Nakon godinu dana boravka Ivo Andrić sredinom listopada 1913. napušta Zagreb i upisuje treći semestar slavistike na Sveučilištu u Beču. Pohađa predavanja profesora Milana Rešetara i Konstantina Jozefa Jirečeka. Studira uz potporu „Napretka“ od 1200 kruna i aktivno sudjeluje u radu hrvatskoga studentskog kluba „Zvonimir“. Stalno pobolijeva pa božićne blagdane provodi u Zagrebu gdje se liječi od upale pluća. Početkom siječnja 1914. piše Vojmiru Durbešiću da je teško bolestan: „Sve se pokvarilo. Krv više ne bacam, ali mi je grlo oteklo da već treći dan ništa ne jedem“.
Studira u Beču i Krakovu
Zbog angine, koja se iznenada zakomplicirala, Andrić je morao biti podvrgnut operaciji 10. siječnja u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu. Zanimljivo je da je istoga dana i u istoj bolnici operiran na grlu i Antun Gustav Matoš, koji je od posljedica operacije umro 17. ožujka 1914. O svojoj operaciji Andrić javlja Durbešiću već 11. siječnja: „Još mi poigravaju lječnikove (sic!) škare po zubima i imam odvratnost za metal kao onaj koga klaše i ne doklaše, tako da mi već nekolike petokrunke otfikariše g. lekaru. Antimetalum. Ide metal. Jedna operacija je užasno ružna stvar, a još je ružnije da se za tu rugobu i nužno plaća. Tako me je boljelo i tako sam oslabio da mislim da sam već kažnjen za sve grijehe i da su ispunjene želje i mojih najgorih neprijatelja“.
Nakon oporavka od operacije, Andrić se vratio na studij u Beč. U povodu Matoševe smrti održao je poznato predavanje na komemoraciji u hrvatskom studentskom društvu „Zvonimir“ u Beču u kojem se dotaknuo i Matoševe važnosti za hrvatsku književnost i aktualne političke situacije u zemlji. Andrić se divio Matoševu književnom umijeću, duboko je poštovao toga – kako će kasnije napisati – vjernika ljepote, ali se posve razilazio s Rabbijevim ideološkim stavom – gorljivim pravaštvom. O komemoraciji u Beču i Andrićevu predavanju izvijestio je „Hrvatski pokret“ 8. travnja, dok je tekst predavanja objavljen u Čerininu projugoslavenskom časopisu „Vihor“.
Nekrolog A. G. Matoš svakako ide u red najboljih ranih Andrićevih esejističko-kritičkih radova. Neke teze, ocjene i sudovi iz toga predavanja/eseja izdržali su provjeru vremena pa i danas djeluju i poticajno i aktualno. Zanimljivo je da Andrić piše o Matošu na „matoševski“ način: stilski efektno, s polemičkim zanosom, impulzivno i nervozno, ali s konciznom, vrlo kultiviranom frazom i s karakterističnim iznenadnim ironijsko-paradoksalnim obratima i „ubodima“. Na kraju ogleda Andrić vraća Matoša u neveseli socijalni kontekst u kojem je živjela njegova bolećiva duša: Njegova Hrvatska je lijepa, pogažena zemlja, jednim istorijskim apsurdom bačena u ropstvo, varana, izrabljivana, napola dekroatizovana. Mučno se živi u hrvatskoj noći. U efektnom, poantiranom završetku Andrićeva teksta potenciran je autorov gnjev izazvan hrvatskom duhovnom žabokrečinom, popraćen čak i slutnjom radikalne geste: Sva Hrvatska nelijepo hrče. Budni su samo pjesnici i atentatori.
Ni u Beču Andrić se ne osjeća dobro pa početkom travnja 1914. napušta grad i odlazi s prijateljem Vojmirom Durbešićem u Krakov gdje upisuje se na filološki odsjek Filozofskoga fakulteta. Kako bi poboljšao svoju financijsku situaciju, Andrić je dogovorio suradnju s koalicionaškim novinama „Hrvatski pokret“ i počeo pisati seriju tekstova o umjetničkim događajima u Krakovu, ali i o svome osobnom doživljaju grada. Tako su nastala njegova „Pisma iz Krakova“, ukupno četiri nastavka. U „Hrvatskom pokretu“ 1914. izlazi i prva Andrićeva tiskana novela Popodne u kojoj varira matoševsku temu malograđanske dosade, praznine, učmalosti i besperspektivnosti. Već za vrijeme studija u Zagrebu, Beču i Krakovu Andrić počinje pisati i književne kritike koje objavljuje po hrvatskim časopisima („Vihor“, „Hrvatski pokret“, „Savremenik“, „Hrvatska riječ“, „Književne novosti“), a kritički rad intenzivira nakon pokretanja „Književnog juga“ 1918. u kojem je bio i urednik i jedan od najagilnijih suradnika.
I tada se, u lipnju 1914, desio veliki zaokret: Andrić ulazi na velika vrata u književnost. Desilo se to zahvaljujući Wiesnerovu almanahu Hrvatska mlada lirika koji se pojavio u zagrebačkim knjižarama upravo na dan Principova atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914. Almanah je nastao kao svojevrsna pjesnička posveta mladih pjesnika Vidriću i Matošu, a u njega su uvrštene pjesme dvanaestorice autora poredanih abecednim redom: Ive Andrića, Vladimira Čerine, Vilka Gabarića, Frana Galovića, Karla Häuslera, Zvonka Milkovića, Stjepana Parmačevića, Janka Polića Kamova, Nikole Polića, Augustina Ujevića, Milana Vrbanića i Ljube Wiesnera. Andrić je, s 22 godine, najmlađi među zastupljenim autorima.
Ulazak u hrvatski modernistički krug snažno se odrazio na Andrićevoj lirici. Dobar dio aktualne pjesničke produkcije (Matoš, Domjanić, Galović, Nikolić, Vrbanić) preferirao je sumorna, krepuskularna raspoloženja, usamljenički nemir, estetizaciju smrti i umiranja, hipertrofiranu osjećajnost i snažan doživljaj disharmonije između ideala i stvarnosti, a sve su to bila stanja i emocije koje su odgovarale Andrićevu temperamentu. Zato se on brzo uklopio u pjesničke struje hrvatske moderne, osobito u brazdu Matoševe škole. Andrićeve pjesme iz toga vremena (Tama, Lanjska pjesma, Potonulo, Jadni nemir) po nosivim motivima, vokabularu, metaforici i poetskim slikama potvrđuju i određenu lakoću u prihvaćanju dominantne poetske prakse.
Zanimljiva je i popratna biografska bilješka o Ivi Andriću u Hrvatskoj mladoj lirici. Nepotpisani autor (a prema Andrićevu osobnom svjedočenju bio je to Vladimir Čerina) piše o tom „najčudesnijem Sarajliji“:
„Odviše bez energije, da bi pisao duge članke. Kratak kao prolaznost avanturističke ljubavi. Princ bez dvorca, paževa i princeze. Zimi se nadiše kavanskog zraka, da bi se u proljeće liječio dahovima razbujalih livada. Nesretan kao svi artisti. Ambiciozan. Osjetljiv. Ukratko: ima budućnost.“
Lakonski izrečene prognoze ubrzo će se pokazati točnima. No prije literarne afirmacije Andrić je doživio pravu osobnu kalvariju. Vrativši se nakon sarajevskog atentata s velikim očekivanjima iz Poljske u domovinu, ubrzo je – početkom kolovoza 1914. – uhićen u Splitu i zatvoren zbog protuaustrijskoga djelovanja i suradnje u omladinskom nacionalističkom pokretu. Nakon splitske tamnice „Sveti Roko“ i, nakratko, šibenske tamnice, Andrić je raspoređen u zatvor u Mariboru gdje stiže 19. kolovoza. Skupa s njim utamničeni su i njegovi prijatelji, ideološki istomišljenici: Niko Bartulović, Jerko Čulić, Maja Nižetić, Oskar Tartaglia, Josip Smodlaka, Mate Drinković. To je ključno razdoblje u životu mladog Andrića: boravak u tamnici uzrokovao je tektonske poremećaje u njegovu biću i dao njegovoj urođenoj melankoliji mogućnost za kreativne uzlete.
Važan izvor za razumijevanje Andrićevih uzničkih stanja i raspoloženja u Mariboru su i dalje pisma prijateljici Evgeniji Gojmerac. Javio joj se već 15. kolovoza, neposredno nakon boravka u šibenskoj tamnici, kratkom porukom s broda koju potpisuje: „Ivo Andrić, sasvim bijedan čovjek“. U prvom kratkom pismu iz „marburške tamnice“, datiranom 4. listopada, piše telegrafski: „Moje življenje: čitam, pišem, igramo šah; dani prolaze brzo“ (Ibid.), ali već 30. listopada piše joj zapovjednim tonom: „Imaš da učiniš ovo: trebam ‘Neufelds’ Wörterbuch: ital-deutsch. (i obratno) to ćeš dobiti u svakoj knjižari; i pjesme V. Vidrića, dalje Kranjčevića: „Izabr. pjesme“ i „Trzaje“, to traži gdje bilo, kupi, uzajmi, tek gledaj da što prije pošalješ“ .
Andrić se stalno brine i raspituje o situaciji u Hrvatskoj, koju u pismima E. Gojmerac prisno naziva „Gospogja Croatie“. U pismu iz Maribora 22. studenoga piše: „Gospogju Croatie volim stalno i nesrećno, kao uvijek; posjeti je kad odeš na Grič i pozdravi mnogo“ , a slično i 6. prosinca: „o Gospogji malo čujem; nesrećnija je nego ikad, ali je volim više nego ikad“. U pismima E. Gojmerac iz Maribora Andrić se interesira za Hrvatsku u gotovo svakom pismu, povremeno i za njenu „sestru“ (Srbiju), pa tako piše početkom siječnja: „Kako je Gospogja? Čujem da njenoj sestri ide dobro. A mene je sigurno zaboravila. Nezahvalna je i ne zaslužuje da je volim; i ne bih – kad bih mogao“. Dva tjedna kasnije, 21. veljače, opet je glavna tema ljubav prema „Gospogji“: „/…/ali Gospogju, ma kakva da je, ne mogu da zaboravim, nije ona kriva što je nesrećna, kao ni ja što je volim.“
Andrić je pušten iz mariborskog zatvora 20. ožujka zbog nedostatka dokaza. Interniran je u franjevačku župu sv. Mihovila u Ovčarevu, selu desetak kilometara udaljenu od Travnika. U Ovčarevo stiže 22. ožujka i, nakon tri godine, susreće se s majkom koja je u to vrijeme bila domaćica kod župnika fra Alojzija Perčinlića. Stalno je bio policijski praćen pa početkom travnja Zemaljska vlada u Sarajevu javlja telegramom Zajedničkom ministarstvu financija u Beču: „Ivo Andrić upravo stigao i stavljen pod strog nadzor“.
Zaljubljeni u istu djevojku
Iz Ovčareva Andrić posjećuje franjevačke samostane (najviše Guču Goru), čita ljetopise, kronike i arhive, razgovara s fratrima, upija njihove živopisne riječi. Budući da je fra Alojzije Perčinlić dekretom bio premješten u župu Sv. Ilije u Zenici, s njime odlaze i Andrić i njegova majka. Na vijest o bolesti Evgenije Gojmerac piše joj riječi utjehe: „Čudna mi je i nejasna ta tvoja bolest. Koji su uzroci, koliko traje i kako podnosiš sve mi je to nepoznato. Znam samo da sam ti obvezan i da će mi biti milo ako ti moj list bude bar mala utjeha u nevolji kao što meni nekoć bijahu tvoji.“ No, ne shvaćajući ozbiljno njezinu situaciju, čak se i šali: „ Još ću postati sentimentalan! A ti nećeš valjda počiniti nespretnost i umrijeti. U svakom slučaju javi se t.j. ako umreš biće malo poteško, ali ti gledaj ipak da se javiš. Pa sjeti me se u testamentu“ .
Evgenija Gojmerac umrla je od leukemije 17. rujna 1915. u 21. godini. Zanimljivo je da je njezinu smrt u svojim dnevničkim zapisima Davni dani zabilježio i Miroslav Krleža: „Umrla je Eugenija Gojmerac, a ljudi prolaze Jurjevskom kao da se nije dogodilo da je umrla Eugenija Gojmerac. Fraza da ‘život teče dalje’ glupa je, nesumnjivo, a da život doista ‘dalje teče’, to nije ni mrvu mudrije od te blesave fraze, i tako ljudi teku Jurjevskom ‘doista dalje’ kao da Eugenija Gojmerac nije umrla“. Čini se po svemu da su dva naša najveća književna velikana bila tada zaljubljena u istu djevojku.
gospodar riječi........ i kralj oportunista......