Zatočeni Ivan Meštrović trebao je biti smaknut u osam navečer, stražari su glasnim razgovorom najavljivali egzekuciju, ali nekoliko minuta prije osam sati zazvonio je telefon. Čuo je glas razočaranog stražara: “Ćaću mu njegova, u tri minute tri pomilovanja. Pomilovali ga i poglavnik i Hitler i Mussolini”, piše o tom događaju dr. sc. Duško Kečkemet. Ako su glavni krivci za njegovo utamničenje bili poglavnik Pavelić i Dido Kvaternik, poveći je broj istaknutih osoba koje su intervenirale za Meštrovićevo puštanje iz zatvora 13. siječnja 1942. godine.
Mussolinijev poziv
Dr. sc. Kečkemet nadalje bilježi kako je nakon izlaska iz zatvora i kućnog pritvora Meštrović imao nekoliko zanimljivih političkih susreta. Imao je i oproštajni susret kod nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je uz vatikansku administraciju imao zasluga za njegovo oslobađanje, a poglavito za dobivanje vize za Italiju. Naime, uvjet da Pavelić Meštroviću odobri vizu i putovnicu bio je da izloži svoje radove u hrvatskom paviljonu na Bijenalu u Veneciji 1942. godine. Pavelić je kasnije, piše u knjizi “Život i djelo Ivana Meštrovića“ Maria Meštrović, svojeg bivšeg zatvorenika Ivana Meštrovića pozvao k sebi i srdačno mu objasnio da je njegovo uhićenje bilo nesporazum jer je bio izviješten da ga je umjetnik kritizirao i uz prezir osuđivao njegove političke odluke te planirao pobjeći iz zemlje i pridružiti se Englezima.
Meštrović mu je samo suho odgovorio da nije imao namjeru otići Britancima, ali da je iz zemlje htio otići. Oko 20. lipnja 1942. Meštrović doista odlazi u Veneciju, na otvorenje Bijenala, i ne sluteći da će to biti doživotno emigrantsko putovanje. Vratit će se u domovinu tek nakratko 1959. godine da vidi kardinala Stepinca nedugo prije nadbiskupove smrti 10. veljače 1960. godine, piše dr. sc. Kečkemet. Meštrovićeva obitelj pak za trajanja njegova zagrebačkog utamničenja ostaje u Splitu, sve teže preživljavaju, cvijeće u vrtu zamijenilo je povrće, a brašno se razmjenjuje za ulje i šećer. Olgin strogi odgoj, piše Maria Meštrović, pomogao joj je da izađe na kraj s nestašicama.
U Splitu su talijanske vlasti uglavnom puštale obitelj na miru. U školi se, sjeća se ona, ozračje promijenilo. Ravnatelj je bio mjesni fašist koji je svakog jutra čekao učenike da pozdravljaju nacističkim pozdravom. Prkošenje takvom ponašanju za sobom je povlačilo ozbiljne kazne. Iako razdvojen od supruge Olge, Ivan i ona stalno su si pisali, tako u jednom pismu, prenosi Maria Meštrović, Ivan joj piše: “Reci mi iskreno, treba li ti hrane? Ništa nije preskupo ako se može nabaviti. Imaš li dovoljno drva da ugriješ barem jednu prostoriju? Pošalji djecu da skupljaju češere za paljenje vatre u kaminu blagovaonice. Trebalo bi biti dovoljno drva u podrumu. Ili griješim? Iskreno se nadam da bura neće ove zime često puhati.“ Da je Meštrović doista otišao iz zemlje, obitelj saznaje 16. lipnja 1942. kada do njih dolazi poruka iz Venecije. Venecijanski Bijenale otvorio je osobno kralj Vittorio Emanuele poslavši Meštroviću poruku da želi da ga baš on provede kroz izložbu. Naravno, to mu je dobra prigoda, piše Maria Meštrović, da kritizira Mussolinijevu okupaciju Dalmacije.
“Možete misliti kako mi je bilo kad mi je rečeno za podlu dvostruku okupaciju vaše zemlje izvršenu bez moje želje i volje“, zabilježio je Meštrović kraljeve riječi u svojim zapisima i na to dodao: “Poznajem kralja od 1911. i u onim dvjema prilikama kad smo se bili sreli bio je vrlo ljubazan prema meni. Nastojao je reći nekoliko riječi na mojem jeziku. On, koji je bio tako nizak i ponizan, sad se činio još manjim.“ Tom prigodom u Veneciji Meštroviću se želio obratiti i sam Mussolini. Poslao mu je u hotel izaslanika da mu kaže da će ga primiti u Palazzo Venezia, piše Maria Meštrović. Kipar se zahvalio i poziv odbio. Uporni Mussolini poziv je ponovio i tom prigodom tražio Meštrovićevo pismeno očitovanje na njega.
