojatnošću moglo pomisliti da će trajati još godinama, sve do mirovine. No nije bilo tako.
Meteorologa Mohorovičića odjednom su, možda i zbog nekih profesionalnih nezadovoljstava, obuzele znatiželja i strast za – seizmologijom. I u njegovoj karijeri došlo je do zaokreta koji će se s vremenom pokazati presudnim, sudbonosnim i, mogli bismo reći – vizionarskim. I za samog Mohorovičića, i za seizmologiju, i za malu zemlju iz koje je potekao. O stvarnim razlozima tog zaokreta nema baš pouzdanih informacija ni pisanih tragova. Njegovi nasljednici po struci iznose tek neka nagađanja, pretpostavke, svoja razmišljanja.
Neobičan korak
– Rad Andrije Mohorovičića u području meteorologije bio je početkom 20. stoljeća u punom zamahu: već je bio objavio rezultate koji su zamijećeni u domaćoj i međunarodnoj znanstvenoj javnosti, vodio je mrežu meteoroloških postaja te obradu i objavljivanje velike količine podataka, redovito je publicirao vremenske prognoze, bavio se primijenjenom meteorologijom (primjerice, organizacijom obrane od tuče), a držao je i predavanja iz meteorologije. U tom času, u ranim četrdesetim godinama života, odlučio je svoj znanstveni interes preusmjeriti na novu znanstvenu disciplinu – seizmologiju, pri čemu nije zanemario stručne i nastavne obaveze koje je prije preuzeo u području meteorologije. Trebalo mu je desetak godina da opremi seizmografsku postaju i uputi se u seizmologiju da bi potom, na samom početku svojih seizmoloških istraživanja, otkrio diskontinuitet koji razdvaja Zemljinu koru od plašta. Taj je svoj najznačajniji rezultat postigao u ranim pedesetim godinama života, nakon pomalo rizičnog zaokreta u znanstvenoj karijeri – napisao je akademik Mirko Orlić u monografiji “Kroz koru do plašta – nove spoznaje o Andriji Mohorovičiću (1857. do 1936.)”, koju je u svibnju prošle godine objavila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, a uz Orlića uredili su je i prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar te akademik Ksenofont Ilakovac.
U nastavku akademik Orlić postavlja i logično pitanje – što je to Mohorovičića potaknulo na taj rizičan korak. Pritom nudi i neka razmišljanja, moguće zaključke.
– Ne raspolažemo nikakvim dokumentima koji bi mogli objasniti tu Mohorovičićevu odluku. Preostaje, dakle, da se pažljivim čitanjem njegovih objavljenih članaka ponešto dozna o mogućim motivima. Primjerice, pišući o klimi u Zagrebu, Mohorovičić ističe kako bismo za istraživanje klimatskih promjena “morali... imati oko 1000 godina opažanja. Pošto pako ne imamo o nijednom meteorologijskom elementu niza pouzdanih opažanja većega od 100 godina, morali bismo prepustiti pitanje o sekularnom periodicitetu svojim kasnim potomcima”. Iz toga se može zaključiti da meteorološke podatke kojima je raspolagao, čak i one s najstarijih postaja, nije smatrao osobito pogodnima za istraživanje klimatskih promjena – navodi akademik Mirko Orlić dodajući da su Mohorovičiću u to vrijeme po svoj prilici nedostajali i visinski podaci.
Zatim, da se u svom posljednjem meteorološkom članku oslonio na ekstrapolaciju prizemnih podataka uz zaključak da temperatura stalno pada s visinom, da bi na kraju, neposredno nakon objave članka, ta teza ipak bila opovrgnuta mjerenjima u višim slojevima atmosfere i otkrićem stratosfere. Podsjeća Orlić i na to kako je Mohorovičić bio nezadovoljan i svojim vremenskim prognozama te je osjećao i nedostatak teorijskog pristupa meteorologiji. I te su riječi akademika Orlića na neki način uvod u uzbudljivu priču o Mohorovičiću kao svjetski znamenitom seizmografu. On tu priču ipak stavlja i u svjetski kontekst navodeći da se seizmologija u svijetu počela intenzivno razvijati krajem 19. stoljeća, da bi otprilike istodobno postala zanimljiva i u nas, i to s opravdanim razlogom – zbog potresa koji su tada učestali u Hrvatskoj.
Posebice zbog velikog potresa koji je 9. studenog 1880. pogodio Zagreb. Međutim, objašnjava akademik Orlić, ta su rana istraživanja hrvatskih prirodoslovaca bila ograničena nedostatkom seizmografskih mjerenja pa su se morali osloniti na podatke prikupljene opažanjima i na proučavanje povijesnih izvora.
– Može biti da je Mohorovičić u takvoj situaciji vidio priliku da na najbolji način iskoristi svoje sposobnosti razvijene višegodišnjim empirijskim istraživanjima unutar srodne znanstvene discipline te da se pritom osloni na znanja o teoriji elastičnosti i valnoj dinamici koja je stekao tijekom studija. U svakom slučaju, Mohorovičić je nakon prelaska iz meteorologije u seizmologiju uspio organizirati seizmografska mjerenja koja su bila usporediva s tada najboljima u svijetu, i uz to je prvi put u svojoj karijeri u istraživanjima mogao kombinirati empirijski i teorijski pristup. Upravo na takvom pristupu zasnivalo se njegovo najveće otkriće – pokušao je akademik Orlić razumno odgonetnuti što se to u Mohorovičiću moralo “odigrati” da se s meteorologije, i njenih nedostataka, prebaci na izazove seizmologije, jedne nove znanstvene discipline koja se u to vrijeme mogla doimati kao veliko, otvoreno, tajnovito i neistraženo polje u dubinama Zemlje.
Pritom ipak ističući d a taj njegov angažman u seizmološkim istraživanjima i nije bio baš sasvim nenadan jer je Mohorovičić nekim svojim prijašnjim istraživačkim aktivnostima osigurao važan preduvjet za kvalitetnu organizaciju seizmografskih mjerenja.
Znači, slikovito bismo mogli reći, naš je znameniti znanstvenik sam, bez ikakva predumišljaja i namjera, polako izgradio most između svojih dviju znanstvenih preokupacija, dotadašnje meteorologije i nadolazeće seizmologije, te je u jednom trenutku preko njega samo prešao na drugu stranu.
Potres u Zagrebu 1880.
A kako je dalje tekao znanstveni život, sada seizmologa Mohorovičića, te kako su izgledali njegovi uzbudljivi počeci, može se doznati iz vrijedne monografije “Nulla dies sine observatione – 150 godina Geofizičkog zavoda u Zagrebu”, koju je 2011. objavio Geofizički odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i to iz poglavlja “Seizmologija i fizika unutrašnjosti Zemlje” čiji su autori seizmolozi s istog Geofizičkog odsjeka prof. dr. sc. Davorka Herak i prof. dr. sc. Marijan Herak. Potanko se baveći cjelokupnom Mohorovičićevom znanstvenom ostavštinom, oni su napisali:
– Znanstveno proučavanje potresa u Hrvatskoj počelo je krajem 19. stoljeća, posebno intenzivno nakon velikog zagrebačkog potresa 1880. godine. Tada je u organizaciji Akademije osnovan Potresni odbor (drugi takav u svijetu, nakon japanskog!). Predsjednik mu je bio Josip Torbar, brojio je sedam članova, a Mijo Kišpatić, koji je bio zadužen za prikupljanje i obradu podataka, gotovo je čitav posao obavljao sam sve do 1906. Tada posao oko izdavanja potresnih izvješća preuzima Meteorološki opservatorij pod upravom Andrije Mohorovičića koji se već ranije uključio u rad Odbora.
Tom prilikom Kišpatić piše: “Ovim zadnjim izvješćem rastajem se nakon mnogogodišnjega rada s potresnim izvješćivanjem, a mogu to učiniti radosno jer znam, da je taj posao prešao na znanstveni zavod, koji će po svomu položaju i uza svoja sredstva moći taj posao bolje obavljati, nego što sam ga mogao ja.” A Mohorovičić dodaje: “Uprava meteorološkog opservatorija želi da se ove riječi podpuno obistine.” Time je seizmologija i službeno postala disciplinom kojom se Opservatorij bavio. U početku valjalo se posvetiti organiziranju mreže opažača učinaka brojnih potresa koji su se u to doba događali u Hrvatskoj te nabavi suvremenih instrumenata. Ti su Mohorovičićevi napori rezultirali otvaranjem zagrebačke seizmološke postaje 1906., koja uskoro biva opremljena tada najboljim seizmografima i najpreciznijim opservatorijskim urama.
U ponedjeljak: Ususret epohalnom otkriću za koje zna cijeli svijet
