Moj brat Eduard jedini je preživio pobunu u Villefrancheu, a onda je misteriozno stradao

Kada je sve završeno i pobuna slomljena, odmah je strijeljano 14 pobunjenika, još 141 odveden je u obližnju kulu te su i oni strijeljani nakon kratkog vremena. Takvoj su sudbini umaknula trojica, od kojih će preživjeti samo jedan.

Pobunu Hrvata u Villefranche-de Rouergueu preživio je i iz tog južnofrancuskog mjesta uspio umaći samo Eduard Matutinović, pripadnik 13. gorske SS divizije – hrvatska br. 1, poslije poznate kao Handžar divizija. Konačna sudbina preživjelog Eduarda ipak nije nikada razjašnjena do kraja, a nema previše nade ni da će ikada to i biti.

Pobuna u Villefrancheu jedinstven je događaj u povijesti Drugog svjetskog rata kojim su se bavili, i još se bave, brojni povjesničari, kako domaći tako i strani. Kontroverzan događaj kojem prethodi podjednako kontroverzna povijest niti danas, gotovo 75 godina nakon što se zbio u noći sa 16. na 17. rujna 1943. nije dobio svoju konačnu verziju. Kao svoj obol borbi protiv nacizma svojataju ga i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Prije svojeg raspada, svojatala ga je i komunistička Jugoslavija. U pravu nije, sasvim sigurno, nitko. Istina je dugo vremena ostajala skrivena po različitim arhivima te s malo svjedoka vremena u kojem se pobuna događala. Ključ za bacanje jačeg svjetla na jedinu uspjelu pobunu njemačkih vojnih jedinica i jedino oslobađanje nekog francuskog grada prije invazije na Normandiju je Eduard Matutinović. U mnogo izvora koji govore o događaju njegovo ime neće se naći. Ili će se naći pored nekih drugih imena u pričama koje podosta iskrivljuju istinu. Zašto? Tko bi imao interesa u skrivanju imena jedinog preživjelog pobunjenika iz nevjerojatne priče o pobuni u njemačkom garnizonu malog francuskog mjesta?

Obitelj Stipana i Paule Matutinović imala je petero djece, najstarijeg sina Eduarda Matu Petra, Tomislava Vlatka, Želimira, Anu. danas Arhanić, te Josipu Višnju, danas Milas. Sjećanje na Eduarda danas čuvaju gospođe Josipa Višnja i Ana, posljednja osoba koja je Eduarda vidjela živa, imala je tada, 1945. godine, netom nakon završetka rata, osam godina. Josipe Višnje mnogi će se sjetiti zbog Apela za mir kada je 1991. godine prikupila 68.000 potpisa za taj puštanje hrvatskih ročnika iz JNA.

– Sjećam se da sam za jednog skupa kada sam s Bedemom ljubavi bila u Parizu u rujnu 1991. vidjela neke letke na podu. Pisalo je kako se obilježava obljetnica pobune u Villefrancheu, 17. rujna. Pretrnula sam, to je rođendan mojeg muža. Znali smo za pobunu, no do tog trenutka nisam znala i za točan datum – kaže sestra Eduarda Matutinovića Josipa Višnja. Sudbina očito zna imati najčudnije puteve. I danas sestre Matutinović s posebnom emocijom govore o svojem bratu o čijoj su sudbini zapravo malo znale sve do raspada Jugoslavije.

Ne govorite o Edinoj smrti

– Bila je to zavjera šutnje. Ocu je netko iz vlasti bio rekao da je najbolje da se o Edinoj smrti ništa ne govori, što je bilo – bilo je. Zanimljivo je kako je on valjda jedini u poštanskoj službi zadržao posao i u novoj državi, sve ostalo su otpuštali. A nije bio nebitan, pošta je u Vinkovcima imala nekoliko ureda i bila jako frekventna – govore nam sestre Matutinović.

Njihov otac Stipan, iz Zaostroga u Dalmaciji, bio je poštanski činovnik. Posao ga je često tjerao da promijeni boravište pa je tako službovao i u Gračanici, gdje je upoznao Paulu Kežić s kojom se vjenčao 1922. pa se vratio u Zaostrog. Godinu dana poslije, 1923., na svijet dolazi Eduard, nakon još dvije Tomislav. Posao ponovo zove pa je obitelj sada u Maglaju gdje se 1930. rađa Želimir, a Ana 1937. godine u Sarajevu. Josipa Višnja dolazi na svijet 1944. u Vinkovcima. Poslije će Tomislav i Želimir postati ugledni doktori znanosti. Rat je Eduarda Matutinovića kao 18-godišnjaka zatekao kao srednjoškolca u Sarajevu.

– Edo je, poput mene, bio veliki domoljub. Zato napušta studij vojne akademije i pridružuje se domobranima, ratno je vrijeme. Baš domobranima, ne ustašama, upravo iz razloga jer su domobrani ustrojavani kao redovna hrvatska vojska – kaže gospođa Josipa.

Eduard Matutinović poslan je u Stockerau na dočasničku izobrazbu koju i dovršava te se vraća i pridružuje domobranskim jedinicama. Nije sigurno je li sudjelovao u borbenim djelovanjima, no sigurno je kako se najstariji od petero braće i sestara Matutinović našao u redovima nove, prve SS-ovske jedinice formirane od vojnika s područja tadašnje NDH. U novoj se postrojbi našao i Eduard Matutinović, u nju je mobiliziran s obzirom na to da je novoj SS diviziji kronično falilo zapovjednog kadra. Nedostajalo je, također, i središta za obuku pa je tako cijela divizija poslana u Francusku kako bi se obučavala u vojarnama SS-a. Tako i Matutinovićev 13. opkoparski bataljun s oko tisuću vojnika, koji je svoju obuku trebao kompletirati u mjestu Villefranche-de-Rouergue. I ovdje počinje priča o pobuni, kao i prve nejasnoće. Primjerice, ako su se već iz ovoga ili onoga razloga vojnici 13. opkoparskog bataljuna pobunili, što su namjeravali nakon pobune, pa nalaze se usred okupirane Francuske? Moguće je da su se u pobuni vojnici slagali, ali su imali drukčije ideje o tome što poslije treba napraviti. Prema jednoj priči, vratili bi se natrag u Jugoslaviju i nastavili borbu za Hrvatsku, ali ne na nacističkoj strani, a prema drugoj, otići čak do obala Sredozemlja i otploviti do Afrike pa se priključiti Saveznicima. Pa onda, tko je zapravo motivirao vojnike 13. SS-a u Villefrancheu da pokrenu pobunu? Prema jednoj verziji, onoj koju je zastupala službena povijest nekadašnje Jugoslavije, vođe su pobune, pa tako i Eduard Matutinović, bili komunisti kojima je bio zadatak prevesti svoj bataljun u redove francuskog pokreta otpora. Prema drugoj, jednog je od vođa, Ferida Džanića, vrbovala engleska obavještajna služba sa sličnim ciljem, da napakosti Nijemcima i prevede cijeli bataljun na francusku stranu u čemu bi mu pomagali Srbi u degolističkim redovima.

– Niti jedno niti drugo. Oni su se pobunili kada su saznali da ih umjesto povratka natrag čeka odlazak na istočnu frontu. Nema nikakve sumnje da bi Eduard tako nešto odbio, jer, ponavljam, njega je zanimala samo borba za Hrvatsku, bio je veliki domoljub. Ideologija ga nije zanimala, a ondje je sigurno nije niti bilo. Jer, i to se zna iz svega dostupnoga, nije bilo sukoba između pobunjenika sve do kraja. Uostalom, ta se divizija još ni nije zvala Handžar, svi su se vojnici vodili pod Hrvate, bilo pod Hrvate katolike, bilo Hrvate muslimane. Ta pobuna sasvim sigurno nije bila ideološki motivirana. Ti su se ljudi željeli boriti samo na svojem teritoriju – kaže gospođa Josipa.

Prema Mirku Grmeku, uglednom francusko-hrvatskom povjesničaru, jedini uhvaćeni vođa pobune, Nikola Vukelić, na kasnijem je saslušanju izjavio kako je poklonik Slavka Kvaternika i “demokratizirane” NDH na strani Saveznika. I iz toga se može zaključiti kako se nije radilo o ideološki motiviranoj pobuni. Za Ferida Džanića neka su istraživanja prilično sigurno utvrdila kako je bio u partizanima, nije sasvim jasno kako se obreo u SS diviziji. Njegove veze s pokretom otpora u Francuskoj utvrđivao je i SS-ovski isljednik Karl Rachor, jasno je Džanić označen u njegovu izvještaju kao pokretač pobune koji je vjerojatno i podmetnut u novu SS diviziju. Nema, međutim, nikakvih dokumenata koji bi tako nešto dokazivali. O političkoj orijentaciji ostalih vođa zapravo znamo malo ili ništa. Osim, dakako, da je Matutinović bio hrvatski domoljub.

