'Napokon djeci mogu priuštiti sve, imamo auto, odemo u restoran'

Brate, stigli smo kući – izgovorio je Slavonac u dvadesetim godinama u trenutku kad je zrakoplov Croatia Airlinesa – u kojem su na letu iz Zagreba u Dublin ostala prazna samo tri-četiri mjesta – “poljubio” pistu u tom trenutku suncem okupanom i vjetrovitom glavnom gradu Irske.

– Nikada se prije nisam vozila avionom. A sad sam morala. Idem vidjeti sina, on tu radi – ponavljala je tijekom puta Slavonka u šezdesetima.

Kazna za trubljenje

– Prije nego što sam otišao u Irsku pitao sam šefa bi li se moja plaća mogla nakon toliko godina rada štogod popraviti. Kazao je da ne može, a tako više životariti nisam mogao ni ja – kazao joj suputnik iz Zaprešića.

Kontrola putnika u zračnoj luci bila je brza. Slavonka je pohitala u naručje sinu, momak iz Zaprešića otišao je na jednu, mladi Slavonac s prijateljem do kojeg je sjedio i s kojim je za leta pjevušio pjesme Opće opasnosti i Riblje čorbe na drugu stranu. Autobus kojim ću za sedam eura otići do željezničkog kolodvora u Dublinu stigao je u trenu. U tih pola sata vožnje nebo se bilo zasivilo dok smo mi lijevom stranom kolnika klizili prema središtu grada u busu na kat za čijim je upravljačem, što se nalazi na desnoj strani, sjedila žena. Na putu prema gradu nitko nikome nije ulijetao niti se vozio “na guzici”. Nije bilo ni trubljenja iako u to doba ono nije bilo zabranjeno. Naime, na irskim je prometnicama dopušteno “sjesti” na trubu od 11 do 17 sati, nakon toga se vremena plaća kazna.

Semafori su se brzo gasili, na zeleno bi prošla samo tri automobila i autobus iz kojeg su se vidjeli na stupove javne rasvjete izvješeni predizborni plakati za predstojeće izbore za Europarlament. Nasmiješeni lideri raznih političkih opcija poručivali su da je baš glas za njih glas za Europu. Od te je šume predizbornih obećanja retuširanih likova odudarao samo plakat feministkinja na kojem je bila nacrtana žena koja se dere u megafon. Brexit, čija se neizvjesnost zbog granice sa Sjevernom Irskom koja pripada Ujedinjenom Kraljevstvu stanovnicima Zelenog otoka nadvila nad glavom, nije tema s plakata.

“Huston station”, izgovorio je glas s trake najavljujući ujedno posljednju stanicu autobusa u kojem je dostupan WiFI. Na automatu u čekaonici isprintala sam ranije online kupljenu kartu za Castlebar, gradić od desetak tisuća stanovnika u kojem je posljednjih godina dom našlo više od stotinu ljudi koji su se doselili iz raznih krajeva Hrvatske. Online kupljena karta oko 40-ak je posto jeftinija, a u Irskoj ionako manje-više sve funkcionira preko interneta. Stoga nije ni čudo što upravo tu sjedišta imaju kompanije poput Facebooka, Googlea, Amazona, Microsofta, Applea...

Dok s bočicom vode od dva eura u jednoj i papirnatom šalicom s kavom za 2,70 eura hodam ispred kolodvora, gledam prema grupi nervoznih ljudi koji viču, svađaju se, jure... To su beskućnici, ima ih u glavnom gradu toliko da bi ih valjda vidjela i naša predsjednica. Galamiti i jurcati počeli su oko žene čije su oči bile gotovo pa staklene, od droge za koju mi u Dublinu rekoše da ju je “lakše nabaviti nego antibiotike”.

– Hej, odakle ti? – odjednom začujem, u nevjerici ugledavši Branku Gagić, kolegicu iz osječke srednje škole.

Uvozni lobi nemoćan

Kaže mi da ne živi u Irskoj. Ali došla je u posjet sestrični koja je u nekom gradiću na sat vožnje udaljenom od Dublina... Prije no što smo se rastale, kaže mi kako su je oduševili, za naše prilike skupi, pubovi. I irska gostoljubivost.

