Revoluciju uvijek pokreću male mreže huškača, a ne mase

Ekskluzivno donosimo izvatke iz knjige “Homo deus – Kratka povijest sutrašnjice” najpoznatijeg povjesničara svijeta Yuvala Noaha Hararija

znastvenici su zavirili u svaki djelić našeg mozga i srca, ali dušu nisu našli

Feljton: Homo deus (2)

U drugom nastavku govorimo o tome zašto je homo sapiens najmoćnija živuća vrsta.

‘Nema sumnje da je Homo sapiens najmoćnija vrsta na svijetu. Homo sapiens također smatra da mu zbog toga pripada nadmo­ćan moralni status te da ljudski život ima mnogo veću vrijednost od života svinja, slonova ili vukova. To baš i nije posve jasno. Znači li moć automatski i veća prava? Je li čovjekov život dragocjeniji od svinjina jednostavno zato što je ljudski kolektiv moćniji od kolektiva svinja? Ako su SAD mnogo moćnije od Afganistana, znači li to da životi Amerikanaca imaju veću svojstvenu vrijednost od života Afganistanaca? U praksi se američki životi doista više cijene. Više se novca ulaže u obrazovanje, zdravlje i sigurnost prosječnog Amerikanca nego prosječnog Afganistanca.

Ubojstvo američkog dr­žavljanina izaziva mnogo veće međunarodno negodovanje od ubojstva Afganistanca. No ipak je u načelu prihvaćeno da to nije ništa više od nepravedne posljedice geopolitičke ravnoteže moći. Afganistan raspolaže mnogo slabijim utjecajem od SAD­a, ali život nekog djeteta u planinama Tora Bore ipak se smatra jednako svetim kao i život djeteta s Beverly Hillsa. S druge strane, kad ljudsko dijete stavljamo u povlašten položaj prema praščićima, želimo vjerovati da je to posljedica nečega važnijeg od ekološke ravnoteže moći... Mi sapiensi sami sebe uvjeravamo da nam pripada neka čarobna kvaliteta koja objašnjava našu golemu moć i daje nam moralno opravdanje za povlašten položaj. Što čini tu jedinstvenu ljudsku iskru?

Tradicionalan monoteistički odgovor je da samo sapiensi imaju vječne duše. Tijelo propada i trune, no duša nastavlja putovati prema spasenju ili prokletstvu i iskusit će ili trajno zadovoljstvo u raju ili vječnost jada i muke u paklu. Budući da svinje i ostale životinje nemaju dušu, one ne sudjeluju u toj kozmičkoj drami. Nije riječ ni o kakvoj vrtićkoj bajci nego o iznimno moć­nom mitu koji na početku dvadeset prvog stoljeća i dalje oblikuje živote milijarda ljudi i životinja. Vjerovanje da ljudi imaju vječne duše a životinje su samo kratkotrajna tijela središnji je stup našega pravnog, političkog i ekonomskog sustava.

To objašnjava zbog čega je, primjerice, posve u redu da ljudi ubijaju životinje za hranu ili čak iz zabave. No najnovija znanstvena otkrića proturječe tome monoteističkome mitu. Istina je da laboratorijski pokusi potvrđuju točnost jednog dijela tog mita – kao što monoteističke religije tvrde, životinje doista nemaju dušu. Sve su temeljite studije i neumorna ispitivanja bez iznimke podbacili u otkrivanju bilo kakvog traga duše u svinja, štakora ili rezus makakija. No isti laboratorijski pokusi ruše i drugi, mnogo važniji dio monoteističkog mita – da ljudi imaju dušu.

Znanstvenici su Homo sapiensa podvrgnuli desecima tisuća bizarnih pokusa i zavirili u svaki kutak naših srca te u svaku pukotinu naših mozgova. Ali dosad nisu pronašli nikakvu čarobnu iskru. Ne postoji ni jedan jedini znanstveni dokaz da, za razliku od svinja, sapiensi imaju duše... Još jedna priča iskorištena za opravdavanje čovjekove nadmoć­nosti tvrdi da od svih životinja na Zemlji samo Homo sapiens ima svjestan um. Um je nešto sasvim različito od duše. Um nije neki mističan vječni entitet, a nije ni organ poput oka ili mozga. Um je zapravo struja subjektivnih iskustava poput boli, užitka, ljutnje i ljubavi. Ta su duševna iskustva sastavljena od međusobno povezanih osjeta, emocija i misli koji nakratko bljesnu i odmah nestanu.

Zatim druga iskustva zatrepere i nestanu, pojavivši se na trenutak i gotovo. Ta mahnita zbirka iskustava čini struju svijesti. Za razliku od vječne duše, um ima mnogo dijelova, stalno se mijenja i nema razloga misliti da je vječan. Duša je priča koju neki ljudi prihvaćaju, a drugi odbacuju. Za razliku od duše, struja svijesti je konkretna stvarnost kojoj u svakom trenutku izravno svjedočimo. Ništa na svijetu nije sigurnije od nje. Ne možete sumnjati u njezino postojanje. Što su, zapravo, svjesna iskustva koja čine struju uma? Svako subjektivno iskustvo ima dvije temeljne značajke: osjet i želju. Roboti i računala nemaju svijest jer, bez obzira na brojne sposobnosti kojima raspolažu, ne osjećaju ništa i ne žude ni za čime. Robot bi mogao imati energetski senzor koji njegovoj središnjoj jedinici za obradu signalizira kad je baterija pri kraju. On bi se u tom trenutku mogao približiti električnoj utičnici, priključiti se na nju i napuniti bateriju. Ali od početka do kraja tog procesa robot ništa ne doživljava.

S druge strane, čovjek koji je iscrpio svu energiju osjeća glad i žudi za time da okonča taj neugodan osjet. Upravo zato kažemo da su ljudi svjesna bića, a roboti nisu i zato je zločin prisiljavati ljude da rade dok se ne sruše od gladi i umora. I za kraj, ima znanstvenika koji priznaju da je svijest stvarna te da možda ima veliku moralnu i političku vrijednost, ali da ne obavlja nikakvu biološku funkciju. Svijest je biološki beskoristan usputni proizvod određenih moždanih procesa. Ljudima ne treba ugljikov dioksid, ali svaki naš izdah puni zrak sa sve više i više tog plina. Slično tome, svijest bi mogla biti svojevrsno mentalno onečišćenje nastalo ispaljivanjem složenih neuralnih mreža. Ona ne čini ništa. Jednostavno postoji. Ako je ta teorija točna, ona podrazumijeva da su bol i zadovoljstvo koje su milijarde bića doživljavale milijardama godina samo mentalno one­ čišćenje. Nesumnjivo je riječ o ideji o kojoj vrijedi razmisliti, čaki ako nije istinita. Ali prilično je nevjerojatno shvatiti da je 2016. godine to najbolja teorija o svijesti koju nam današnja znanost može ponuditi. Za podizanje revolucije nikad nisu dovoljni samo brojevi. Revolucije obično pokreću male mreže huškača, a ne mase. Želite li pokrenuti revoluciju, ne pitajte se: „Koliko ljudi podržava moje ideje?” Radije se zapitajte: „Koliko je mojih pristaša sposobno za učinkovitu suradnju?”

Ruska je revolucija napokon erumpirala ne kad je 180 milijuna seljaka ustalo protiv cara nego kad se šačica komunista u pravom trenutku smjestila na pravome mjestu. Godine 1917., kad je ruska srednja i viša klasa brojila najmanje 3 milijuna ljudi, Komunistička je partija imala samo 23 tisuće članova. No komunisti su se ipak domogli vlasti nad golemim Ruskim Carstvom. Ceauşescu i njegovi pristaše četiri su desetljeća vladali nad 20 milijuna Rumunja jer su zadovoljili tri bitna uvjeta.

Najprije su lojalne komunističke aparatčike postavili na čelo svih mreža suradnje, primjerice vojske, sindikata, pa čak i sportskih udruga. Drugo, spriječili su formiranje suparničkih organizacija koje bi mogle poslužiti kao temelj antikomunističke suradnje. Treće, oslanjali su se na potporu sestrinskih komunističkih partija u Sovjetskom Savezu i istočnoj Europi.

Unatoč povremenim napetostima, te su stranke u kriznim trenucima jedna drugoj pomagale ili barem jamčile da nikakav autsajder neće gurnuti nos u socijalistički raj. Bez obzira na sve nevolje i patnju koje im je vladajuća elita nanijela, 20 milijuna Rumunja u takvim okolnostima nije bilo u stanju organizirati učinkovitu opoziciju.