Pet je, dakle, imena koja se uglavnom spominju kao vođe pobune. Istaknut je kao utjecajni vođa i glavni motivator pobune 25-godišnji Ferid Džanić iz Gornjeg Prikounja nedaleko od Bihaća, Luftija Dizdarević iz Sarajeva s 22 godine, Eduard Matutinović koji tada ima samo 20 godina, Nikola Vukelić iz Gospića sa samo 19 godina, te Božo Jelinek iz Kutine koji je tada imao 23 godine. Često se upravo Jelineka miješa s Eduardom Matutinovićem, tvrdi se čak kako je Eduard Matutinović njegov pseudonim. Izvor je takve konstrukcije u svijetu najpoznatija knjiga o pobuni u Villefrancheu, Himmler’s Bosnian Division američkog vojnog povjesničara Georgea Leprea. Ovoj atraktivno napisanoj knjizi, međutim, nedostaje nešto jako važno što bi joj omogućilo da bude do kraja točna.

Kobna odluka vođa pobune

– Lepre je pisao knjigu bez uvida u arhive SS-a koji su u vrijeme njezina pisanja još bili zapečaćeni, sve do 1995. Tek je Mirko Dražen Grmek, koji je s Louise Lambrichs napisao knjigu Pobunjenici iz Villefranchea, dobio pristup toj dokumentaciji iz koje se jasno vidi kako je naš brat sudjelovao osobno u tom događaju. Od Grmeka smo doznali sve te detalje koji su nam omogućili da barem djelomično, uz ono što bi povremeno čule od roditelja i braće, doznamo ratnu sudbinu našeg Ede. Isto je neobično što autori knjige nisu mogli pronaći izdavača u Hrvatskoj, nego je na kraju prevedena knjiga objavljena u Sarajevu. Što se Bože Jeleneka tiče, on sasvim sigurno nije bio vođa pobune, a vrlo je upitno je li uopće tamo bio – kažu sestre Matutinović.

Tvrdnja o Jeleneku vrlo je vjerojatno točna. Naime, SS-ovski arhivi otkrivaju kako je nakon pobune za Eduardom Matutinovićem bila raspisana potjernica dok takvog podatka za Božu Jeleneka nema. Njega nema niti u službenim izvještajima o pobuni. Ti su događaji, kao što znamo, završili krvavo. U izravnim sukobima s posadama okolnih njemačkih garnizona koji su stigli u Villefranche poginulo je 150 pobunjenika. Da pobuna nije potrajala dulje, odnosno da se pobunjeni 13. opkoparski bataljun nije ranije izvukao, kriva je, prema svemu, kobna odluka Ferida Džanića da pored pet već pogubljenih njemačkih oficira ne likvidira i imama Halima Malkoča koji ispada dovoljno utjecajnim da uspijeva u toj pomutnji okrenuti dio pobunjenih vojnika muslimana protiv svojih suboraca, moguće i zbog toga što izostaje pomoć lokalnog pokreta otpora. Među poginulima je Lutvija Dizdarević, Nikola je Vukelić zarobljen, Eduard Matutinović uspijeva pobjeći i sakriti se u kanalizacijskom odvodu ispod mosta gdje nastoji stići i Džanić. Neće u tome uspjeti. Iza sebe će čuti topot čizama, izvadit će pištolj i okrenuti se, no ipak pasti pokošen rafalom automata upravo Halima Malkoča. Imam je 13. bataljuna za svoje sudjelovanje u gašenju pobune nagrađen Željeznim križem II. stupnja, smatra se jedinim muslimanom s tim nacistički odlikovanjem. Eduard će, međutim, preživjeti tu zoru i izvući se iz Villefranchea, štoviše s novcem iz bataljunske blagajne. Ostale je sačekala krvava sudbina, oni koji nisu likvidirani u samom mjestu, tu su sudbinu dočekali na putu prema logorima gdje su poslani preživjeli pobunjenici.

– Imamo jednu od šest kopija grafike Krste Hegedušića koji je zajedno s Vanjom Radaušem posjetio Villefranche 1951. godine. Bili su upravo na mjestu gdje su zarobljeni pobunjenici okupljeni, prekrivene im glave te su odvedeni u kulu i tamo strijeljani. Radauš je poslije napravio i spomenik koji je trebao biti postavljen u mjestu, no na kraju je, iz nepoznatih razloga, završio u Puli kao spomenik NOB-u. U Villefrancheu nikada nisam bila, znam da ondje postoji samo ploča s crvenom zvijezdom koja govori o poginulim jugoslavenskim borcima – kaže gospođa Milas Matutinović.

Jedini preživjeli pobune u Villefrancheu nije se odmah uspio pridružiti francuskom pokretu otpora.

– U jednom su trenutku u kuću roditelja u Vinkovcima upali SS-ovci i pitali gdje im je sin. Bili su prilično bijesni, nisu zapravo niti željeli saslušati odgovor, očito je bilo da su znali da ga tamo nema. Roditeljima nije bilo ništa jasno, nisu znali što se dogodilo u Francuskoj – kaže Ana Arhanić Matutinović. No, to su saznali nešto poslije.

– Edo je bio pisao roditeljima iz radnog logora u Wuppertalu kamo je bio dospio i zatražio da mu pošalju civilnu robu. Koristio je pseudonim Pietro Bulat. Nije bio predugo, uspio je pobjeći, vratiti se u Francusku, pridružiti se pokretu otpora da bi se krajem 1944. godine vratio u domovinu avionom na Vis u Vojnoj odori francuskog poručnika.

– Sudjelovao je u borbama za oslobođenje Trsta u redovima 9. dalmatinske udarne divizije gdje je imao čin poručnika. Spominje ga čak i pisac Nikola Miličević kao nekog vrlo hrabrog i odvažnog Edu. Pričalo se kako je njegovo znanje njemačkog bilo izuzetno korisno jer je uspijevao Nijemce često i nagovarati da se predaju bez borbe. Ništa čudno, bio je uvijek vedar i veseo – govori Josipa Milas Matutinović.

Nakon borbi za Trst, Eduardova vojna jedinica dobila je novi ratni raspored u Vojvodini. No, čuo je tada da ima novorođenu sestru pa je tako tražio od komandanta mali dopust da potraži svoju familiju u Vinkovcima.

– I došao je. Ispričao je ugrubo što se sve događalo dok ga roditelji nisu ponovo vidjeli tada u Vinkovcima. Imao je lančić s likom svetog Ante koji mu je poklonila majka da bi ga čuvao u ratu. Skinuo ga je prije spavanja i ostavio pored kreveta. Trebao je nekamo ići, bilo je to 1. srpnja 1945., rekao je kako je rat gotov pa mu lančić više ne treba, i da će ispričati više kada se vrati. Nažalost, nije se vratio – priča Ana Arhanić Matutinović.

Obitelj dobiva uskoro poziv da dođe identificirati tijelo, kamion u kojem se Eduard vozio trebao je prijeći Dunav Batinskom skelom. Ona, međutim, puca i kamion završava u rijeci iz koje Eduard ne izlazi.

Bez znakova nasilne smrti

– Otišli su brat Tomislav i otac prepoznati Edu, bio je to on. Njima je sve to bilo prilično čudno, da Edo na takav način pogine, da nije mogao izaći iz kamiona – kaže gospođa Josipa Višnja.

Priče su bile razne – da u kamionu nije pronađen vozač, čak i da su vrata s Eduardove strane zavarena. Je li doista nečija namjera bila da ukloni posljednjeg svjedoka koji bi potvrdio kako se u Villefrancheu nije dogodila komunistička pobuna? Pravu istinu nećemo doznati nikada.

– Imao je velik sprovod, dobio je najbolje mjesto, odmah pored crkve. Otac je bio cijenjen, kao i Eduard, nije to bilo ništa čudno. Pokopan je 7. srpnja 1945., što je također interesantno, sa svim vojnim počastima. Zanimljivo je i kako je na spomeniku antifašistima u Makarskoj i Zaostrogu, onom cvijetu Rudolfa Matutinovića, i njegovo ime. Iako je tamo pokopan tek poslije – kažu sestre Matutinović.

Kako je Eduard volio svoj Zaostrog, 2000. godine konačno je njegovo tijelo ekshumirano, a ostaci preneseni u rodno mjesto.

– Eduard je pokopan Vinkovcima u vojnoj odori, imao je čin poručnika, zajedno s osobnim naoružanjem. No, nisam u futroli pronašao pištolj. Poslije mi je rekao Želimir da je on u svoj onoj strci oko sprovoda uspio taj pištolj izvaditi i sakriti. Poslije mu je, međutim, ukraden u provali. Još je jedna stvar ostala od Eduarda, osim nekoliko fotografija, bodež iz opreme ostao je kod Želimira. Sjećam se da sam pregledao ostatke kod prenošenja, nije bilo znakova nasilne smrti. Prava istina ipak leži pored crkve u Zaostrogu gdje je danas Eduard pokopan – kaže Dinko Milas, suprug Josipe Višnje.

Sudbina 13. SS divizije poznata je, poslana je u Bosnu i Hercegovinu u ožujku 1944. godine, a negdje u proljeće 1944., sredinom svibnja, ona konačno dobiva ime po kojem je najpoznatija, Handžar, prema zakrivljenoj arapskoj sablji. Na poticaj Republike Hrvatske posredovanjem veleposlanika Branka Salaja i uz veliku pomoć udovice i kćeri kipara Vanje Radauša, odlivena je replika spomenika i postavljena na završetku ulice Avenue Croate u Villefrancheu. Urbanističko rješenje i postav Radauševa spomenika postavio je ugledni hrvatski arhitekt Ivan Prtenjak, a tadašnji spomenik s crvenom zvijezdom je otklonjen.

Pogledajte i koje će države biti ključne ako počne 3. svj. rat: