Nakon gotovo tri godine tamnovanja, Andrić je oslobođen 2. srpnja 1917. na temelju amnestije cara Karla. Bolestan i pothranjen, odlazi tetki i tetku u Višegrad. Početkom studenoga 1917. dolazi u Zagreb i liječi se u Bolnici milosrdnih sestara. Kao dijagnozu spominje pleuritis i pericarditis. Započinje drugi čin Andrićeva boravka u Zagrebu.
U bolnici u Vinogradskoj ulici upoznaje se s Ivom Vojnovićem koji u njemu vidi mladog čovjeka sličnih ideoloških pogleda i prihvaća ga s očinskom ljubavlju. O tome svjedoče brojna Vojnovićeva pisma i dnevnički zapisi. U bolnici se nalaze i njegovi drugovi s robije Niko Bartulović i Roko Matulić, kao i slikar Stojan Aralica. S grupom jugoslavenskih unitarista – Bartulovićem, Mašićem i Ćorovićem – Andrić u Zagrebu obavlja pripreme za pokretanje novoga časopisa koji će se zauzimati za integralno jugoslavenstvo i za jedinstvenu „jugoslavensku književnost“.
Prva objavljena knjiga
U to vrijeme upoznaje se i s Miroslavom Krležom, vjerojatno u atelieru slikara Ljube Babića. Započinje i dugotrajno prijateljstvo s književnicom i polonisticom Zdenkom Marković. Odlaze skupa u kazalište i na koncerte, a često je i u njezinu salonu u Visokoj ulici 16 u kojem se okupljalo šaroliko umjetničko društvo. S njom je kasnije razvio osobito bogatu i raznovrsnu korespondenciju: ukupno 118 pisama tijekom dvadesetak godina. Zdenka Marković čitala je i lektorirala Andrićeve tekstove, a pisac ju je čak i opunomoćio da za njega obavlja knjižarske i novčane poslove (primjerice slanje novca majci iz inozemstva u Bosnu). O pravoj naravi njihove dugogodišnje veze možemo samo nagađati.
Andrić se 1918. ponovno upisuje na Sveučilište u Zagrebu. Započinje i intenzivnu literarnu aktivnost. Ipak, i prvi i drugi Andrićev boravak u Zagrebu u znaku su stalnog nezadovoljstva, depresije, očaja, osjećaja napuštenosti i bezizlaznosti, zbog čega je čak pomišljao i na samoubojstvo. Živi od tuđe pomoći, u siromaštvu, bez ikakve perspektive. I društvena i osobna životna scena djeluju mu kaotično i on uzalud pokušava pronaći podnošljiv modus vivendi.
Kako bi izišao iz začaranog kruga tjeskobe i besperspektivnosti, počinje uređivati polumjesečnik programskoga naslova „Književni jug“. Časopis je otvoreno propagirao integralno jugoslavenstvo pa su i tekstovi objavljivani i na latinici i ćirilici te na hrvatskom, srpskom i slovenskom jeziku. Prvi broj pojavio se 1. siječnja 1918. i bio je tiskan u impresivnoj nakladi od 4.000 primjeraka. Odgovorni urednik i nakladnik bio je Branko Mašić, a urednici Niko Bartulović, Ivo Andrić, Vladimir Ćorović, Anton Novačan i Miloš Crnjanski. U „Književnom jugu“ Andrić je jedan od najagilnijih suradnika. Objavio je ukupno 25 različitih priloga: pjesama u stihu i prozi, odlomaka iz pripovijetke Put Alije Đerzeleza (Đerzelez u hanu i Đerzelez na putu), eseja i kritika. Osim priloga potpisanih punim imenom i prezimenom, neke je tekstove objavio pod šifrom „Res“.
