Mirko Bošnjak dočekao nas je u svom stanu na zagrebačkim Ravnicama, baš u neboderu u kojem živi i bivša premijerka Jadranka Kosor. Iz stana na sedmom katu pogled puca na Dinamov stadion. U stanu tragovi prošlosti; legendarna Jugotonova ptica trkačica, stara izdanja Jugotonovih ploča. Prije 30-ak godina Bošnjak je noći provodio na terevenkama s Lepom Brenom, Harisom Džinovićem, vodio terapeutske razgovore s Johnnyjem Štulićem...
Neki dan je ekipu Večernjeg lista dočekao s domaćom pitom od jabuka, koju je sam ispekao, i domaćom rakijom od kruške koju peče u vikendici na obroncima Bilogore. Bošnjak je kao glavni urednik novina Telegram objavio znamenitu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Poslije je dvanaest godina vodio Jugoton. Danas je 85-godišnjak u braku s trećom suprugom, šesnaest godina mlađom Ljerkom (Lelom). Ovo je njegova priča...
O Deklaraciji gotovo sve znamo, ali gotovo je nepoznato da ste je baš vi objavili?
Kada je Mirko Božić odlazio za intendanta u HNK, mene je predložio za glavnog urednika Telegrama. Bio sam neiskusan, dotad nisam uređivao novine. Međutim, uhvatio sam se posla, pjesnik Slavko Mihalić bio mi je zamjenik, tu su bili i književnik Ivan Kušan, Nenad Turkalj, glazbeni pisac te još nekoliko vanjskih suradnika. Orijentirao sam se na to da Telegram doista postane tjednik za društvena i kulturna pitanja jer je dotad više bio književni list na novinskom papiru. Rekao sam da idem u odlučnu bitku za suradnike s kojima ću i ostvariti taj cilj.
Zato sam, zajedno s Turkaljem, zamolio prijam i kod Miroslava Krleže. Krleža je uletio u sobu u kojoj smo ga čekali: “Drugovi telegrafisti, želite li kavu, i što vi, zapravo, trebate od mene?” Pokušao sam mu objasniti što želim učiniti s Telegramom, a on me upitao hoće li Telegram biti isti kao kada ga je vodio Mirko Božić. Odgovorio sam mu da se nadam da neće te da smo kod njega došli po savjet, ali i zamoliti ga za eventualnu suradnju s Telegramom. Krleža je na to rekao da on više ne komunicira na taj način te nam savjetovao da se riješimo učmalosti i hodanja po površini u Telegramu te da zađemo u srž problema.
Koliko je godina Krleža tada imao?
Pa još je mlađahno hodao, ulazio je i izlazio iz sobe, nudio nam je kavu. Rekao sam mu: “Ja sam Mirko Bošnjak, nisam književnik, ja sam novinar. Ponešto sam pjesama objavio u nekim časopisima, ali prestao sam objavljivati jer me prosječnost nije zadovoljavala.” Na to je Krleža rekao: “Kamo sreće kada bi mnogi pjesnici učinili što ste vi.”
Druga osoba koju sam molio za suradnju bio je prof. Ljudevit Jonke koji je meni predavao hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu. Predložio sam mu da u Telegramu piše i uređuje rubriku o hrvatskom jeziku. I to ne samo u odnosu na lingvistiku nego o odnosu na društveno-političku situaciju u vezi problematike jezika. To je bilo vrijeme nakon Novosadskog dogovora, a prof. Jonke me upitao jesam li svjestan što mu predlažem. Rekao sam da jesam i da je on jedina prava osoba koja se može uhvatiti u koštac s aktualnim pitanjima hrvatskog jezika. Tražio je malo vremena da razmisli, nakon dva dana je pristao.
Koliko je trebalo hrabrosti da se objavi deklaracija?
Osim što sam bio glavni urednik Telegrama, bio sam i voditelj u KIC-u, pa sam zamolio prof. Jonkea da bude gost na temu o problemima hrvatskog književnog jezika. Bila je tolika gužva da nisu svi ni mogli ući u dvoranu, a nakon izlaganja prof. Jonke me pozvao na večeru u Vinodol. Na večeri mi je rekao: ”Kolega Bošnjak, dao bih vam jednu informaciju, ali mora ostati tajna. U Matici hrvatskoj oformljena je radna grupa koja piše dokument o hrvatskom književnom jeziku, ali to mora ostati u strogoj tajnosti. Dogovorili smo se da, kada tekst bude gotov, ponudimo vama da ga objavite u Telegramu.” Rekao sam mu: “Profesore, dugo se poznajemo, možete imati stopostotno povjerenje u mene.”
Jeste li imali problema nakon što je deklaracija objavljena?
Problemi su nastali prije objave. Izrada Deklaracije doista je protjecala u potpunoj tajnosti. Kada su je napisali, prof. Jonke poslao mi je tekst. Tada je sazvan plenum Društva književnika da usvoje Deklaraciju, međutim za nju se saznalo dan-dva prije, kada su primjerci počeli ići u kulturne ustanove. Budući da sam imao neke poznate ljude u političkom životu, javio mi se jedan prijatelj i rekao:”Mirko, nešto se sprema protiv Deklaracije, sazvana je sjednica Izvršnog komiteta. Po onome što sam ja načuo, Deklaracija će biti zabranjena.”
Ja sam sudjelovao na plenumu, čekalo se Krležu koji je kasnio i koji je također potpisao Deklaraciju, a ja sam tu večer noćnim vlakom pobjegao u Beograd, tobože na jedno savjetovanje koje se doista tada održavalo. Slavku Mihaliću, svom zamjeniku, ostavio sam tekst Deklaracije i uputu da ga objavi na naslovnici Telegrama te da nitko osim mene ne smije ništa prčkati po tom tekstu. Dao sam mu broj u Beogradu da mi javi bude li nekih problema. Već sutradan oko 10 ujutro zvoni telefon: “Mirko, zvali su iz Komiteta, traže da se hitno javiš u Izvršni komitet!”
Upravo toga sam se i bojao, da na mene ne pokušaju izvršiti pritisak i zato je bilo bolje da se maknem i pobjegnem u Beograd. Javio sam se u Izvršni komitet, javio mi se Duje Katić, tada ministar kulture i član Izvršnog komiteta. Rekao mi je: “Mirko, moram te obavijestiti da je Izvršni komitet sinoć donio odluku da se Deklaracija ne smije objaviti.” Odgovorio sam mu: “Duje, Deklaracija je postala službeni dokument, zabrana bi bila izuzetno pogrešna u odnosu na društveno-političku situaciju u Hrvatskoj i javljam ti da neću poslušati odluku Izvršnog komiteta. Telegram smo tiskali u povećanoj nakladi, od 20.000 primjeraka, i tko bi uopće platio tu štetu”. Odgovorio mi je: “Mirko, ja sam ti rekao, a ti radi što hoćeš”. I Deklaracija je objavljena.
Jeste li prodali svih 20.000 primjeraka?
Još smo morali i doštampavati.
Što se dalje događalo?
Saznalo se da odluka na Izvršnom komitetu nije bila jednoglasna. Miko Tripalo tada je bio sekretar Izvršnog komiteta i on je bio suzdržan na glasanju. Tada je uslijedila hajka na autore Deklaracije, potpisnike i sve one koji su bili uz Deklaraciju. Krleža je dao ostavku u Centralnom komitetu Jugoslavije, mnogi književnici bili su isključeni iz Saveza komunista. Ja sam bio u organizaciji Saveza komunista u Mašićevoj ulici gdje su uglavnom članovi bili sudionici NOB-a i oni su na dnevni red stavili da se ispita moja politička odgovornost.
Bio sam isključen iz Saveza komunista, izbacila me moja lokalna organizacija u Mašićevoj. Međutim, statutarna komisija Centralnog komiteta me pomilovala i dobio sam samo ukor, i to na intervenciju Mike Tripala. Jedna epizoda s Tripalom: vječni omladinac i predsjednik Saveza omladine Jugoslavije došao je za sekretara gradskog komiteta u Zagrebu. Nekoliko dana nakon što sam ja postao glavnim urednikom Telegrama bio je neki domjenak na Gornjem gradu, s Tripalom sam se otprije znao, pa mi je prišao i rekao da mu je drago da na važna mjesta dolaze mladi ljudi.
Prvi intervju koji sam u životu napravio bio je s Tripalom, bili smo u jako dobrim odnosima. Nakon što mi je poništena odluka o isključenju iz Saveza komunista, Tripalo me nazvao i rekao mi da do daljnjeg ostajem u Telegramu. Ima vremena, dogovorit ćemo se, rekao je. Ostao sam još nekoliko mjeseci u Telegramu, a ubrzo mi je sugerirano da odem za urednika kulturne rubrike u Vjesnik. Vrlo brzo, za godinu i pol dana Telegram je ugašen. U Vjesniku sam pokrenuo kulturu utorkom na četiri stranice, a suradnici su mi bili ljudi iz Telegrama.
Kako iz današnjeg vremena gledate na režim Saveza komunista?
Nema nostalgije. Kod mene je to bilo vrijeme pročišćavanja. Bio sam opterećen onime što se dogodilo mojem ocu. On je 1942. godine uhićen, nije bio komunist ni partizan, nego je bio u jednoj antifašističkoj grupi. Nekakvom vezom uspio sam mu doći u zatvor u Vinkovcima, ruke su mu bile isprebijane i u zavojima, a tuga u očima. Imao je plave oči kao i ja. U 10 ujutro zatvorenicima smo mogli nositi hranu, majka bi svaki dan nešto pripremila, ali jedno jutro kad smo došli, zatvorski čuvar nam je rekao – nema ga više. Tog je jutra s još 12-oricom ubijen. Uhitio ga i je ubio ustaški režim. Moj otac je bio antifašist, i ja sam antifašist, ali ne rigidni.
Antifašizam se poslije pretvorio u komunizam...
Ja sam bio u otklonu od toga, shvatio sam da taj sistem ne može biti dugotrajan i da je u mnogočemu negativan. Odlučio sam se na jednu varijantu koja je bila primijenjena i u slučaju Deklaracije, a to je veličina malih pomaka.
Što to točno znači?
Ne možemo odjednom rušiti sistem, sistem se treba urušavati iznutra. Jedan od malih pomaka bio je moj intervju Startu dok sam bio član gradskog komiteta. U Vjesniku sam 1972. godine bio zamjenik glavnog urednika i odjednom su me pozvali u općinski komitet i priopćili su mi da sam primljen u gradski komitet, a da ja o tome pojma nisam imao. Otišao sam na razgovor, uvjerili su me da trebam ući u gradski komitet. Kao član sekretarijata bio sam zadužen za kulturu, obrazovanje i socijalnu politiku, to su bili partijski uzusi tada.
U Startu sam govorio o stanogradnji, kinematografiji i zdravstvu te iznio ocjene koje se nisu svidjele predsjednici Centralnog komiteta SKH Milki Planinc. Među ostalim, rekao sam da je stambena politika posve negativna i da bismo trebali u gradskom komitetu zamoliti pojedine drugove da podnesu ostavke. Ta politika nije bila u interesu građana Zagreba, stanovi su se dijelili zaslužnim partijskim drugovima.
Za film sam rekao da je riječ o dijelu privatne kinematografije netalentiranih režisera koji snimaju filmove o NOB-u skupljajući od uvaženih drugova po provinciji sredstva za filmove, i da nije u redu da film Branka Bauera “Licem u lice” doživi takve kritike s unitarističkih pozicija. U javnosti je već bilo poznato da postoje sukobi između rukovodstva gradskog komiteta i Centralnog komiteta, premda se nije govorilo o razlozima, pa kad je Milka Planinc zatražila moje isključenje iz gradskog komiteta zbog intervjua u Startu predsjednik gradskog komiteta i sekretar Slavko Šajber pismeno su obavijestili drugaricu Planinc da sam ja u intervjuu iznio stavove gradskog komiteta.
Dakle, moglo se parirati višoj instanci, u to vrijeme više nije bio crni komunizam?
Da, to je bilo 1977. prema 1978. godini.
Osobno ste upoznali Milku Planinc?
Da, kako ne. Ona je bila iznenađena odgovorom gradskog komiteta, inače je bila oštra u svojim nastupima i u vođenju politike.
Kako ste vi doživljavali Tita, i danas su veliki prijepori oko njega?
Nikada nisam trčao štafetu jer mi je to bila glupost. Kasnije sam spoznao da je Tito proizvod svog vremena i da se on snalazio svojom sposobnošću ponašanja između određenih polova. Tita je teško ocijeniti potpuno crnim ili potpuno svijetlim bojama, siva ga najbolje opisuje. Kada sam postao svjestan svih komunističkih silnica, onda sam postao svjestan i njegovih tamnih boja. Ali priznajem mu i neke svijetle.
Što je to bilo sivo?
Sivo je bilo to što se ponašao diktatorski, što je bio pun sebe i što je njegova morala biti zadnja. Kako sam tada bio u Socijalističkom savezu, jednu večer nazove me Dragutin Plašč, koji je drugarici Milki Planinc odgovorio da sam ja u redu što se tiče mojih izjava u Startu, i kaže mi: “Mirko, pomozi mi, odredili su me da budem govornik na ispraćaju lijesa druga Tita iz Ljubljane kroz Zagreb. I da zagrebačka organizacija Saveza komunista organizira ispraćaj.”
Imao je tekst koji su pisali Jure Kaštelan i Mirko Božić, a na koji su drugovi u komitetu imali velike primjedbe, pa je molio mene da sastavim oproštajni govor. To je bilo oko devet navečer, čitavu sam se noć gombao s tim tekstom, pokušavajući pronaći srednju liniju. Bio sam gotov oko pet-šest ujutro, u 9 je bio ispraćaj. Gomila ljudi bila je na ispraćaju, pročitan je tekst koji sam ja redigirao.
Sad kad je već Tito umro, možemo prijeći na vašu karijeru u Jugotonu – kako ste iz kulture dospjeli u diskografsku kuću?
Kad su nas razbucali u gradskom komitetu, ja se nisam htio vratiti u Vjesnik jer sam bio povrijeđen. Već prije požalio sam se Miki Tripalu da me umara dnevni posao u Vjesniku, ja sam bio pisac kojem je trebalo vremena, a u dnevnim novinama sve se radi hitno. Jednog dana me direktor proizvodnje Jadran filma pozvao neka dođem u Jugoton jer da je Jugoton u problemima nakon odlaska direktora Kopuna.
Nakon što je Jugoton podijeljen u osnovne organizacije udruženog rada, došlo je do velikih problema. Nisam imao blage veze o diskografiji, ali iz Jugotona su htjeli baš mene, pa sam odlučio probati. Tada sam postao predsjednik poslovnog odbora Jugotona, ali shvatio sam da nemam nikakve ingerencije osim što imam tajnicu i vozača. Shvatio sam da je ustrojstvo s OUR-ima kontraproduktivno. I krenuo sam u akciju ukidanja OUR-a, što je u to vrijeme bilo neprihvatljivo, ali uspio sam.
Koliko je moćan Jugoton tada bio, koliko je proizvodio?
Jugoton je bio izuzetno velika i moćna mašinerija. Othrvao se utjecaju društveno-političkih silnica. Već tada bio je otvoren prema prozapadnoj kulturi, naročito glazbi.
Tko su tada najveće zvijezde Jugotona?
Mišo Kovač, Zdravko Čolić, Krunoslav Slabinac, Kemal Monteno, Magazin, Oliver Dragojević, Neda Ukraden, Mata Hari, Doris Dragović, Jasna Zlokić, Azra, Bijelo dugme, Danijel Popović...
Tko je bio najzahtjevniji od tih zvijezda?
Mišo Kovač.
Što je izvolijevao?
Kad sam došao u Jugoton, nastavio sam politiku da Jugoton mora imati najpoznatije izvođače. Primijetio sam da Mišo Kovač nije u Jugotonu. Nazvao sam Đorđa Novkovića koji je bio njegov kompozitor i rekao mu da bih htio da Mišo dođe u Jugoton. On će mi na to da i Mišo želi prijeći u Jugoton, ali da moram biti obazriv prema njemu. Pozvao sam ih na ručak, pomalo u tajnosti, i tada mi Mišo kaže da će doći u Jugoton, ali da traži avans.
Međutim, Mišo je naveo svotu koja je bila dvostruko veća od one koju je radnički savjet meni odobrio da, po svojoj procjeni, isplaćujem najvećim zvijezdama. Rekao mi je da u Tribunju želi sagraditi kuću u kojoj će biti i pizzeria i zato treba toliko novca. Đorđe me pogledao, a ja sam rekao Miši da ću razmisliti jer još nemam ovlasti raspolagati tolikim novcem. “Pa, ti si direktor valjda”, dobacio je na to Mišo.
Dogovor je bio da se čujemo za koji dan. Poslije sam zvao Novkovića da ga pitam što da radim, on će da Mišo ne odustaje. Potom sam zvao svoju direktoricu financija, a ona je predložila da Miši tu svotu isplatimo u ratama (smijeh). I mi smo mu novac, zaista, isplatili u ratama.
Koji je bio najprodavaniji album Jugotona?
Jugoton je imao politiku da prezentira dobru kompoziciju na Euroviziji, to nam je uglavnom uspijevalo. Onda mi dođe Siniša Škarica da ima jedna odlična pjesma, “Džuli”. Potom smo organizirali da ta pjesma i prođe na izboru za pjesmu koja ide na Euroviziju, normalno da je Jugoton imao utjecaj. I “Džuli” je ostvarila velik uspjeh, a tada je PGP RTB prijavio Lepu Brenu s hitom “Sitnije, cile sitnije”. Međutim, Džuli je imala milijunsku tiražu, što kao singl, što kao album. Taj Popovićev album ostvario je najveću tiražu u povijesti Jugotona, iako Popović poslije nije ostvario samostalnu karijeru.
Spomenuli ste i Lepu Brenu, ona je bila velika folk-zvijezda u Jugoslaviji, a danas je izgradila poslovno carstvo?
Lepa Brena je prije dolaska u Jugoton snimala album u studiju Jadran filma za Jugoton. Htio sam razgovor s njom, ali kad je završila snimanje, otišla je na koncert u Novi Sad. Jednostavno je nestala, a za dan-dva zove me direktor PGP RTB-a da me obavijesti kako je Brena s njima potpisala ugovor, ali Jugoton ima pet njezinih snimljenih pjesama. “Reci cenu”, kaže on meni. Rekao samu mu: “Nema te cene koju bi ti mogao platiti za te pjesme, Jugoton će ti ih pokloniti” (smijeh).
Zašto im niste naplatili?
Jer smo bili gospoda. Poslije, 1987. godine dođe mi naš predstavnik iz Beograda i kaže mi da je saznao kako Lepa Brena ima nesporazume s PGP-om. Odmah mu dam nalog da stupi u akciju. Javio mi se njezin producent, rekao da možemo razgovarati s njom, ali da oni upravo snimaju Brenin film na jugu Srbije. Htjeli su razgovor u tajnosti, Čaklec i ja sjeli smo u njegov Mercedes i stigli na jug Srbije. Sedam dana smo pod šatorima bili Brenini gosti.
Jesu vas dobro ugostili?
Nego, častili su nas, gostili... Dogovorili smo da će Brena potpisati za Jugoton, međutim odjednom čujem po Jugotonu: “Što će nama Lepa Brena”. Nakon nekoliko dana, kada je već Brena trebala doći potpisati ugovor, dolazi mi njezin producent i kaže da Brena ima molbu da ona ipak ne bi potpisala za Jugoton. Ako mi baš inzistiramo, Brena će potpisati, ali bila bi nam jako zahvalna da je pustimo. Saslušao sam ga, podrapao sam ugovor, bacio ga u koš i rekao da je naš jedini uvjet da Brena napusti PGP RTB, svoju diskografsku kuću. I tako je i bilo.
Imali ste problema s Azrinim albumom “Filigranski pločnici”?
Upozorili su me da ima jedan problem, programski savjet Jugotona nije odobrio izdavanje Azrina albuma “Filigranski pločnici” jer da su neki tekstovi nepoćudni. Pročitao sam te tekstove i shvatio da su to benigne situacije. Iduće jutro dao sam nalog da taj album ide u proizvodnju. Sutradan mi se najavio Johnny Štulić. Kaže mi: “Direktore, ja ne mislim rušiti državu, ali smijem upozoriti na negativnosti u državi.” Rekao sam mu da se slažem s njim, uslijedilo je još desetak naših razgovora, koje sam ocijenio kao psihoterapeutske?
Za Štulića ili za vas?
Za obojicu (smijeh).
Zanimljiva je priča kako ste Harisa Džinovića dobili da potpiše za Jugoton?
Mnogo sam radio na tome da najpoznatiji izvođači budu dio Jugotona, tako smo vratili Bijelo dugme, Terezu, Mišu... ali bili smo u manjku s romskom glazbom koja je donosila velike profite. Tako smo čuli za Harisa Džinovića, a Jugoton je baš tada sa svojim zvijezdama, Nadom Obrić, Halidom Bešlićem, sudjelovao u Sarajevu na Festivalu narodne glazbe.
Nakon takvih festivala uvijek smo do jutra imali terevenke. Svojoj ispostavi u Sarajevu dao sam nalog da zamole Harisa Džinovića da bude naš gost. Moj Hamdija obavijestio me da je sve dogovoreno. I tako mi slavimo, već je kasno u noć, Haris sjedi nekoliko mjesta od mene, već smo svi pod gasom...
I moj Hamdija prenese Harisu da bi direktor Jugotona želio da mu otpjeva “Đelem, đelem”. Na to će Haris: “Ti si direktor Jugotona i s nama bekrijama ovdje si do jutra? Sad ću ti otpjevati ‘Đelem, đelem’ i onda idem s tobom u Zagreb potpisati za Jugoton!” Tako smo ga dobili. Druga situacija je bila kad smo bili na festivalu u Beogradu. Na večeri smo bili Haris i ja, oko tri ujutro vraćali smo se u hotel Jugoslavija.
Tamo Miroslav Lilić sa svojim društvom, Haris skoči – je li to Miroslav Lilić? I priđe mu: “Liliću, ti ćeš mene zabranjivati da nastupam na televiziji?” Odjednom sijevne Harisova ruka prema licu Miroslava Lilića, poteče krv iz njegove usnice. Haris je, naime, uvijek imao dugi nokat na malom prstu, a tada su mi rekli kada mu netko nije drag dok po gostionama pjeva, on im rasiječe usnicu noktom.
VIDEO Intervju s Gordanom Marasom
Danas su mainstream novinari u Hrvatskoj uglavnom zakleti neprijatelji naroda i djeluju kao jugosrpska peta kolona.Dovoljna je samo činjenica da je presjednik HND,spiritus movens crknutog Ferala Hrvoje Zovko nedavno bio na svečanom obilježavanju tisućitoga broja Novosti,protuhrvatskog lista Srpskog narodnog vijeća i to u takozvanom Hrvatskom novinarskom domu-takav scenarij ne bi mogao izmisliti Orwell