U svojim “Uspomenama na političke događaje i ljude” Ivan Meštrović dalje piše o događajima u travnju 1918. Održan je tada Rimski kongres na kojem je trebalo oboriti Londonski pakt i spriječiti predaju Dalmacije Italiji, a „naši bi njima priznali većinu Istre i Goricu“. Kompromis se nije mogao postići. Sporazum je, među ostalim, poticao i šef talijanskih socijalista Bissolati, ali Trumbić nije popuštao.
Uvod u političke drame
Bissolati ga je doslovno zaklinjao da se riješe granice i obori Londonski pakt pa mu je onda rekao, malo povrijeđeno, ove iskrene i proročanske riječi: “Gospodine Trumbiću, vi ste svršili talijansku gimnaziju, pratite talijansku knjigu i novine, govorite bolje talijanski od mnogog Talijana pa mislite da poznate talijanski mentalitet koliko i ja, a ja vam kažem da se varate i da ćete se kajati što niste imali hrabrosti da se izvrgnete prigovorima vaših hrvatskih i slovenskih kompatriota jer, kad se Austrija slomi, ovdje će nastati sasvim druga atmosfera prema vama nego je danas. Danas kada smo puni neuspjeha, moji kompatrioti će biti zadovoljni ako im se kaže: dobit ćemo Trst. Sutra kad se slomi austrijska fronta, tražit će ne samo Pulu, a drugi dan ne do Šibenika,nego i Kotor i Mostar.“
I doista, poznati povijesni događaji pokazali su da je Bissolati dobro znao mentalitet svojih sunarodnjaka. I ne samo to. Meštrović se prisjeća da je 29. listopada 1918. Hrvatski sabor u Zagrebu proglasio ništetnim „sve dosadašnje državnopravne odnose i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane te Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuje se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji. Sabor je ujedno vrhovničku vlast prenio na Narodno vijeće, koje je u Zagrebu bilo osnovano već 5. listopada 1918. pod predsjedanjem Antona Korošca.
Srbijanci, a osobito radikali, nisu bili nimalo oduševljeni što su Hrvati proglasili samostalnost. Revolucija u našim pokrajinama, neka narodna vijeća, sve je to u redu, ali ono Hrvatski sabor i Trojednica, to im se nije sviđalo pa su se čula pitanja: A zašto smo se borili, ako se budemo tek morali pogađati s Hrvatima?“, zaključuje Meštrović ovo veliko poglavlje koje postaje uvod u političke i ratne drame koje slijede. U vrtlogu navedenih političkih zbivanja Meštrović je izuzetno aktivan i u kontaktima s mnogim važnim ličnostima iz svijeta kulture, a usprkos pojačanom bavljenju politikom tih godina nije do kraja zapostavio svoje primarno, umjetničko zvanje. Pa istovremeno izlaže u Londonu, u muzeju Victoria i Albert 1915. godine, a Lord Robert Cecil, zadužen za otvorenje izložbe, piše u Maria Meštrović „Životu i djelu Ivana Meštrovića“, okupljenoj eliti govori: „Meštrovićeve skulpture uvjerljiv su odgovor na tradicionalne tvrdnje da je Njemačka ucijepljena između Europe i barbarskih slavenskih zemalja.
Možda će se na ovaj rat jednoga dana gledati kao na početak novih utjecaja u Europi, kakve nismo vidjeli u zadnjih pet stoljeća.“ Kritičari i umjetnička krema bili su oduševljeni postavom, primjera radi pjesnik W. B. Yeats posjetio je izložbu četiri puta, a Meštrovićev uspjeh pomogao je i u jačanju autoriteta Jugoslavenskog odbora.Engleski likovni kritičari prvi su uočili i umjetničku snagu njegovih novih radova s biblijskim sadržajima. Izložene su 74 skulpture u mramoru, bronci i gipsu. Meštrović je pak na otvaranju izložbe okupljenima rekao: „Moj život ima svoje opravdanje ako je moja zamisao i moj umjetnički rad izraz ujedinjenog jugoslavenstva, i ako to slavenstvo, ujedinjeno, bude humano i europejsko u duhu.
Neka poslije ovoga rata anglosaska i slavenska rasa postanu vjerni i vječni prijatelji, za ljubav Europe i ljudske civilizacije”, piše dr. sc. Duško Kečkemet.Poslije izložbe popularnost mu je nezaustavljiva, njegove kipove kupuje i Evelyn St. George (jedna od poznatih žena koje su Meštroviću pozirale) i neke od njih odnosi sa sobom u Ameriku. Bio je to prvi put da su Meštrovićevi radovi doprli do Novog svijeta. Herojski monumentalizam u izraženoj muskulaturi njegovih skulptura donosi mu nov laskav nadimak na obje strane Atlantika – Meštrovića zovu Homerom kamena. Dr. sc. Duško Kečkemet dalje navodi kako se nakon završenog Velikog rata Meštrović krajem 1918. vraća u domovinu. Dočekuje ga kaotična situacija. Trumbić vodi teške bitke zbog koliko-toliko ravnopravnog ujedinjenja, neumorno radi na pripremama za Mirovnu konferenciju u Parizu.
Glavna mu je briga, kao i Meštroviću, Londonski ugovor i pretenzije Italije prema Dalmaciji. Isto tako boje se i Pašićevih pretenzija da dobije dio Dalmacije. Ima nevolja i s kolegama umjetnicima. Nesretni kipar Branko Dešković predbacuje njemu i odboru što su popuštali srpskim političarima i dopustili da dođe do Krfskog pakta te što su im dopustili da Crnu Goru prikažu kao izdajicu. Tada Dešković u pismu uredniku lista L’Unita Gaetanu Salveminiju, piše dr.sc. Kečkemet, artistički naivno zbori: “Znajte, namjeravate li oteti i jednu jedinu hridinu naše Dalmacije, sporazum i prijateljstvo bit će nemogući. Prošlo je vrijeme tajnih ugovora; razgovarajmo jednom otvoreno i iskreno.” Meštrović doživljava istovremeno i adoracije kao umjetnik i rodoljub. Tin Ujević i Vladimir Nazor pišu pjesme u kojima otvoreno slave ujedinjenje i Meštrovića, pjesnik i osnivač zenitizma Ljubomir Micić pjeva o Vidovdanskom hramu.
O Meštroviću i jugoslavenskoj ideji piše i njegov prijatelj R. W. Seton-Watson, izlazi mu engleska monografija. Glavni je lik na reprezentativnoj izložbi jugoslavenskih umjetnika u travnju 1919. u Palais des beaux-arts u Parizu. Prema Kečkemetu, izravni je cilj izložbe utjecanje na spoznaju predstavnika velikih sila koje su pripremale mirovnu konferenciju. Ujedno, Meštrovićevi prvi pravi prijepori nakon Velikog rata s beogradskom čaršijom i kraljevskom kućom nastaju nakon njegove odluke da se nastani u Zagrebu, a ne u Beogradu. Dogovorio je i gradnju mauzoleja obitelji Račić u Cavtatu, predviđao je da će gradnja i boravak u Dubrovniku potrajati barem dvije godine (1921. – 1923.).Tražio je kuću, u prvom redu pogodnu da kvalitetno smjesti umjetnine koje su mu pristizale iz Belgije i Nizozemske.
U doba intenzivnog rada na crkvici u Cavtatu ujedno sudjeluje na molbu Tugomira Alaupovića i dr. Branka Šenoe u naporima da Umjetnička škola u Zagrebu postane akademija. Postaje rektor (1923.), ali nakon što je shvatio da je projekt minirao Svetozar Pribičević, ostavku podnosi 1933. Status fakulteta Umjetničkoj akademiji priznat je tek 1940., piše dr. sc. Kečkemet. Meštrovićevi otprije dobri odnosi s Beogradom bivali su svakim danom sve zamućeniji. Na dvoru je i dalje bio rado viđen gost, ali mu je zamjerana njegova tadašnja više hrvatska nego jugoslavenska orijentacija. Počeli su ga krstiti frankovcem svoje vrste. Kritiziranjem njega osobno kritizirana je i njegova umjetnost. U Zagrebu su se Meštrovići (1919.) prvotno nastanili u unajmljenom prizemlju vile Miletić u Jurjevskoj 29, u domu ravnatelja zagrebačke opere, no nije se tamo dugo zadržao. Zbog već spomenute narudžbe u Cavtatu povezane sa smrću njihove prijateljice, i Meštrovićeve velike simpatije Marije Banac, Ruža i Ivan odlaze u Dubrovnik.
Fatalan odlazak u Dubrovnik
Naime, majka Marije Banac naručila je da im podigne obiteljsku grobnicu na mjesnom groblju. Istovremeno Ruža Meštrović se nada da će im taj posao donijeti novac da počnu graditi obiteljsko gnijezdo u dvjema spojenim kućama u Mletačkoj ulici u Zagrebu kupljenih 1920. godine, i ne znajući da će im odlazak u Dubrovnik u biti okončati brak. Meštrovići su u Dubrovniku, kako je on to i predvidio, živjeli dvije i pol godine. Mjesecima je neumorno klesao i modelirao jedva odvajajući malo vremena za jelo. Vrijeme je provodio, piše Maria Meštrović u “Životu i djelu Ivana Meštrovića“, između Dubrovnika i Cavtata.
Mauzolej obitelji Račić ujedno je i prva realizirana arhitektura Ivana Meštrovića. Različitim povijesnim stilovima eklektički gradi novi, moderni prostor art deco ozračja gdje su arhitektura i skulptura u jednakopravnom položaju. Mauzolej je oktogonalnog tlocrta s istaknutim kapelama u obliku grčkog križa. Interijer je bogat stiliziranim skulpturama i reljefima – Bogorodica s Isusom, anđeli svirači, glave anđela, sv. Roko, raspeti Krist, portreti članova obitelji Račić, florealni motivi. Pri tome unosi u njega dosta svojeg, intimnog, pa mnoga anđeoska lica podsjećaju na njegovu staru ljubav Ruženu dok su pak Meštrovićeve crte lica vidljive na licu sv. Roka.
U ponedjeljak: Sudbonosan susret koji će Meštroviću okončati prvi brak
www.kisstok.com