Paralelno s događajima koncem dvadesetih godina u Splitu je Ivan Meštrović spojio plohe nekoliko prije kupljenih parcela i počinje graditi svoj čuveni ljetnikovac na Mejama, današnju Galeriju Meštrović. Zemljišni posjed ograđuje se južnim zidom s dva pomoćna objekta tik do ulaza (prema projektu arhitekta Fabjana Kaliterne) iznad kojeg će se naknadno podići šetnica s odrinom na kamenim stupovima i drvenim gredama, a u nastavku se od smjera istoka postupno gradi vila. Po Meštrovićevim uputama uređuje se i hortikultura parka i sadi sredozemno bilje.
Arhitektonski podvizi
Splitu tada daruje i kipove Marka Marulića i Grgura Ninskog. Zahvaljujući kumstvu sa splitskim gradonačelnikom Ivom Tartagliom, sam je birao lokacije za njih. Uporno je tvrdio da Peristil treba poslužiti kao okvir statue Grgura Ninskog. Tome se protivilo svećenstvo i arheolog don Frano Bulić, a narod je govorio: „Misli li taj Meštrović koji je bos sišao iz svojeg dinarskog sela da ima pravo mijenjati izgled našeg grada? Misli li da je Dioklecijan? Znate koliko je parcela terena kupio u podnožju Marjana da podigne svoju palaču?“
Na kraju je Meštrović izvojevao pobjedu i Grgur je 1929. godine postavljen na Peristilu. Za talijanske okupacije Dalmacije, kip je uklonjen kao znak hrvatske vlasti i neko se vrijeme tajila njegova lokacija, da bi ga poslije komunisti postavili kod Zlatnih vrata. Kako u svojoj knjizi „Život i djelo Ivana Meštrovića“ piše njegova kći Maria Meštrović, Ivan Meštrović time nije bio zadovoljan. Komentirao je: „Seljaku nije dopušteno u grad.“ Bio je time povrijeđen.
Krajem 1920-ih upustio se Meštrović i u projekt gradnje obiteljske grobnice u Otavicama, seoske crkve i kapele (1926. – 1930.). I tu nije bio kraj njegovim arhitektonskim podvizima (u konačnici valja opet spomenuti da se u Beču obrazovao i za arhitekta) jer 1934. u kolovozu počinje gradnja današnjeg Doma likovnih umjetnika u Zagrebu, na današnjem Trgu žrtava fašizma. Pripreme i gradnju vodi uz suradnju slikara J. Kljakovića te arhitekata H. Bilinića, L. Horvata, D. Iblera, I. Zemljaka, N. Molnara, L. Kalde i Z. Kavurića.
Kako navodi Barbara Vujanović u knjizi “Meštrovićev znak u Zagrebu”, Meštrović je izvedbu projekta u biti preuzeo preko jednog drugog projekta – preko narudžbe konjaničkog kipa kralju Petru I. u Zagrebu za što su bila osigurana sredstva iz monarhijskog budžeta. Meštrović, navodi Vujanović, predlaže da se na istom mjestu umjesto spomenika podigne Dom umjetnosti, a da se potom unutar građevine kralju u čast postavi reljef. Ideja je doista prihvaćena, a Meštrović je idejnu skicu izradio besplatno i zadržana je njegova vizija valjka okruženog trijemom s 36 kamenih stubova i središnjom kružnom dvoranom u unutrašnjosti. Unutrašnjost je djelomično obložena mramorom, piše Vujanović, za gradnju je korišten kamen iz Splitske na otoku Braču dok je vanjski omotač optočen kamenom iz Pučišća. Ukupno je, navodi, u zgradu ugrađeno 2540 tona kamena.
Zgrada je završena 1938. godine. Zdanje Doma 1. prosinca posvećuje zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, a reljef kralja Petra bio je ugrađen iznad vrata u prizemlju koja su vodila u izložbenu dvoranu. U Domu se 18. prosinca otvara i prva izložba “Pola vijeka hrvatske umjetnosti“ koju je priredilo hrvatsko društvo umjetnosti u šezdesetoj obljetnici svog opstanka, a izložbu je otvorio Vladko Maček. I Meštrović je izložio tri svoja djela: “Pietu”, “Mati zavjetuje dijete” i “Povijest Hrvata”. Na izložbi su, piše Vujanović, sudjelovala 184 izlagača: 24 kipara, 117 slikara i 43 arhitekta. No, kao izložbeni prostor građevina će funkcionirati tek dvije godine da bi u kolovozu 1941. bila prekinuta izložba Gustava Likana, piše Vujanović, jer je određeno da će se zgrada preurediti u islamsku bogomolju. Arhitekt Stjepan Planić izradio je nacrt za gradnju tri minareta i trg s klupama i fontanom. Džamija je otvorena 18. kolovoza 1944., no već 1945. komunistička vlast Meštrovićev paviljon pretvara u Muzej narodnog oslobođenja, a 1949. ruše se i minareti. Godine 1993. Dom se konačno vraća umjetnicima i HDLU. Današnja “džamija” ili “Meštrovićev paviljon” prepoznatljiv je gradski orijentir Zagreba i omiljeno okupljalište građana na frekventnoj lokaciji.
U godinama pak neposredno pred Drugi svjetski rat Meštrović je, piše dr. sc. Kečkemet, imao dosta kontakata s engleskim političarima – svojim dugogodišnjim prijateljem R.W. Seton-Watsonom, engleskim poslanikom Ronaldom Campbellom i britanskim konzulom u Zagrebu Thomasom C. Rappom. Sve ove kontakte poslije su mu zamjerile vlasti NDH.