Umjetnik ga je opet odbio napisavši mu: “Siguran sam da ćete shvatiti, Duce, da ne mogu prihvatiti vaš poziv nakon što ste moju zemlju pripojili svojoj.“ Odbijanje nije imalo fatalnih posljedica, ali primijetio je da je stalno pod prismotrom. Izlaganje na 23. bijenalu u Veneciji kao predstavnik NDH, na jednoj u biti fašističkoj smotri, piše dr. sc. Kečkemet, različito ocijenjeno odjeknulo je u političkim krugovima. Ipak je Meštrović među izabranim hrvatskim umjetnicima jedini imao svjetski ugled. Bili su prisutni svojim djelima i Račić, Kraljević i Plančić, tada mlađi umjetnici Šohaj, Bulić, Crnobori, Režek, Mezdjić, Motika, Kopač i kao kuriozitet Augustinčić s izloženim portretom poglavnika Pavelića. Iako zatvorenik ustaškog režima i osvjedočeni njegov protivnik, Meštrovićev nastup na Bijenalu poslužio je režimu u Zagrebu za pridobivanje propagandnih bodova.
Dan nakon otvaranja smotre u Veneciji, 25. lipnja 1942. doputovao je u Rim gdje će ga u privatnu audijenciju primiti papa Pio XII. Meštrović mu je zahvalio na intervenciji za njegovo oslobađanje iz zatvora. Papa se raspitivao za nadbiskupa Alojzija Stepinca te mu rekao: “Što ćemo, sine, živimo u teško doba, gdje nacizam i fašizam haraju zemlje i narode, kao nekada Huni...” Njegovo promjenjivo raspoloženje u Rimu odrazit će se i u skulpturama koje radi u tom periodu. Počevši s “Jobom” koji zgrčen zaziva nebesa do “Zazivanja”, “Persefone” i “Atlantide” koja simbolizira patnju duše. Meštrovići se kao obitelj opet objedinjuju u Rimu, a poslije kapitulacije Italije 1943. godine odlaze u Švicarsku i 1944. nastanjuju se u Ženevi. Rat završava 1945., a obitelj Meštrović doživljava promjene koje će utjecati na sudbinu svakog njezina člana.
Od jeseni te godine roditelji i djeca više neće živjeti u istom gradu, zemlji pa čak ni na istom kontinentu, a Meštrović će 1947. emigrirati u Ameriku. O tom periodu osobnih Meštrovićevih previranja “vratiti se kući ili otići” dr. sc. Kečkemet bilježi: “‘Što se sve nije pronalazilo Meštroviću, samo da mu se onemogući povratak kući?’, pisao je tada Bogdan Radica.” Augustinčić i mnogi drugi poručivali su mu da se ne vraća, dok je Tito poručivao da dođe i da će dobiti službene narudžbe. Meštrovića je odvraćalo od povratka utamničenje brata Petra i kuma dr. Ive Tartaglie. Sigurno mu ni taština nije dopuštala da mu narudžbe daje njegov bivši đak Augustinčić. Američka akademija znanosti i umjetnosti pozvala ga je pak u New York, gdje su mu namjeravali prirediti izložbu. Uporna nagovaranja kiparice Malvine Hoffman da s obitelji dođe trajno u Ameriku i preuzme profesuru na sveučilištu Syracuse, iako nerado, poslušao je u siječnju 1947. godine.
Naime, tijekom rata nije prodao nijedan rad, a kapital od milijun zlatnih švicarskih franaka honorara za spomenike rumunjskih vladara bio je pri kraju pa je morao misliti na daljnje izvore prihoda, piše dr. sc. Kečkemet. Izložba u Metropolitanu u New Yorku jamčila je postizanje i potvrdu ugleda za prodaju novih radova na američkom tržištu. Sam Tito tada mu je višekratno poručivao preko Milovana Đilasa i drugih dužnosnika da se vrati kući. Ponuđen mu je otkup rimske Piete, za tada astronomskih 160.000 dolara, ali i to je odbio. Smrt u logoru dr. Ive Tartaglie 1949. godine, iako je Meštroviću bilo obećano da će biti pušten, kao i desetomjesečno tamnovanje brata Peše, bilo je ono preko čega nije mogao proći. Svih svojih američkih godina, Meštrović se silno trudio da tamošnjim medijima i elitama dokaže nevinost nadbiskupa Alojzija Stepinca. Razočaran svađama političkih emigranata, Meštrović je odlučio raditi na kulturnom polju među iseljeništvom. Pozdravio je pojavu časopisa “Hrvatska revija”, koju je uspješno uređivao pjesnik i publicist Vinko Nikolić. Taj je pothvat u razjedinjenu političku emigraciju unio nadu u možebitne alternative, zapisao je dr. sc. Kečkemet.
'Kipar nad kiparima'
Te 1947. godine, kada se i definitivno nastanjuje u Americi, u Syracuseu počinje predavati kiparstvo na Umjetničkoj školi pri Sveučilištu te prihvaća poziv i izlaže u Metropolitan Museumu u New Yorku i postaje prvi živući umjetnik kojem je taj muzej organizirao izložbu, a primljen je i u američku akademiju znanosti i umjetnosti. Kritičari su ga hvalili, a u New York Timesu 6. travnja 1947. Margaret Cresson nazvala ga je “kiparom nad kiparima” u čijem djelu uz klasičnu ravnotežu nalazimo vitalnost, nasilje i dostojanstvo. On pak živi u samonametnutom egzilu, neumorno stvara i žudi za domovinom.
Sutra: Posljednji povratak iz Amerike u domovinu, susret s Titom i Alojzijem Stepincem.