Kad se 1918. u izdanju „Književnog juga“ u Zagrebu pojavila prva Andrićeva zbirka Ex Ponto, odmah je bilo jasno da je hrvatska književnost obogaćena osobitim lirskim glasom. Čak je i Miroslav Krleža, inače škrt na pohvalama, napisao u „Hrvatskoj riječi“ o knjizi vrlo afirmativnu (doduše nepotpisanu) bilješku. Čitamo u njoj da se Ivo Andrić već jasno izdvojio među pjesnicima koji su se javili u almanahu Hrvatska mlada lirika kao jedan od „prvih naših verslibrista“, da njegovi stihovi zvone i „imadu svoju boju i svoj oblik primaran i iskren”. U zbirci Ex Ponto Andrićev se stih „razlio i posve oslobodio spona“; u njima se osjeća „mutna patnja kaotičnih prilika“. Krleža ponavlja misli Nike Bartulovića – Andrićeva prijatelja, ideološkog istomišljenika i pisca nadahnuta predgovora zbirci – da su ti stihovi „dokument stradavanja jedne čitave generacije“ i da ih treba pročitati „drugi, treći i deseti put“.
O utjecaju te zbirke i snažnom dojmu koji je proizvela na čitavu izgubljenu generaciju kojoj je rat oduzeo budućnost najbolje svjedoči književnik i novinar Josip Horvat: „U sitnim intervalima smirenja, katkad se čini da je od sveg pisanja onih dana na stranicama Ex Ponta možda dano najvrijednije, najtrajnije što je stvorio naš duh kao naš prilog čovječanstvu. Ivo Andrić stoji iznad svih struja i grupa“.
Ex Ponto je duboko osobna knjiga, svojevrsni lirsko-refleksivni dnevnik čovjeka okružena samoćom. Ukupno 140 lirskih fragmenata, raspoređena u tri cjeline, nude nam uvid u krajolik jedne ispaćene duše i u misaone raspone egzistencijalno ugrožena subjekta koji je svoja traumatična iskustva spreman podijeliti sa svim stradalnicima, s braćom svojom u bolu i nadi. Zato su mnogi u toj nevelikoj knjižici vidjeli puno više od obične pjesničke zbirke. Slijedilo je njezino nekritičko uzdizanje, hvalospjevi u brojnim kritikama. Nazivali su je najboljom knjigom svojega vremena, dok je Miloš Crnjanski u „Književnom jugu“ napisao:„No jedno je neosporno sa ovom knjigom: Andrić est arivée“. Andrić je stigao - bile su to proročanske riječi.
U jesen 1918. Andrić se opet sklanja u stari i sigurni bolnički azil u Vinogradskoj ulici. Osim s Vojnovićem, druži se s Ivom Raićem, Antunom Dobronićem, Ivanom Dominisom, Ivanom Geresdorferom, Milkom Pogačić, Gustavom Krklecom, sestrama Benko, a često zalazi i u dom Tugomira Alaupovića i doktora Franje Gučija. Budući da se u Hrvatskoj sve više širilo antijugoslavensko raspoloženje, Andrić u zagrebačkim „Novostima“ 8. studenoga 1918. objavljuje programatski članak pod naslovom Nezvani neka šute u kojem se obrušava na protivnike ujedinjenja i stvaranja unitarne jugoslavenske države. U članku ističe: „A svi mi koji smo tu misao ujedinjenja pronijeli neokaljanu kroz bratoubilačke bojeve i nismo je zatajili pred krivokletničkim austrijskim sudovima, znat ćemo je obraniti i od besavjesnih žurnalista i prgavih, samozvanih politikanata“.
I konačno je došao taj dan! Andrić je dočekao ostvarenje svojih političkih ideala - finis Austriae i ujedinjenje. Prvoga prosinca 1918. u Beogradu je proglašeno i stvoreno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca pod regentom Aleksandrom Karađorđevićem. Već 5. prosinca u Zagrebu je došlo do protujugoslavenskih demonstracija građana i domobranskih pukovnija koji su zahtijevali hrvatsku republiku. Pobunu su u krvi ugušili sokolaši, dragovoljci i narodna straža pod vodstvom Budislava Grge Angjelinovića, redarstvenog povjerenika za javnu sigurnost u Narodnom vijeću. Tom prilikom ubijeno je 13, a ranjeno 17 ljudi („prosinačke žrtve“). O svojim nadama ali i iznevjerenim očekivanjima nakon ujedinjenja Andrić je posve iskreno progovorio puno godina kasnije: „Mi mladi bili smo nepomirljivi protivnici Austro-Ugarske, a za ujedinjenje južnih Slovena. Mi smo sa oduševljenjem dočekali kraj rata i stvaranje jugoslovenske zajednice. Ali, ubrzo nas je zahvatilo ohlađenje, jer to nije bila zajednica kakvu smo mi želeli i očekivali, i jer su mnogi naši ideali bili iznevereni…“ .
Zanimljiv događaj zbio se u veljači 1919. Za vrijeme premijere predstave U naviljcima Petra Petrovića Pecije u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Miroslav Krleža demonstrativno je ustao viknuvši na glas da takav trivijalan komad spada u peštanski orfeum, a ne na nacionalnu kazališnu scenu. Demonstrativno je napustio gledalište uz tresak vrata, a u tom protestnom činu pridružio mu se i Ivo Andrić. Kasnije će se među njima sve više produbljivati jaz, u početku prvenstveno zbog ideoloških razloga, a potom i zbog umjetničkog rivalstva. Krleži, piscu lijevog aktivizma, bio je odbojan Andrićev unitarizam i rojalizam.
Andrić se u Zagrebu opet počeo osjećati sve lošije. Nakon propasti Austro-Ugarske i stvaranja nove države (Kraljevine SHS), nastojao je kapitalizirati svoj protuaustrijski angažman u krilu jugoslavenske revolucionarne omladine. Piše pisma prijatelju i mentoru Tugomiru Alaupoviću, koji je u međuvremenu postao ministar za vjere u prvoj vladi, i moli ga da mu pronađe mjesto u novoj prijestolnici. Zadnje pismo Alaupoviću iz Zagreba (27. rujna 1919.) već odaje nestrpljenje i nervozu u očekivanju novoga posla:
Ovih dana likvidiram posao sa K. jugom, i ostajem bez ikakva zanimanja. Razumjećete da mi je teška ova neizvjesnost i da jedva čekam Vaš odgovor i imenovanje. Život je ovdje nemoguć. Ja nemam žive duše, i ja moram u Beograd, pa kako je da je!
Zagreb mu obilježio sudbinu
Pozitivno rješenje iz Beograda konačno je stiglo i početkom listopada 1919. Andrić zauvijek napušta Zagreb. Zalaganjem svoga mentora, ministra Tugomira Alaupovića, postavljen je za „sekretara treće klase“ u Ministarstvu za vjere. Ubrzo započinje njegova diplomatska karijera: 16. veljače 1920. raspoređen je, zalaganjem Alaupovića i Trumbića, na novo mjesto - sekretara poslanstva Kraljevine SHS pri Svetoj Stolici u Rimu. Tamo je dočekao izlazak svoje druge lirske zbirke Nemiri u izdanju St. Kuglija.
Andrić je i kasnije, osobito nakon Drugog svjetskog rata, često dolazio u Zagreb. U Zagrebu su mu izlazile knjige, surađivao je u književnim časopisima, družio se s kolegama iz književničkog ceha, a bio je i dopisni član JAZU od 1951. godine. Iako kratkotrajna, Andrićeva zagrebačka epizoda bitno je obilježila sudbinu budućega nobelovca. Iz Zagreba se, kao gotov čovjek i već afirmiran pisac i umjetnik, uputio u nove životne i umjetničke izazove.
O napuštanju Zagreba kasnije je rekao:
„Ja u Zagrebu nisam mogao uhvatiti koren i ostati. Ja tu nisam imao nikog svoga, bilo je trenutaka kad sam padao u očajanje i po svaku cenu želeo da odem…To što sam krenuo u Beograd, takođe treba razumeti, mahom iz dva razloga. Prvi je u tome što se Alaupović starao da mi pomogne da dobijem stalno nameštenje, a drugi verovatno u onoj skrivenoj zamci kojom vas privlači svaka prestonica.“
Sutra: Ivo Andrić u diplomaciji
Još jedan koji je mislio kapitalizirati temu jugoslavenstva , nauštrb hrvatstva...a takav će i ostati zabilježen u povijesti...da ga se sad pita sigurno bi izjavio da mu to baš nije trebalo...