Iako je za Drugog svjetskog rata srce kneza Pavla, koji je na prijestolju Kraljevine Jugoslavije u svojstvu regenta naslijedio kralja Aleksandra, bilo na strani Francuske i Britanije, smatrajući da tako čuva petnaest milijuna duša, ipak je prihvatio pakt sa Silama Osovine, koji je potpisan 25. ožujka 1941., a razvrgnut oficirskim pučem generala Dušana Simovića i demonstracijama 27. ožujka. Meštrović je bio ogorčeni protivnik pakta.
I beogradski puč i napad na Jugoslaviju 6. travnja 1941. Meštrović je dočekao u Splitu, gdje je boravio zbog majčine smrti. Po nalogu Ede Bulata, nekada orjunaša, a tada predstavnika ustaške vlasti, uhićeni su u Meštrovićevu domu dr. Ivo Tartaglia i inž. Dane Matošić, a prijetilo se i Meštroviću i njegovu srpskom prijatelju dr. Milanu Čurčinu. Prema dr.sc. Dušku Kečkemetu, nakon nekoliko dana stigao je engleski konzul Rapp, zajedno s publicistom Pavlom Ostovićem, s porukom veleposlanika Campbella da Meštrovića prebace u Herceg Novi, gdje će se ukrcati u englesku podmornicu i pobjeći od okupacije. Meštrović nije htio ostaviti obitelj i svoga gosta dr. Čurčina. Ubrzo je Split potpao pod talijansku okupacijsku zonu.
Nakon više neugodnosti, sugestija nadbiskupa Bonifačića da mu prijeti uhićenje i telefonskog poziva doglavnika Mile Budaka, Meštrović se teške volje uputio početkom listopada 1941. sa slikarom Jozom Kljakovićem u Zagreb. Obitelj mu je ostala u Splitu. Nakon dolaska u Zagreb, odmah ga je na razgovor u četiri oka pozvao Mile Budak. Odbijajući sve njegove prijedloge za poslove i suradnju, iznio je svoje osjećaje i uvjerenja da je NDH na krivom putu, koji će biti fatalan za Hrvatsku i Hrvate. “Pomozite mi da izađem u Švicarsku”, jedino je to tražio od Budaka. Vidio se s nadbiskupom Stepincem, koji se okomio na Pavelića i ustaše zbog terora. Stepinac mu je predložio da od španjolskog poslanika zatraži vizu kako bi priredio izložbu. Poslanik je obećao urgirati kod Franca. Ali stalno su se javljali problemi zbog putovnice, a svi su za te peripetije okrivljavali Didu Kvaternika, ravnatelja UNS-a, piše dalje dr. sc. Kečkemet. Sam Pavelić imao je loše mišljenje o Meštroviću. Predbacivao mu je njegovo sudjelovanje u Jugoslavenskom odboru. Meštrović pak o njemu također nije imao dobro mišljenje.
“Imao je vrlo negativno mišljenje o Paveliću. Smatrao je da je izdao Hrvatsku i prodao Dalmaciju Talijanima te da vodi Hrvate u propast. Imao je vrlo negativan stav o ustaškom režimu ne samo zato što su njega uhapsili”, kazat će kasnije sječajući se svojeg oca za Večernji list umjetnikov sin Mate Meštrović.
U zatočeništvu piše
Najteže i najdramatičnije razdoblje svog života doživio je Ivan Meštrović pri kraju 1941. i početkom 1942. godine u Zagrebu. Uhićen je 8. studenog 1941. s Jozom Kljakovićem pod optužbom da je htio otići u Englesku ili Ameriku. U ustaškom zatvoru na Savskoj cesti i zatvorskoj bolnici boravio je od 8. studenog 1941. do 13. siječnja 1942. te poslije u kućnom pritvoru do 12. ožujka 1942. godine. Tamničari su Meštrovića, piše Maria Meštrović u „Životu i djelu Ivana Meštrovića“, zvali “Brada”. Naime, imena zatvorenika nisu bila istaknuta na vratima, izgubili su čak i tu povlasticu. No svi su dobro znali tko je taj bradati čovjek. U zatvoru se Meštrović, siguran u skoru smrt, pita i gdje je Bog u svemu tome. U svojim memoarima zapisao je:
„Bog postoji mada njegovo postojanje nema išta s ičim što je ljudskom umu pojmljivo. Uvjerenost u njegovo biće ispunjavala me mirom i smjesta sam se osjetio snažnijim, slobodan od tjeskobe i straha... Gubitak mojeg fizičkog života nije bio važan jer moja bit i dalje će živjeti: Unatoč tome što sam pao u ruke kriminalaca i znajući da će se za koji trenutak vrata otvoriti te ću postati plijen tih zlotvora, bijednog tuđeg oruđa. Ne mogu ih mrziti, osjećam prema njima tek duboku sućut jer ne znaju što čine. Tada sam sklopio ruke da se pomolim. Tako tražim doticaj sa Svemogućim. Odjednom više nisam vidio strop svoje ćelije. Obavila me golema siva tama. Usred nje nazirao sam svjetlu točku poput zvijezde. Stresoh se. Bio sam uvjeren da sam došao u dodir s Njim. Ostao sam mirno sjediti na slamarici.“
U zatočeništvu u Savskoj počeo je pisati i svoje „Razgovore s Michelangelom“ i posvetio se slikanju nacrta za prizore Pieta koji će kasnije klesati u Rimu.
Sutra: Kako je Meštrović izbjegao smaknuće u ustaškom zatvoru...
