Što se tiče ostavštine umjetnina Ivana Meštrovića u samom Zagrebu, oko 30 njegovih djela nalazi se u Modernoj galeriji, velik broj ih je u Gliptoteci HAZU, a najveći broj je u Atelijeru Meštrović, njegovu nekadašnjem domu u Mletačkoj 8. Neka su pak djela pohranjena u crkvama poput, primjerice, onih u zagrebačkoj prvostolnici gdje se čuvaju brončana bista Antuna Bauera i reljef spomenik Alojziju Stepincu, a manje je poznat podatak, kako u knjizi “Meštrovićev znak u Zagrebu” navodi Barbara Vujanović, da je postojao plan da se u zagrebačku katedralu postavi i njegova mramorna Pietà koju je oblikovao u Rimu između 1942. i 1946. godine. Milovan Đilas nudio je Meštroviću i da spomenutu skulpturu bivša država otkupi za 150.000 dolara i da je postavi u muzej, no Meštrović je to odbio jer u pitanju je skulptura intimne i vjerske tematike, a tadašnja vlast bila je protiv vjere, doznaje se iz njegova pisma Svetozaru Rittigu.
Lica bliskih osoba
I u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu, u neposrednoj blizini mjesta na kojem je u Zagrebu i živio, Meštrović je ostavio cjelokupni projekt skulptorskog opremanja unutrašnjosti. Mnogo je tragova kojima je obilježio metropolu, a posebno vrijedna mogla bi biti i kulturna tura obilaska njegovih javnih spomenika od kojih su neki poprilično skriveni iako takvima nipošto ne bi smjeli biti. Uvelike se svakim pojedinačnim od njih u svojoj knjizi “Meštrovićev znak u Zagrebu“ pozabavila Barbara Vujanović p,a prateći njen rad, valja krenuti od najpoznatijeg “Zdenca života” ispred HNK Zagreb, prvog njegova spomenika u Zagrebu postavljenog 1912. To je jedno od ključnih djela njegova ranog stvaralaštva. Tri para nagih muškaraca i žena, starac i malo dijete čine reljefni friz, u njemu je, piše Vujanović, Meštrović sublimirao iskustvo oblikovanja likova inspiriranih Danteovim paklom, a kao što će mu praksa biti i kasnije, prepoznaju se na likovima i lica bliskih mu osoba – sestara Klein i buduće supruge Ruže.
Odmah preko puta Zdenca života, ispred zgrade Pravnog fakulteta od 1970. smještena je Meštrovićeva čuvena skulptura – Povijest Hrvata. Tu skulpturu prvotno je namijenio, piše Vujanović, predvorju Muzeja hrvatskih starina u kninskoj tvrđavi, a u Meštrovićevom splitskom ateljeu 1934. u mramoru su je klesali Grga Antunac i Dujam Penić. S crtama lica koje se pripisuju umjetnikovoj majci, skulptura predstavlja brižnu majku, čuvaricu nacionalne baštine i povijesti. Prilikom proslave 300 godina Sveučilišta u Zagrebu odlučeno je da se djelo odlije u bronci i postavi ispred Pravnog fakulteta.
Šetnjom dalje prema glavnom gradskom trgu, na fasadi zgrade na uglu Trga bana Jelačića i Splavnice nalazi se Meštrovićev reljef Seljaci (1906.-1907.). Naručitelj je bio tadašnji vlasnik kuće, trgovac Fedor Popović, ljubitelj umjetnosti koji je posjedovao nekoliko njegovih radova. Reljef je, piše Vujanović, dugačak sedam metara, postavljen je na visini od oko 30 metara i sastavljen je od 11 figura seljaka, a funkcija mu je bila reklamna. Reljef danas označava iščezli sloj secesijskog Zagreba, a sve glasnija je inicijativa da ga se pohrani u muzej jer nedavnim potresom u Zagrebu djelomično je oštećena fasada zgrade na kojoj se nalazi, a kalup za odljev ovog jedinstvenog primjerka ne postoji.
Sljedeća javna zagrebačka Meštrovićeva skulptura je “Udovica” nastala u Parizu 1908. godine, a smještena je ispred zgrade Akademije likovnih umjetnosti u Ilici 85. Postavljena je tamo 1985. godine, a kao počast Meštroviću koji je svojim pedagoškim radom i zalaganjem za struku ostavio trajni pečat na ovoj instituciji, navodi Vujanović. Valja napomenuti da je on osobno inicirao da se na akademiju uvede obuka za obradu kamena, zaslužan je za proširenje nastavnog kadra, reformu nastavnog programa te za modernizaciju ljevaonice umjetnina koja djeluje i danas. Godinama je svoja profesorska primanja Meštrović davao siromašnim studentima, a kolegama koji nisu imali toliko uspjeha i sreće prodavati radove poput njega otkupljivao djela.
Meštrovićev pak spomenik Josipu Jurju Strossmayeru na istoimeni zagrebački trg postavljen je 1926. godine. Svečano je otkriven 7. studenoga, a tom prigodom otvorena je javnosti i Strossmayerova galerija. Mnogi autori skulpturu hvale kao jedno do vrsnijih Meštrovićevih ostvarenja, no bilo je i kritičara, među kojima i Izidor Kršnjavi koji je priželjkivao stajaću statuu biskupa jer, kako je zapisao, “ovaj sjedeći biskup ne paše nigdje”.
U nastavku obilaska Zagreba u potrazi za Meštrovićevim javnim spomenicima valja potražiti “Ženu” (s prekriženim rukama) iz 1918. ispred poslovnice Privredne banke u Ulici Franje Račkog postavljenu tamo 1983. godine u povodu stote obljetnice kiparova rođenja.