Taman kad je počela kiša, ulazim u vlak kojemu je krajnje odredište Westport, popularni turistički gradić na Atlantiku koji je nekoliko puta pobijedio u izboru irskih medija za najbolje mjesto kad je riječ o kvaliteti života. Mogućnost da vam je netko prodao dvostruku rezervaciju za sjedalo ovdje jednostavno ne postoji. Iznad svakog mjesta na displayu piše ime putnika. U vlaku je sve vrijeme puta dostupan WiFi, mlađi ustaju kako bi starijima pomogli s koferima, a muškarci starije dobi pomažu ženama. Svaka se stanica najavljuje zvučno najprije na irskom galskom, zatim na engleskom jezikom. Oba su službena jezika na otoku. Kad dođe do Brexita, Irska će, uz Maltu, ostati jedina članica EU u kojoj je engleski službeni jezik.

S lijeve i desne strane sve vrijeme trosatnog putovanja kroz prozor gledam na kratko suncem obasjano zelenilo, uređene pašnjake i livade na kojima pasu ovce i krave nad kojima se u trenu stvaraju sivi oblaci. U Irskoj se, ispričaše mi prije puta Hrvati koji ovdje žive, prakticira uzgoj stoke na otvorenom, a proizvodi irskih seljaka na policama su trgovačkih lanaca. Uvozni lobi nemoćan je jer svi, bez kampanje države, kupuju domaće proizvode, poput mlijeka i mliječnih prerađevina, mesa, jaja, povrća, voća... Seljak tu dobro živi, onaj tko ima stado od stotinu ovaca, odlično. Sasvim je normalno da ljudi na selu imaju desetak ovaca bez obzira na to što imaju stalan posao. U trgovinama se tijekom godine prodaju španjolske i jagode iz Maroka, no u sezoni su na policama isključivo irske. Uvozne im i ne vrijedi nabavljati jer ih u tom razdoblju sasvim sigurno nitko neće kupiti. Irci su orijentirani i prema svojim nacionalnim bankama, a strane najčešće posluju s tvrtkama, uglavnom inozemnim. Nacionalno je ovdje jako bitno. I poštuje se.

Predzadnja stanica na ruti ovog vlaka moje je odredište – Castlebar – idealno mjesto za život obitelji s djecom i one koji ne pate za ludim provodima. Izlazim na malenoj stanici tog inače nerazvijenog dijela Irske i za desetak minuta pješačenja stižem do gradskog središta. Najam stanova u Castlebaru barem je tri puta povoljniji nego u Dublinu. Castlebar ima bolnicu, kazalište, škole, dva bazena, kino, trgovačke centre... I ima posla.

Dječji doplatak 140 eura

Zagrepčanka Ana Gabud u Irsku je došla 4. srpnja 2016. godine. Sutradan je počela raditi u tom gradiću u okrugu Mayo, u talijanskom restoranu u kojem je naposljetku pronašla i ljubav, čiji je plod sada tromjesečna Gabriella Della Bianca.

– Posao sam pronašla još dok sam bila u Zagrebu. Išla sam na sigurno. Imala sam i kod kuće dobar posao i dobre poslodavce. Otišla sam zato što sam bila nezadovoljna sustavom. Četiri sam godine otplaćivala tuđi kredit jer sam bila jamac. Od plaće koja je bila 3500 kuna uzimali su mi trećinu. Kad sam u banku došla reći da je osoba kojoj sam bila jamac pronašla novi posao i kad sam im kazala gdje radi, pitali su me koja je adresa te njezine tvrtke. Pa zar to nisu mogli sami naći? Uglavnom, ja bih trebala vratiti kredit do kraja i tek bih onda mogla u parnici pokušati doći natrag do svog novca. Toliko sam se razočarala da sam odlučila nikada se ne vratiti i nikada ništa u Hrvatskoj ne kupiti jer bi mi to banka zbog tuđeg kredita uzela – govori Ana.

Novi život u Irskoj započela je kao samohrana majka – s njom su došli danas desetogodišnja Nika i njezin četiri godine stariji brat Leon Jambrešić.

– Za djecu koja u Irsku dođu do četvrtog razreda – kaže Ana – irski je jezik obvezan predmet, stariji ga nemaju. Leon ide u našu inačicu srednje škole, odnosno secondary school. Nika je u osnovnoj, ide u primary school, koja traje šest razreda.

– Od predmeta koje sam mogao birati, ja sam izabrao rad s metalom, zatim učim kako napraviti vlastiti posao, a odabrao sam i kućni rad pa učim šivati i kuhati. Dosad smo radili burgere, lazanje, pizzu, vafle, deserte... Volim kuhanje – kaže Leon pokazujući što je sve u školi naučio i napravio – avion, lopaticu, svijećnjak, jastučnicu koju je sašio i izvezao...

I u Nikinu i u Leonovu razredu ima stranaca, s njom idu Poljaci, s njim Slovaci.

– Imamo i četvero Hrvata u školi – domeće dječak.

Nika kaže da u školi ne smiju imati mobitel, da objed nose od kuće, ali da ne smiju nositi slatkiše i gazirana pića. U školi se nose uniforme, a obući se mogu kako hoće na Dan sv. Patrika, Mayo dan i Halloween. Većina je škola podijeljena na isključivo ženske i isključivo muške. Država je propisala da svako dijete prima 140 eura doplatka, bez obzira na imovinski cenzus roditelja.
Malena Gabriella u školu će ići u Irskoj, čije će državljanstvo do tada dobiti. Ona je sada Talijanka. Djeca ovdje rođena ne dobivaju državljanstvo automatski rođenjem, već se Ircem može postati nakon pet godina boravka u toj zemlji.

– I ja ću tražiti irsko državljanstvo, a iz hrvatskog ću se ispisati, kao što sam i djecu i sebe odjavila sa zdravstvenog – objašnjava Ana.

– A za Niku ti je opet došlo da promijeni pedijatra – obavještava je njezina majka Štefica Ptić, koja je kćeri došla pomoći oko bebe.
Rodiljski dopust u Irskoj traje šest mjeseci. Tijekom trudnoće žena odlazi samo dva puta na kontrolu, za što se plaća oko 50 eura.

Naime, svaki odlazak k doktoru u Irskoj stoji toliko, ako nemate zdravstvenu iskaznicu – a takvih je ovdje najviše – ili ako si sami ne plaćate privatno zdravstveno osiguranje ili to za vas ne čini tvrtka, što je prava rijetkost. Ako vas liječnik opće prakse kojem ste platili pregled uputi na jedan ili više specijalističkih, oni su s tom uputnicom besplatni. No, obično su liste čekanje takve da ćete morati k privatniku, što se naravno plaća. Besplatno zdravstveno osiguranje nemaju ni djeca. Imaju ga samo korisnici financijske pomoći, odnosno obitelji koje tjedno zarađuju ispod minimuma koji je propisala država. Dobit će je, na primjer, roditelj s dvoje djece koji tjedno zarađuje manje od 622 eura pa mu država stoga plaća 60 posto razlike između zarade i propisanog minimuma.

Ana Gabud tijekom rodiljskog prima 264 eura tjedno, plus taj dodatak od države. Kad za tri mjeseca počne raditi, mjesečno će, s napojnicama, zaraditi gotovo 3000 eura. U Castelbaru nedaleko od centra u najmu ima kuću s četiri spavaće sobe, dnevnim boravkom, kuhinjom i kupaonicom. U početku je stanarina bila 700 eura, a nakon što je vlasnik sredio kuhinju, najam je 850 eura. Ana smatra da je to u redu.

– Ovo je socijalna zemlja i svi su iznimno susretljivi. Tu svojoj djeci mogu priuštiti sve. Imaju svatko svoju sobu, Nika je nedavno plivala s delfinima, taj sam izlet platila 400 eura. Kupila sam i automobil. Jednom tjedno idemo u restoran, doma jedemo janjetinu svaki tjedan. Ponedjeljkom, srijedom i petkom na kućna vrata stiže nam dostava mlijeka. Dvije litre plaćamo 2,39 eura. Jednom tjedno stižu i jaja – šest komada za dva eura. A u Zagrebu si, dok bih sve poplaćala, nismo mogli ništa priuštiti – kaže Ana Gabud.

– Eh, kad se samo sjetim... Muž je meni i sinu kupio kartu za Irsku. U jednom smjeru. Ja sam u unukovu školsku torbu stavila album sa slikama, nešto rublja, Bibliju i nekoliko knjiga. Cijeli svoj život. Kad kreneš po uspomenama, ostadoše mi samo one dok sam bila dijete. Sin i ja smo ovamo došli s 3000 eura u džepu, ja u teškoj depresiji, bez ikakvog znanja engleskog jezika. Srećom pa je tu bila Natalija koja nam je pomogla i kod koje smo stanovali prvih mjesec dana. Ona je prva iz Hrvatske došla u Castlebar – na terasi na kojoj je posadila prvu kućicu krumpira govori 51-godišnja Ruža, Hrvatica rodom iz okolice Banje Luke.

Ta majka šestero djece tijekom života u Zagrebu nalazila se u svakojakim situacijama, a s vrhunca uspješnosti pala je u ponor.
– Za sve što se dogodilo nije meni kriva država. Ja sam se slomila. Kako čovjek uopće može biti tako slab da se dovede u takvu situaciju? U Irsku sam došla iz vlastitih bitaka. Bog me vodio da se snađem. Meni je Hrvatska i dalje prekrasna. I mogla sam uspjeti, da sam znala... – kaže.

Trebalo joj je vremena, priznaje, da se i u Irskoj trgne. Nije imala volje, nije znala jezik, a novac s kojim su ona i sin došli lagano se topio... Da bi se vratila kući, morala je zaraditi barem za put. Razgovori za posao bili su teški, kad je dobila upitnik da ga popuni, uhvatio ju je očaj.

– Sin mi je na komadu papira napisao: “Ako date mojoj mami posao, obećavam da ću je za dva mjeseca naučiti engleski.” Menadžerica u Londisu odlučila mi je dati šansu. Isprva sam po tri sata sedam dana u tjednu čistila, pekla pomfrit, prala salatu. Onda sam to isto radila tri dana po sedam sati. Završila sam i tečaj engleskog, no ne mogu reći da sam i naučila – priznaje.

Ne zna engleski, a šefica

S premalo radnih sati tjedno Ruža je ostvarila pravo na pomoć države. Na listi je i za dodjelu državnog stana, a najam kuće koji stoji 825 eura grad joj sufinancira s 500 eura. Svaki tjedan od njezinih se primanja s računa “skida” 35 eura. Kad dobije smještaj od države, imat će pravo otkupiti tu nekretninu, umanjenu za iznos prikupljen od spomenutih tjednih uplata. U međuvremenu je Ruža pronašla još jedan posao, u servisu za čišćenje. I ondje postala – menadžerica i šefica Irkinjama.

– Vidi mene, a ne znam ni engleski. Ovdje to nije toliko bitno, važno je kakav si radnik. Sve dođe na svoje – oduševljena je.
U Irskoj su trojica njezinih sinova – Ivan, Robert i Dominik. Suprug dolazi u lipnju. Za njim će i njihova kći Milica sa svoje troje djece koje će ovdje ići u školu. A u listopadu u Castlebar stiže i kći Suzana. Kći Katarina otprije je u Londonu, radi i studira.
Kad podvuče crtu, Ruža je životom u Irskoj zadovoljna. Ona i sinovi rade, imaju dovoljno za sve što im treba. Hoće li se ona i obitelj vraćati u Hrvatsku, ne zna.

– Ne pravim planove. Što bude, bit će – sliježe ramenima.

– Ja bih se sutra vratila kući da u Zadru imam uvjete za život kao ovdje – govori Marija Šarić-Mustedanagić.

Ona je medicinska sestra, radi u domu za stare s još dvije svoje sugrađanke – Ivanom i Korinom. U Irsku je došla posredovanjem agencije, platili su joj put, smještaj u hotelu u Dublinu odakle je produžila u Ballinrobe, gdje je prvi mjesec imala plaćen stan. Dobila je i džeparac. Čekala ju je i riješena papirologija – izvađen PPS broj (nešto poput našeg OIB-a) bez kojeg se ne može početi raditi u Irskoj. Službeni je podatak da se za državljane Hrvatske mjesečno izdaje nešto više od tri stotine takvih brojeva. Prije nekoliko godina, kad je val iseljavanja bio započeo, bilo ih je dvostruko više. No, i dalje smo u vrhu ljestvice među državama članicama EU čiji gastarbajteri u potrazi za boljim životom dolaze u Irsku. Po mjesečnom broju izdanih PPS brojeva ispred nas su Rumunji, Britanci, Talijani, Španjolci, Francuzi i Poljaci. S druge strane, u ožujku ove godine samo je 27 Slovenaca izvadilo PPS broj...

Marija radi puno radno vrijeme i mjesečno zarađuje u prosjeku oko 2500 eura.

– Svaki se prekovremeni plaća, za rad praznikom satnica je dvostruka. Plaćene su i edukacije jer na njih idem u vrijeme koje bi mi trebalo biti slobodno. U Irskoj liječnici vade krv pa su se začudili da ja, sestra, to radim. Naše se školovanje ne može usporediti s njihovim, znaju to i liječnici koji me sada, s obzirom na moje iskustvo, često pitaju za savjet što da učine. Kad sam radeći svoj posao spasila čovjeka od gušenja sendvičem, dobila sam stimulaciju – kaže.

U Irsku je za njom došao i suprug Emir, inače državljanin Bosne i Hercegovine, iz Cazina. Njih su dvoje bili podstanari u Zadru, Marija je u šest godina rada u privatnoj ordinaciji bila na godišnjem dva puta, a mjesečna joj je plaća bila do 5000 kuna. Kada su odlučili prelomiti, Emir je bio u postupku dobivanja hrvatskog državljanstva, od kojeg je naposljetku odustao.

– Marija je otišla prva, a ja sam stigao kad mi je javila da mi je našla posao i smještaj. I prijatelje – smije se Emir.
On trenutačno radi na pola radnog vremena. Postavlja izolacije, za što mjesečno zaradi oko 1500 eura. Stan od 82 četvorna metra njih dvoje plaćaju 450 eura. No, stanarinu umanjuju tako što Emir održava zgradu, a prihvate se i on i Marija i dodatnog posla čišćenja stanova nakon što stanari odu.

– Frižider nam je pun, u dvije i pol godine promijenili smo tri automobila, imamo nove mobitele, televizore... Izlazimo, ni u čemu ne oskudijevamo, ne gledamo u trgovini koliko što košta, već kupimo što nam treba. Svaki mjesec dajemo i 200 eura za kredit u Hrvatskoj, ja školujem sina koji u Varaždinu ide na fakultet. Minus na tekućem računu ovdje ne postoji, ali nije ni potreban. Ono što zaradimo ne uspijemo potrošiti. Plaće su uglavnom tjedno ili dvotjedno, a možeš birati hoćeš li isplatu u gotovini, na ček ili na račun u banci. To što stalno imaš novca zapravo potiče i kupnju pa je svima dobro. Najbolje su u Irskoj plaćeni poslovi u IT sektoru te liječnici. Oni mjesečno zarade oko 5000 eura – govori Marija.

U petak se kiša zaboravlja

– Ponekad mi zasmeta ovo hladno i kišovito vrijeme, ali onda dođe petak i moja tjedna plaća i sve to zaboravim – dodaje Emir.
S obzirom na to da Emir nema državljanstvo neke od zemalja članica EU, u Irskoj mora ponovno polagati vozački ispit koji stoji 600 eura, a sastoji se od poznavanja prometnih propisa i 12 sati vožnje. Prve pomoći nema. No, dovoljno je da odvozi jedan sat s instruktorom i da može voziti prije polaganja, pod uvjetom da je s njim u automobilu netko tko ima irsku vozačku dozvolu. Državljani EU do nje dolaze vrlo jednostavno, potrebno je donijeti svoju vozačku i neki dokument iz kojeg je vidljivo da stanuju u Irskoj. Može to biti i račun za struju. Fotografije ne trebaju jer će vas Irci slikati o svom trošku. Nitko ne traži ni izvod iz matične knjige rođenih koji nije stariji od šest mjeseci... Automobili vozača bez položenog ispita na sebi obvezno imaju oznaku L, što ostalim sudionicima u prometu daje znak da treba dodatno “paziti”. Ako vam netko trubi ili vas na neki drugi način ometa u vožnji, imate ga pravo prijaviti. S druge strane, on ne smije obilaziti druga vozila, osim ako je situacija potpuno čista. Ne smije ni na autocestu na kojoj je ograničenje brzine 120 kilometara na sat.

– Ovdje nema tolerancije na prekoračenje brzine, iznimno se može dogoditi da vam progledaju kroz prste ako ste vozili jedan do dva kilometra na sat brže od dopuštenog. Na brzoj se cesti vozi od 80 do 100 kilometara na sat, 400 metara u krugu škole ograničenje brzine je 60, na ulazu u grad vozi se 50, a u središtu 30 na sat. Policija ne čuči u žbunju s radarom, već je jasno označeno gdje može, a ne mora, biti kontrola brzine. Nije im cilj da pune proračun tako da vas pod svaku cijenu oderu, već je cilj da vas educiraju. Ako vam je istekao tehnički, u roku od 15 dana trebate donijeti uplatnicu da ste ga platili. Košta oko 50 eura. U prometu je jako važno paziti na bicikle i motocikliste, oni su posebno zaštićena kategorija i ne dao vam Bog da ga dotaknete. Dogodi li se to, bolje vam je da se dogovorite i ne čekate dolazak garde. Negativni bodovi brzo se skupe, za prolazak kroz crveno dobijete dva, a kad imate tri boda, osiguranje ćete platiti 3000 eura. Naime, osiguranje se plaća za osobu, a ne za vozilo. Naš Peugeot možemo voziti jedino Marija i ja jer smo tako platili. Ne mogu ga posuditi prijatelju. Ako ste savjestan vozač, premija se iz godine u godinu umanjuje. Mi sada plaćamo oko 500 eura – tumači Emir dok se iz Castlebara vozimo prema Galwayu, najbrže rastućem gradu u Irskoj. Galway je smješten na obali Atlantika.

No, zbog prometne nesreće garda – irska nenaoružana policija – bila je zatvorila cestu. Dvosmjerni je promet bio preusmjeren na šumski puteljak na kojem je vrlo brzo nastao čep. Emir se tu snašao i na brzinu “regulirao” promet tako da je sva vozila preusmjerio da se vrate. Tako smo se svi uspjeli iskobeljati iz zastoja i nastaviti putovanje okolnom, ali prohodnom prometnicom.
U Galwayu odlazimo do sajma koji se te subote održavao nedaleko od samog središta. Na jednom od štandova bureci, sirnice, ćevapi u lepinji, pljeskavice, čupavci... Rade ih i prodaju Danijel Bartok iz Vardarca u Baranji i Mladen Mužević iz Vrbovca. Njihov se obrt zove D&M Pies and grill. Upoznali su se u Irskoj. Danijel, po struci pekar koji je radio u Osijeku kao buregdžija, u Irskoj se bio zaposlio kao pizza-majstor. U Dublinu je upoznao suprugu, Valpovčanku Marinelu, s kojom ima Elenu i Josipa, blizance nešto starije od tri godine. Sada žive u Galwayu, gdje je dom pronašao i Mladen. Uglavnom, Danijel je u stanu razvlačio jufke, motao bureke, fotografirao ih i prodavao preko Fejsa. Jednoga dana pošiljku je od njega bio naručio i Mladen, koji je u Irskoj radio u ugostiteljstvu, isprva s tadašnjom djevojkom u nekom selu. Kad mu je Danijel donio narudžbu, Mladen mu je kazao da traži nekoga tko bi mu naoštrio noževe. Već u sljedećoj rečenici jedan su drugom rekli da traže poslovne partnere. I tako je počela ta uspješna poslovna priča koja je ubrzo prerasla u iskreno prijateljstvo...

Vratit ću se, ali ne znam kad

Danas Danijel i njegova obitelj žive isključivo od ovog posla. Mladen ima i posao u restoranu, no radi ćevape i pljeskavice koje, s burecima, Danijel smrznute razvozi po cijeloj Irskoj. Kažu da jedini imaju dostavu te vrste proizvoda.

– Bilo bi lijepo raditi ovaj posao kod svoje kuće. Ali... Vratit ću se sigurno. Samo ne znam kada. Na žalost, u Hrvatskoj ne mogu obitelji pružiti ono što im mogu pružiti ovdje – sjetno će Danijel.

Od ljubavi se ne živi. A ja nisam više želio čekati. Moj život se događa sada. Odavde gledam kroz prozor, pratim vijesti, pratim za koga se u Hrvatskoj glasa i ni sam više ne znam bi li i koja opcija bila dobra – rezignirano kaže Mladen dok su se oko njihova štanda okupljali Slavonci, Vojvođani, ali i Irci, Španjolci, Talijani...

– Svake subote sve rasprodamo – govori Danijel pokazujući prazan pladanj na kojem su bile buhtle po tri eura.
Planuli su i bureci, koje prodaju po četiri eura, “nestalo” je i ćevapa... Ostala je tek poneka pljeskavica i nekoliko komada čupavaca.
Kroz gradsku se vrevu probijamo prema automobilu kojim će me Emir odvesti do autobusnog kolodvora odakle idem za dvjestotinjak kilometara udaljen Dublin. Međutim, bus nam odlazi ispred nosa, ali u Irskoj nema panike. Sljedeći kreće za manje od pola sata. U glavnom gradu ove zemlje kojom su nekoć kročili Vikinzi, a kojom sada s hrpom životopisa koračaju Hrvati u potrazi za boljim životom, dočekuju me Osječani – Andrea Sarah Trajković i njezin dečko Ivan. U tramvaju komentiramo kako je percepcija u Hrvatskoj da u Irsku odlaze mahom Slavonci, i to u Dublin.

– Nije točno. Ima nas sa svih strana u cijeloj Irskoj – dobacuje nam jedan od putnika.

Na recepciji hotela u središtu grada u kojem sam odsjela rade dvojica Hrvata. Jedan od njih govori da je situacija u hotelijerstvu izuzetno loša i građanima Hrvatske poručuje da ne dolaze u Irsku ako se ne misle dalje školovati. Kaže da će se sa srednjom stručnom spremom ovdje doskora životariti. Kao glavne mane Irske ističe zdravstveni sustav pa navodi da vađenje zuba stoji 180, a popravak 250 eura, da se na hitnoj čeka i po 13 sati, da nema mirovinskog, već da nakon 10 godina staža ovdje svi imaju pravo na istovjetnu mirovinu od 800 eura.

Skupi Dublin

– Onaj tko ovamo dođe živjeti na minimalcu, mogao je ostati i u Hrvatskoj. Istina, šljakeru će biti bolje tu, ali samo dok je zdrav. Onaj tko je dobro zarađivao u Hrvatskoj, zaradit će u Irskoj pet puta više. Trenutačno su jako na cijeni električari, oni zarade 35-36 eura po satu. U Dublinu je smještaj užasno skup i samcima je puno teže jer samo soba dođe od 600 pa do 1200 eura. Ugovori su nesigurni, pauze neplaćene – naglašava.

Problem smještaja u Dublinu već je nadaleko poznat, no jedan od načina kako smanjiti troškove stanovanja jest i dijeljenje smještaja. Andrea i Ivan imaju zajednički dnevni boravak, kuhinju i terasu s još jednim parom iz Osijeka, Monikom i Markom. Sobu i kupaonicu imaju svatko svoju i, ako ne žele, s drugim se parom ne moraju ni vidjeti. Takav je način života pogodan za mlade, no kad imate svoju obitelj, nije opcija. Andrei i Ivanu za sada to odgovara, a svoju budućnost ionako vide u Hrvatskoj, negdje na moru gdje će, nadaju se, uspjeti pokrenuti vlastiti posao. On je programer, a ona radi u agenciji CPL koja posreduje u zapošljavanju.
– Traže se prodavači na odjelima delikatesa, trgovci, mesari, pekari, supervizori... Mi smo davali oglase preko portala MojPosao.hr, a sad smo se posvetili tržištu Slovačke, Češke, Litve. Poljaci se u velikom broju vraćaju kući. I ja bih se voljela vratiti, otići k mami na ručak... – govori.

Mjesečno za stan u boljoj gradskoj četvrti Andrea i cimeri daju svatko po 450 eura. Još nešto više od 500 eura ode na hranu, režije, kozmetičke usluge, prijevoz... Njihovu stanu pripada i parkirno mjesto, a budući da nitko od njih četvero nema automobil, iznajmljuju ga pa tako umanjuju troškove.

– Ne pušim i ne pijem pa nemam tih izdataka. Nisam očekivala milijune, ali sve što sam htjela, to sada i živim. Ovdje se na poslu može napredovati, ako dobiješ otkaz, već sutra možeš naći novi posao. I zato me posebno čudi što je toliko beskućnika jer posla ima na sve strane – govori ova 27-godišnjakinja s diplomom upravnog prava koje je završila u Osijeku.

Boljem životu u Irskoj nego onom što ga je imala u Hrvatskoj nada se i 39-godišnja Spomenka Lazić iz Zagreba, koja se u Tallaght, gradić sat vožnje udaljen od Dublina, doselila prije dva mjeseca. Već se okušala u poslovima u svojoj struci, radila je u ugostiteljstvu u Dublinu, a ovih dana treba početi raditi u mjestu stanovanja.

– Želim se educirati za rad s autističnom djecom. Dajem si rok od godinu dana da vidim u kojem će smjeru ići moj život, a onda ću vidjeti kamo ću. U svakom slučaju, bit će to super iskustvo. Trebala sam to napraviti prije. Srce me boli što ne možemo normalno živjeti u našoj domovini koja je najljepša na svijetu – kaže Spomenka.

Preselili i kujicu Mrvicu

Mislili su tako i Vida i Saša Milobara iz Orahovice, ali na kraju nisu u Slavoniji vidjeli budućnost ni za svoju djecu – Stelu i Bornu – ni za sebe. On je u Dublin došao prije dvije i pol godine, kad je i prvi put u životu letio avionom. Saša je završio poljoprivredni fakultet, Vida je diplomirala ekonomiju. U Orahovici su na dva hektara bez lipe kredita podigli vinograde, uredili podrum, kupili mehanizaciju i godišnje proizvodili oko 10.000 litara vina. Kad naprave računicu za posljednju berbu koju su imali u svom vinogradu, ispada da im je za sav trud i znoj koji su godinu dana prolijevali ostalo 14 tisuća kuna, odnosno da je svatko od njih u vinogradu mjesečno zaradio 583 kune. Sad toliko potroše za pet minuta u trgovini.

– Novac od tanca (darova sa svadbe, op. a.) uložili smo u vinograde – kaže Vida o životu koji su gradili desetljeće i pol.

No Saša, koji je jedno vrijeme kao gradski vijećnik mislio da može učiniti nešto za Slavoniju, bio je ostao bez stalnog posla pa je pet mjeseci poslije najprije okušao sreću u Njemačkoj. Nije išlo. Sljedeća mu je stanica bila Dublin. Zaposlio se u skladištu i isprva stanovao u hostelu. Zatim je našao neki skupi sobičak, na kraju je unajmio kuću pa su mogli doći Vida i djeca. Bilo je to prije dvije godine, u travnju. Stela je završila četvrti, a Borna prvi razred u Irskoj. Za njima je došla i njihova ljubimica, kujica Mrvica, koja je u Irsku putovala tri dana. Najprije su kupili automobil. Saša sve ovo vrijeme nije mijenjao posao jer je zadovoljan na radnom mjestu. Vida odlično govori engleski i njemački i nedavno je promaknuta na radno mjesto menadžerice u jednom trgovačkom lancu. Djeca su se dobro snašla u školi, imaju u Irskoj prijatelje. U Slavoniji su gotovo sve rasprodali. Što se događa u gradu koji je nekoć bio njihov, svaki dan slušaju na Radio Orahovici. Dvije i pol godine od Sašina dolaska u Irsku obitelj Milobara čeka preseljenje u kuću od 112 četvornih metara koju su kupili pedesetak kilometara daleko od Dublina. Riječ je o novogradnji koja bi trebala biti dovršena potkraj kolovoza.

– Stigli smo kući – reći će Milobare jedni drugima kada se usele u svoj irski dom.

>>Sve priče iz velikog spacijala: "Kako doista žive Hrvati u Irskoj" pročitajte u Obzoru subotnjeg tiskanog izdanja Večernjeg lista