Stručno vijeće Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru je u povodu prijedloga kurikula za nastavni predmet povijesti za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj uputilo otvoreno pismo nositeljima najvažnijih državnih institucija – predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar-Kitarović, predsjedniku Sabora RH Gordanu Jandrokoviću, predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću, ministrici znanosti i obrazovanja RH Blaženki Divjak i predsjednici Odbora za znanost, obrazovanje i kulturu Sabora RH Gordani Rusak.
Ne dovodeći u pitanje potrebu reforme dosadašnjeg načina podučavanja povijesti, Stručno vijeće je u svome pismu izrazilo nezadovoljstvo što je unatoč negativnoj ocjeni kurikula nastavnog predmeta povijesti od strane Stručnog povjerenstva HAZU, Ministarstvo znanosti i obrazovanja nastavilo reformu na temelju negativno ocijenjenog kurikula.
Usto je Stručno vijeće Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru zabrinuto i činjenicom da se poziv za reformu odnosi samo na gimnazijsko, a ne na ostalo srednjoškolsko obrazovanje. „Zabrinutost je tim veća jer je Ministarstvo već ukinulo podučavanje povijesti u strukovnim školama dualnog obrazovanja.
Ministarstvo bi trebalo jasno reći zašto je tako postupilo“, piše, uz ostalo, u pismu u kojem se vrlo precizno, točka po točka, analizira kurikul nastave povijesti. Kad su pak posrijedi opće primjedbe na kurikul nastavnog predmeta povijesti, Stručno vijeće „reformatorima“ najviše zamjera nedovoljno proučavanje nacionalne povijesti.
„Jedan od ciljeva mora biti da učenik razumije razvoj povijesnih procesa na području Republike Hrvatske te se kroz to formira kao funkcionalan član društvene zajednice nacionalne države. Za to nije dovoljno osnovnoškolsko obrazovanje i upravo bi srednjoškolsko, a osobito gimnazijsko obrazovanje trebalo služiti za produbljivanje znanja o onome što se zove nacionalna povijest.
Takvo znanje je bitan preduvjet humanističkog obrazovanja i formiranja učenika kao odgovornog građanina Republike Hrvatske. U prijedlogu kurikula ne postoji kontinuirana dijakronija koja bi to omogućila“, piše u pismu dužnosnicima.
Tako, na primjer, na 36. stranici prijedloga kurikula nastave povijesti, što Stručno povjerenstvo uzima kao primjer, piše da se „sadržaji iz hrvatske povijesti mogu realizirati na dva načina: u zasebnim temama ili u temama iz opće povijesti u koje su integrirani sadržaji iz hrvatske povijesti“.
Prema prijedlogu kurikula, uzima se pravilo obrade 50 posto opće i 50 posto nacionalne povijesti. Dosad je bio omjer 60 posto prema 40 posto u korist nacionalne povijesti, međutim u popisu tema na stranicama 37. i 38. u prijedlogu kurikula od predloženih 58 tema samo je pet tema isključivo nacionalne tematike ili manje od 10 posto od predviđenih tema. Te činjenice šokirale su povjesničare.
Proizvodnja malih povjesničara
„Iznimno je teško, ako ne i nemoguće da se iz tema koje su dominantno posvećene općoj povijesti postigne to da barem 50 posto sadržaja bude iz nacionalne povijesti. Zar ne bi bilo bolje da se kroz nacionalne teme obradi i opća povijest i da se kroz hrvatsko srednjovjekovlje obradi i europsko srednjovjekovlje“, smatra Stručno povjerenstvo koje u predloženoj reformi koja se temelji na velikoj slobodi nastavnika u obradi teme, smatra kako će se iznimno teško kontrolirati propisanu kvotu od 50 posto za nacionalnu povijest.
„Ovim će se načinom kroz obrazovni sustav implicitno razgrađivati koherentan narativ nacionalne povijesti što je protivno ustavnoj normi koja Republiku Hrvatsku definira, među ostalim, kao nacionalnu državu“.
Nadalje, Stručno vijeće Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru zamjera neupućenim „reformatorima“ i to što je za ishod učenja povijesti uzeta samo ocjena dobar (3).
Stručnjaci s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru pitaju se zašto, navodeći najizrazitije primjere tako nerealno postavljenih ishoda: „Kod ocjene dobar podrazumijeva se da prosječan gimnazijalac s prosječno uloženim trudom treba ostvariti, dvojbeno moguće, ishode. Smatramo da su ishodi učenja preopćeniti i dobroj mjeri ih je teško postići. Ovdje želimo naglasiti da svrha i smisao nastave povijesti nije proizvodnja ‘malih povjesničara’ što implicira ovako postavljen kurikul, nego razumijevanje proteklog povijesnog gibanja i razlike između sadašnjeg i prošlih svjetova“.
Dalje, na 42. stranici prijedloga kurikula povijesti piše da učenik „analizira i objašnjava interpretacije i perspektive kako bi identificirao stavove, motive i vrijednosti njihovih autora.“ Da bi se takvo što ostvarilo, smatraju u Stručnom vijeću Odjela za povijest, učenik treba imati poprilično predznanje i uložiti ogroman trud.
Je li realno da učenik od 14 ili 15 godina, i to za ocjenu dobar (3), može to ostvariti?, pitaju se profesori Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru.
Budući da, uz ostalo, u prijedlogu kurikula nastave povijesti na 45. stranici piše da „sinkronijsko kretanje podrazumijeva da učenici mogu pratiti istovremena zbivanja u raznim državama u jednom razdoblju kao npr. povijest Europe i Hrvatske u ranom srednjem vijeku“, Stručno vijeće postavlja pitanje kako je to ostvarivo kada uopće ne postoji obveza proučavanja hrvatskog srednjovjekovlja, što vrijedi i za hrvatski rani novi vijek.
No, na stranicama prijedloga kurikula nastave povijesti pišu i neke posve očite netočnosti. Tako, primjerice, na stranici 46 stoji da „učenici trebaju razumjeti da povjesničari određuju važnost promjena i pripisuju im određena značenja, odnosno procjenjuju što su određene promjene značile za ljude.“ Prema Stručnom vijeću, takva teza uopće ne stoji.
„Ako je povijesni razvitak išta pokazao onda je pokazao to da povjesničari nisu ti koji u društvu dominantno određuju što je važna promjena, nego da se to ustanovljuje u puno širem konglomeratu društvenih silnica i interesa“, napisali su u pismu.
‘Uvažavati krive procjene’
Među ostalim, Stručno vijeće Odjela za povijest prigovara predlagačima kurikula što na 47. stranici prijedloga za drugi razred gimnazije (predmoderna povijest) piše da se za „ostvarenje ovog odgojno-obrazovnog ishoda očekuje rad sa širokim spektrom primarnih i sekundarnih izvora: za učenika bi to bio udžbenik, nastavni materijali u pripremi nastavnika, odabrani prilozi iz stručne literature i dr.“
No, Stručno vijeće Odjela za povijest postavlja pitanje kako će učenik koristiti primarne izvore na, primjerice, srednjovjekovnom latinskom ili na veneto-talijanskom jeziku? I kakve će to nastavne materijale pripremiti nastavnici za navedeno razdoblje? Jesu li oni osposobljeni za takvo što i općenito moraju li nastavnici to uopće znati? Međutim, „reformatorima“ iz Ministarstva znanosti i obrazovanja ni to nije dosta.
Na 52. stranici prijedloga kurikula nastave povijesti za treći razred gimnazije stoji, među ostalim, da „učenik izrađuje koherentan rad u kojem na temelju izvora i literature raspravlja o odabranom pitanju ili problemu, formulira i brani svoje stavove ili manju tezu. Izrađuje tekstove, opise i rasprave u kojima se koristi dokazima iz širokog spektra izvora te rabi stručnu terminologiju te u radove uključuje argumentaciju i interpretaciju.“
No, tko god je radio u sveučilišnoj nastavi, smatraju članovi Stručnog vijeća, „svjestan je da je ovo ogroman problem i za studenta povijesti, a kamoli za učenika, i to za ocjenu (3)“. Unatoč tako očitim nedostacima, u prijedlogu kurikula na stranicama 57. i 58. piše da učenik „procjenjuje uspješnost vlastitih istraživačkih postupaka uvažavajući relevantne kriterije procjene.“
Prema Stručnom vijeću, za ovu razinu znanja učenik bi trebao suvereno vladati metodološkim znanjima, imati široko povijesno znanje što uključuje različite historiografske pristupe i metode.
„Kako je moguće to tražiti od prosječnog učenika?“, pitaju članovi Stručnog vijeća, koji su se u svome pismu (očitovanju) osvrnuli i na Domovinski rat. Naime, na 60. stranici prijedloga kurikula nastave povijesti kod obvezatnih tema navedena je obrada Domovinskog rata, koji uopće ne postoji kao zasebna tema u popisu prijedloga kurikula.
Stoga članovi Stručnog vijeća Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru postavljaju pitanje kako će se ubuduće koncipirati državna matura iz predmeta povijest ako postoji visoka razina neobvezatnosti obrade tema i kako će se, napokon, složiti zajednički fond znanja za sve one učenike koji će pristupiti državnoj maturi.
Mijesiti identitet
Postoje obvezatne teme za modernu povijest, ali onda bi trebalo jasno odrediti da se neće vrednovati znanje iz prva dva razreda gimnazije.
Na kraju, Stručno vijeće u svome očitovanju, između ostalog, zaključuje da je predloženi gimnazijski kurikul nastavnog predmeta povijesti protivan ideji stvaranja koherentnog nacionalnog narativa, a time protivan i temeljnim vrednotama Republike Hrvatske kao nacionalne države; ishodi učenja postavljeni su preambiciozno i neće biti provedivi u praksi; nije jasno kako će se provoditi državna matura iz povijesti; čitav sustav obrazovanja u sadašnjem stanju (što čini obrazovanje nastavnika povijesti, prateći nastavni materijali, digitalna osposobljenost škola) ne može provesti navedenu reformu.
„Stoga se predlaže da se odgodi provedba navedenog kurikula nastavnog predmeta Povijesti za gimnazijsko obrazovanje dok se za to ne steknu potrebni uvjeti, a u prvom redu ostvarivanje što šireg društvenog dogovora o smislu i cilju učenja povijesti u srednjim školama“, napisali su članovi Stručnog vijeća u svome pismu, koje je potpisao doc. dr. sc. Zlatko Begonja (na slici), pročelnik Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru.
Prema njegovu mišljenju, u prijedlogu kurikula nastave povijesti ključna je ideologija globalizma na štetu podučavanja i učenja nacionalne povijesti. Za dr. Begonju „u procesu prisilnog nametanja kurikula kod nastavnog predmeta Povijesti za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj“, važno je skrenuti pozornost na jedan podatak iz povijesti hrvatskoga i jugoslavenskoga školstva koji ukazuje na znakovite podudarnosti koje nastaju prilikom opravdanja potrebe tzv. modernizacije obrazovnog procesa.
Begonja je usporedio sadašnju kurikularnu reformu s reformom nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada je za školsku godinu 1946./1947., na saveznoj razini bio propisan „Plan i program za stručno usavršavanje nastavnika osnovnih i opšteobrazovnih srednjih škola“.
„Računajući s činjenicom da je znanje dobiveno u učiteljskim školama i na univerzitetima ili nepotpuno, pa ga treba prema razvoju nauke dopuniti, ili neispravno, pa ga treba ispraviti, komisija je na osnovu toga izabrala najaktuelnije teme iz pojedinih oblasti nauke.“, piše, uz ostalo, u planu iz 1946.
Prema navedenom planu zadani su okviri za stručno usavršavanje nastavnika osnovnih i srednjih škola iz predmeta kemije, fizike, matematike, geografije, povijesti.
„Zanimljivost je u tome što tzv. modernizacije, ona iz 1946./1947., kao i ova današnja, u svojoj biti zapravo slijede zacrtane ideološke okvire.
Naime, onodobna je bila prožeta potrebama nametanja ideologije komunizma, u kojemu su središte svijeta bili uzori poput Lenjina, Staljina, Broza i ostalih sljedbenika i tumača marksističke teorije učenja, dok je danas sve podređeno nametanju ideologije globalizma kojoj je, uz ostalo, ključna intencija svođenje na minimum poučavanja nacionalne povijesti“, tvrdi Begonja koji, kako kaže, razumije i podržava zahtjeve, odnosno potrebu provedbe reforme obrazovanja, ali nije sklon tome da takva reforma u konkretnom slučaju ide isključivo na štetu nacionalne povijesti.
„Držim da bez znanja o nacionalnoj povijesti svaka osoba gubi važan dio svojega identiteta, postaje oštećenikom koji se pretvara u, slikovito rečeno, pekarsko tijesto, koje će se po potrebi novih ideoloških obrazaca moći željeno mijesiti. Stoga ne razumijem kako je, za što i za koga potrebno stvarati pojedince koji, zbog navodnog modernizma ne bi trebali znati tko su, što su, odakle dolaze i kamo idu, kakve su im naslijeđene duhovne, kulturološke, tradicijske i ljudske vrijednosti“, zaključio je Zlatko Begonja.
Samo prazno slovo
Za povjesničare Sveučilišta u Zadru problematično je to što ne postoji jasan kontinuitet poučavanja hrvatske povijesti.
„Prema kurikulu jedina obvezatna tema iz nacionalne povijesti je „hrvatska država i društvo nakon 1990.; Domovinski rat“. Prema tako postavljenom kurikulu učenik uopće ne mora tijekom svoga gimnazijskog obrazovanja čuti za hrvatske vladare, kao i za Jelačića, Strossmayera ili Radića“, komentira izv. prof. dr. sc. Ante Bralić (na slici), član Stručnog vijeća Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru.
I prema njegovu mišljenju, navodna obveza da se u nastavi povijesti treba 50 posto vremena posvetiti nacionalnoj povijesti je samo prazno slovo. Savjetnici za predmet povijest na savjetovanju o kurikularnoj reformi iz 2016. sami su rekli da prema postojećem modelu nije moguć adekvatan nadzor nastave u školama.
Dakle, o samom srednjoškolskom profesoru ovisi hoće li podučavati ili ne nacionalnu povijest. No, postavlja se pitanje zašto je bitna nacionalna povijest, a time i njezino podučavanje?
„Nacija je, među inim, produkt modernizacije. Pokazalo se kroz povijesnu ‘praksu’ da je, uza sve manjkavosti, to najuspješniji model društvene integracije. Upravo je nacionalna država ‘stvorila’ liberalnu demokraciju. Postoje i drugi modeli integriranja društva kao što su vjerski ili ideološki poput fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma. Želimo li se mi kao društvo integrirati na takvim ideološkim postavkama?“, pita se Bralić.
>> Pogledajte i video: Ministrica Divjak o eksperimentalnoj obrazovnoj reformi
Kako nas skojevska buržoazija šamara, tako treba, udri još jače, možda se jednog ljepog dana dozovemo pameti, čisto sumjam al eto nadam se.