Skulptura “Majka doji dijete” postavljena je pak 1940. godine, piše Vujanović, u Rockefellerovoj ulici ispred današnje Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar. Djelo je Meštrović izradio na molbu samog Andrije Štampara te ga je darovao tadašnjem Higijenskom zavodu. U ovom segmentu spominjanja i tog hrvatskog velikana, treba podsjetiti na Štamparovu ljubav prema filmu i snimanju. Naime, Štampar je utemeljio i foto-filmski laboratorij koji je producirao filmove pa tako i one posvećene Meštroviću, navodi Vujanović. Zahvaljujući njemu ostali su dokumentarni filmovi “Modeliranje, lijevanje i cizeliranje Meštrovićevih Indijanaca”, “Otkrivanje spomenika Grguru Ninskom“ i “Četvrta samostalna izložba Ivana Meštrovića“.
Nadalje, tu je Meštrovićev spomenik Andriji Meduliću postavljen 1932. godine ispred Umjetničkog paviljona, mjesta na kojem je 1905. sudjelovanjem na skupnoj izložbi i počela Meštrovićeva prisutnost na zagrebačkoj likovnoj sceni. Te 1932. godine, kada je postavljen i spomenik, Meštrović je u Paviljonu održao i svoju četvrtu samostalnu izložbu. Izložio je tada 60 skulptura i reljefa te 37 crteža, u potpunosti za tu prigodu preuredio paviljon, a izložbu je razgledalo 15.000 posjetitelja. Spomenik Andriji Meduliću povodom te njegove izložbe bio je Meštrovićev dar gradu Zagrebu.
Spomenik pak Ruđeru Boškoviću na Bijeničkoj cesti 54 ispred Instituta Ruđer Bošković, postavljen je na to mjesto 1957. godine. Meštrović ga je izradio, piše Barbara Vujanović, na inicijativu književnika i kolekcionara iz Dubrovnika Ernesta Katića koji je kiparu 1932. godine spjevao “Pjesmu jutrenicu” u kojoj mu napominje da Bošković još nema spomenika.
Uz pisanu napomenu Katiću u kojoj Meštrović piše:
„Bošković je sam sebi podigao spomenik, koga mu ne može niko ni porušiti ni uveličati“, kipar je započeo raditi spomenik 1937. godine, točno 150 godina nakon Boškovićeve smrti. Prikazan je u sjedećem položaju, odjeven u isusovačku halju i misaono naslonjen na globus. Namjeravao ga je postaviti na Boškovićevoj poljani u Dubrovniku, postavljanje je bilo predviđeno za jesen 1940. godine, ali zbog rata skulptura je ipak ostala u Meštrovićevu zagrebačkom ateljeu u Mletačkoj ulici. I 1952. godine Meštrović se još nadao da će spomenik vidjeti u Dubrovniku, kada 1953. dolazi inicijativa akademika Ivana Supeka da se on odlije u bronci i postavi u park Instituta u Zagrebu.
Ispunio želju Nikoli Tesli
U svojim tadašnjim prepiskama sa Supekom Meštrović je 1953. godine, piše Vujanović, pitao žele li možda i spomenik Nikoli Tesli, čovjeku s kojim se i osobno družio i smatrao ga najvećim velikanom koji je potekao iz Hrvatske. Naime, Tesla i Meštrović su se i dopisivali, a o njemu Meštrović piše i u svojim “Sjećanjima na političke ljude i događaje”, opisavši znanstvenika riječima:
“On je bio neobično simpatičan čovjek, skroman u odnosima , s nekim sustezljivim ponosom i pomalo tragičnim izražajem u licu, kao neki razočarani vitez.”
Tesla je pak uživao u Meštrovićevoj umjetnosti o čemu svjedoče njegova pisma sačuvana u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu, a u jednom on Meštroviću piše:
“Teško sam se otrgnuo gledajući oduševljen do suzah vaše predivne kipove indijanskih konjanika u borbi nepojmljivoj. Kako ste mogli izraziti u hladnom mjedu tako užasan tjelesni napor, divlju bojnu strast i napetu gromovitu silu baš u zadnjem trenutku prije strašnoga i uništivoga udarca. Slava, veliki zemljače, Vaš obožavatelj Nikola Tesla.”
Upravo je sam Tesla, navodi u knjizi Vujanović, 1939. godine, četiri godine prije svoje smrti, u telegramu tražio Meštrovića da ga ovjekovječi napisavši mu:
“Radi našeg potomstva i sveg slavenskog roda želim da poslije moje smrti ostane moja bista od čudotvorne ruke Meštrovića.”
Meštrović je bespogovorno pristao i na temelju fotografije izradio svojem prijatelju portretnu bistu, a potom samoinicijativno i spomenik. Sadreni model Teslina spomenika Meštrović 1954. godine šalje iz Amerike u Zagreb, tri godine kasnije lijevan je u bronci. Spomenik je bio poseban dar Meštrovića Institutu Ruđer Bošković u čijem je parku i stajao sve do 2006. godine kada je povodom 150. obljetnice rođenja Nikole Tesle premješten u Donji grad, na križanje Tesline, Masarykove i Preradovićeve ulice.
Ivan Meštrović bio je najveći kipar ovih prostora, svojom umjetnošću oblikovao je svoju domovinu i svijet, nesebično davao i aktivno sudjelovao u političkim vihorima i krojenju karte svijeta. Njegov detaljima, uspjesima, podvizima i djelima opsežno premrežen život ovdje smo pokušali dočarati u manjem opsegu. O njemu su napisane mnoge knjige, mnoge tek dolaze, puno je materijala za detaljnu valorizaciju čovjeka koji je bio i jest jedan od najvećih hrvatskih umjetnika i apsolutno Hrvat koji je promijenio svijet.
U ponedjeljak: Marko Polo, najveći svjetski putnik