FELJTON: HOMO DEUS

Danas konačno znamo kako spriječiti glad, zaraze i rat

17.07.2017.
u 21:50

harari objašnjava kako je Homo sapiens iz temelja promijenio Zemlju, ali i objašnjava zašto se najviše moramo bojati sebe samih

Ekskluzivno donosimo izvatke iz knjige “Homo deus – Kratka povijest sutrašnjice” najpoznatijeg povjesničara svijeta Yuvala Noaha Hararija

Prvi put u povijesti više nas umire od viška nego od manjka hrane, više od starosti nego od zaraza

Prvi nastavak feljtona posvetili smo istinitosti tvrdnje kako je čovječanstvo danas u najvećoj opasnosti u povijesti. Yuval Noah Harari ne dijeli u cijelosti takvo mišljenje.

“U zoru trećeg milenija čovječanstvo se probudilo, protegnulo ruke i noge te protrljalo snene oči. U zapećku uma još su mu titrali ostaci grozne noćne more. Imalo je neke veze s bodljikavom žicom i velikim oblacima u obliku gljive. Ah, što je tu je, samo sam ružno sanjao.” Čovječanstvo se uputi prema zahodu, umije se, pregleda si bore u zrcalu, skuha kavu i otvori dnevnik.

„Da vidimo što je danas na redu”. Odgovor na to pitanje tisućama je godina bio nepromijenjen. Ljudi iz Kine u dvadesetom stoljeću, iz srednjovjekovne Indije i iz drevnog Egipta uvijek su bili zabrinuti zbog ista tri problema. Nestašice hrane, epidemije i ratovi uvijek su zauzimali mjesta na vrhu popisa.

Naraštaj za naraštajem ljudi su se molili svim bogovima, anđelima i svecima te izumili bezbroj alata, ustanova i društvenih sustava da ih spase od gladi, zaraza i nasilja, ali milijuni su ih i dalje umirali od tih nedaća. Brojni su mislioci i proroci zaključili da su glad, zaraze i rat očito nerazdvojivi dio Božjega kozmičkog plana ili naše nesavršene prirode te da će nas od njih osloboditi tek kraj svijeta i ništa prije toga. Ipak, u zoru trećeg tisućljeća čovječanstvo se probudilo i došlo do nevjerojatne spoznaje. Većina rijetko razmišlja o tome, ali posljednjih nekoliko desetljeća uspjeli smo zauzdati glad, zaraze i ratove. Naravno, ti problemi nisu još posve riješeni, ali su iz neshvatljivih i nekontroliranih sila prirode preobraženi u savladive izazove. Ne moramo se više moliti nekom bogu ili svecu da nas spasi od njih. Prilično dobro znamo što trebamo učiniti kako bismo spriječili glad, zaraze i ratove – i u tome najčešće uspijevamo.

Točno je da se neuspjesi ne mogu uvijek izbjeći, ali suočeni s njima više ne reagiramo tako da slegnemo ramenima i kažemo: „E pa, stvari se tako odvijaju u našemu nesavršenu svijetu” ili „Neka bude volja Božja”. Kad se glad, zaraza ili rat otmu kontroli, reagiramo sasvim drukčije – smatramo da je netko zaribao, osnujemo istražno povjerenstvo i obećamo sami sebi da ćemo sljedeći put bolje obaviti posao. I takav pristup djeluje. Do sličnih nesreća doista dolazi sve rjeđe. Danas prvi put u povijesti više ljudi umire od viška nego od manjka hrane, više ljudi umire od starosti nego od zaraznih bolesti i više ljudi počini samoubojstvo nego što ih ubiju vojnici, teroristi i svi zločinci zajedno.

Na početku dvadeset prvog stoljeća za prosječnog je čovjeka mnogo veća vjerojatnost da će umrijeti od prejedanja u McDonald’su nego od nestašice hrane izazvane sušom, od ebole ili u napadu Al-Kaide. Premda su dnevni rasporedi predsjednika država, generalnih direktora i generala i dalje ispunjeni gospodarskim krizama i vojnim sukobima, u kozmičkim razmjerima povijesti čovječanstvo može podignuti pogled i početi gledati prema novim obzorima. Ako doista napokon glad, zaraze i rat stavimo pod kontrolu, što će ih zamijeniti na vrhu ljudske agende? Poput vatrogasaca u svijetu u kojemu nema požara, čovječanstvo u dvadeset prvom stoljeću treba sebi postaviti pitanje s kojim se dosad nije susrelo: što ćemo sa sobom? U zdravome, prosperitetnom i skladnom svijetu što će zaokupljati našu pozornost i domišljatost? To pitanje postaje iznimno važno uzmemo li u obzir goleme nove moći koje nam daju biotehnologija i informacijska tehnologija. Što ćemo učiniti s tolikom moći? Povijest našeg planeta znanstvenici su podijelili na epohe poput pleistocena, pliocena i miocena, a danas službeno živimo u epohi holocena.

No posljednjih 70 000 godina možda bi bolje bilo nazvati epohom antropocena, odnosno epohom ljudske rase. Jer upravo je tijekom tih tisućljeća Homo sapiens postao uvjerljivo najvažniji pokretač promjene u globalnoj ekologiji. Riječ je o pojavi bez premca. Od pojave života prije oko 4 milijarde godina nijedna vrsta nikad nije posve sama promijenila globalnu ekologiju. Premda nije manjkalo ekoloških revolucija i masovnih izumiranja, oni nisu bili izazvani djelovanjem odre­đenog guštera, šišmiša ili gljive. Uzrokovalo ih je djelovanje snažnih prirodnih sila poput klimatskih promjena, pomicanja tektonskih ploča, vulkanskih erupcija i sudara asteroida. Neki se boje da smo danas ponovno u smrtonosnoj opasnosti od silovitih vulkanskih erupcija ili sudara asteroida, a holivudski producenti na tim strahotama zgrću milijarde dolara. No u stvarnosti je ta opasnost neznatna.

Do masovnih izumiranja dolazi jednom svakih nekoliko milijuna godina. Da, vjerojatno će u nekom trenutku tijekom idućih 100 milijuna godina naš planet pogoditi veliki asteroid, ali malo je vjerojatno da će se to dogoditi sljedećeg utorka. Umjesto da se bojimo asteroida, trebali bismo se bojati samih sebe. Homo sapiens je napisao nova pravila igre. Ta je vrsta čovjekolikog majmuna uspjela na radikalne i dosad neviđene načine u 70 000 godina promijeniti globalni ekosustav. Naš je utjecaj već usporediv s utjecajem ledenih doba i tektonskih pomicanja. U roku od stotinu godina naš bi utjecaj mogao nadmašiti onaj asteroida koji je prije 65 milijuna godina potamanio dinosaure. Taj je asteroid promijenio tijek zemaljske evolucije, ali ne i njezina temeljna pravila koja su ista još od pojave prvih organizama prije 4 milijarde godina.

Bez obzira na to jeste li bili virus ili dinosaur, tijekom svih tih eona razvijali ste se u skladu s nepromjenjivim načelima prirodne selekcije. Usto, neovisno o raznim čudnim oblicima koje je život mogao poprimiti, uvijek je ostajao ograničen na organsko područje – bili kaktus ili kit, izgrađivali su vas organski spojevi. No čovječanstvo se upravo sprema prirodnu selekciju zamijeniti inteligentnim dizajnom te život proširiti iz organskog područja u anorgansko. Čak i ako ostavimo po strani te izglede za budućnost i promotrimo samo posljednjih 70 000 godina, očito je da je antropocen izmijenio naš svijet na dosad neviđene načine. Asteroidi, tektonika ploča i klimatske promjene utjecali su na organizme diljem planeta, ali njihov se utjecaj ipak razlikovao u pojedinim područjima.

Planet nikad nije bio jedan ekosustav nego skup mnogo labilno povezanih ekosustava. Kad je pomicanje tektonskih ploča spojilo Sjevernu Ameriku s Južnom, dovelo je do izumiranja većine južnoameričkih tobolčara, no nije imalo nikakve štetne posljedice na australskog klokana. Kad je prije 20 000 godina posljednje ledeno doba dosegnulo svoj vrhunac, meduze iz Perzijskog zaljeva i one iz Tokijskog zaljeva morale su se prilagoditi novoj klimi. No među dvjema populacijama nije bilo kontakta, pa je svaka reagirala na drukčiji način i razvijala se u zasebnom smjeru. Sapiens je učinio nešto sasvim drukčije i razbio prepreke koje su planet Zemlju razdvajale u zasebne ekološke zone. U antropocenu je naš planet prvi put postao jedinstvena ekološka cjelina. Australija, Europa i Amerika i dalje su imale različite klime i topografije, no ljudi su doveli do toga da se organizmi iz raznih dijelova svijeta redovito miješaju, neovisno o udaljenosti među njima i o geografiji. Ono što je počelo kao kapanje drvenih brodova pretvorilo se u pljusak aviona, naftnih tankera i divovskih teretnih brodova koji prelaze sve oceane te povezuju sve otoke i kontinente. Posljedica toga je da se, primjerice, ekologija Australije više ne može shvatiti ako ne uzmemo u obzir i europske sisavce ili američke mikroorganizme koji joj zapljuskuju obale i pustinje. Ovce, pšenica, štakori i virusi prehlade koje su ljudi posljednjih 300 godina donijeli u Australiju danas su mnogo važniji za njezinu ekologiju od klokana i koala. No antropocen nije nova pojava. Već prije nekoliko desetaka tisuća godina, kad su se naši preci u kamenom dobu iz Afrike proširili svijetom, promijenili su floru i faunu svakog kontinenta koji su naselili.

Natjerali su u izumiranje sve druge vrste ljudi na svijetu, 90 posto velikih australskih životinja, 75 posto velikih američkih sisavaca i oko 50 posto svih velikih kopnenih sisavaca – sve to prije nego što su posijali prvo polje pšenice, oblikovali prvi metalni alat, napisali prvi tekst ili iskovali prvi novčić.

Što ljude čeka u budućnosti? Odgovor na to pitanje nije lako dati, ali znanstveni nam napredak kaže da bi to mogao biti idući korak u evoluciji čovjeka

– Homo deus. Harari u svom drugom velikom hitu proučava projekte, snove i noćne more koji će oblikovati dvadeset prvo stoljeće

– od prevladavanja smrti do kreiranja umjetnog života – i nastoji odgovoriti na osnovna pitanja, među njima i: Što je naš sljedeći korak?

 

Komentara 4

Avatar bambus
bambus
01:40 18.07.2017.

....aaaa....kako započeti....još bolje.....ili.....

NI
Nikomah95
00:51 18.07.2017.

Sviranje k****

Avatar bambus
bambus
01:37 18.07.2017.

.....hahahahahhhgrhkghhahaha......

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije