Ivan Meštrović još je krajem tridesetih godina, piše dr.sc. Duško Kečkemet, napisao oporuku i pohranio je kod nadbiskupa Alojzija Stepinca. Preko svog dugogodišnjeg prijatelja monsinjora Svetozara Rittiga odluku o svojoj darovnici dostavio je vladi NR Hrvatske.
Dana 7. prosinca 1951. godine uputio je pismo predsjedniku tadašnje hrvatske vlade dr. Vladimiru Bakariću, a već 26. siječnja 1952. potpisan je darovni ugovor, koji je uime NR Hrvatske potpisao ministar kulture dr. Miloš Žanko. Meštrović je hrvatskom narodu darovao zgradu u Mletačkoj ulici u Zagrebu, kuću na Mejama i kompleks Kaštelet – Crikvine u Splitu, crkvicu-mauzolej u Otavicama i većinu svojih važnih umjetničkih djela, koja su još bila u njegovu vlasništvu.
Sastanak s Titom na Brijunima
Emigrantskih godina Meštrović je izradio i niz novih radova koje je darovao mnogim gradovima i crkvama u domovini. Iako je bio bez sumnje osvjedočeni antikomunist te se isticao za američkih dana mnogim inicijativama, koje nisu bile po volji tadašnjem režimu u Beogradu, prema dr. sc. Dušku Kečkemetu, zanimljivo je da je već poslije 1948. godine, a čak i prije, spoznao neke Titove kvalitete smatrajući ga najvećim političarom kojeg su iznjedrili ovi prostori.
O Meštrovićevu odnosu s Titom i stavovima prema njemu za Večernji list svojedobno je i umjetnikov sin Mate Meštrović kazao:
„Mislio je da je Tito najvažniji političar s ovog prostora. Tito je bio izvanredno sposoban. Uspio je zaigrati svjetsku ulogu kao šef jedne nevažne države. Otac je bio jedanput u Jugoslaviji nakon uspostave komunističkog režima. Bio je 1959. godine nekih tjedan dana na Brijunima i Tito je s njim u četiri oka tri puta razgovarao. Tito mu je tada rekao: ‘Vjerujte mi, ja nisam ništa manji Hrvat nego vi. Sa Srbima je jako teško, oni su nemogući. Ja sam tu na Brijunima jer se osjećam sigurnije nego u Beogradu.’”
Dakle, kako spominje i Mate Meštrović, tek nakon više od 17 godina emigracije, Ivan Meštrović se krajem lipnja 1959. zaputio u domovinu. Obećana mu je puna sloboda kretanja i nesmetan posjet kardinalu Stepincu, koji je bio interniran u Krašiću. Imao je susrete s hrvatskim komunističkim dužnosnicima, kolegama, starim prijateljima, piše dr. sc. Kečkemet.
Dana 25. srpnja 1959. godine Meštrović je pozvan kod Tita na Brijune. Iako je bilo planirano da ostane samo jedan dan, zadržao se osam dana. Na marginama raznih protokolarnih i inih događanja Meštrović se za tih osam dana tri puta nasamo našao s Titom. Vjerovao je da Tito štiti hrvatske interese i da nije dopustio srpsku prevagu koja bi i njega ugrozila. Boravak na Brijunima bio mu je daleko od odmora jer dugi razgovori s maršalom zahtijevali su oprez i duboku koncentraciju. Razgovarali su o stvaranju Jugoslavije, o Staljinu, pitanju Trsta, o položaju Hrvata u Jugoslaviji.
Zadnji susret Tita i Meštrovića trajao je, piše u knjizi „Život i djelo Ivana Meštrovića“ Maria Meštrović, tri sata i zbivao se na terasi Titove ljetne rezidencije. Kad su izašli na terasu, Tito je navodno za njima zaključao vrata napomenuvši da ne želi da ih itko ometa. Tom prilikom razgovarali su uglavnom o položaju Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji. Tada je, navodi dalje u svojoj knjizi Maria Meštrović, Tito navodno uvjeravao Meštrovića da Srbi neće vladati Jugoslavijom dokle god on živi. Priznavši mu također da su Hrvati doista možda malo ostavljeni po strani, ali da je to dijelom zato što režim podržavaju s više rezerviranosti nego Srbi. „Mnogi Hrvati ne žele pristupiti Partiji niti zauzeti ključne položaje“, požalio se navodno Tito Meštroviću.
Nakon odlaska s Brijuna kipar je posjetio Rijeku, a potom Split. U svojoj kući podno Marjana nije mogao odsjesti, ali užitak mu je bio vidjeti svoja djela i bivši dom koji je sada bio otvoren za javnost.
Šećući se pak Splitom unutar zidina Dioklecijanove palače, navodi Maria Meštrović, vidjevši Peristil bez svojega starog kipa Grgura Ninskog, Meštrović je samo bijesno štapom udario o pod nezadovoljan njegovim premještanjem s Peristila 1954. godine na današnju lokaciju između Zlatnih vrata i Đardina.
Tito je Meštrovića ponovno pozivao da se za stalno vrati u Jugoslaviju, no to se nikada nije dogodilo iz više razloga, a neke od njih za Večernji list u intervjuu je naveo i Mate Meštrović, kazavši: “Ocu nije smetalo što su mu oni oduzeli privatnu imovinu. On je imao izreku da je znao da nikad ne može biti siromašniji nego što je bio na početku svoga života. Bio je protiv komunizma jer nije bilo slobode, što su progonili Crkvu i ljude koji su drukčije mislili.”
Svoje političke memoare „Uspomene na političke ljude i događaje” Meštrović je dovršio 21. travnja 1961. U Hrvatskoj su neznatno cenzurirani izašli prvi put 1969. godine.
U međuvremenu, Meštrović 1955. godine postaje i profesor na američkom sveučilištu Notre Dame na kojem će provesti zadnjih sedam godina života. Šire slike radi, sveučilište se sastoji od 171 zgrade, dva igrališta za golf, dva jezera i sve to za 12.000 studenata iz 90 država, pobrojeno je u serijalu „Hrvatski velikani“.
Nakon mnogo promišljanja 1954. godine odlučio je zatražiti i američko državljanstvo. Dodijeljeno mu je na svečanosti u Bijeloj kući, kojom je predsjedao predsjednik Dwight Eisenhower i osobno mu ga uručio. Tada Meštroviću bijahu već 72 godine.
U više je navrata, piše Maria Meštrović, čula svojeg oca kako govori da od Boga traži samo da mu dopusti raditi do samog kraja. Ta mu je molba uslišana. Zadnje godine na sveučilištu Notre Dame bile su mu ispunjene radom na narudžbama, od kojih polovicu nije ni stigao izvesti. Primao je i na stotine pisama mjesečno i na njih uglavnom odgovarao sam, nikada nije imao tajnika ili agenta, a nije vjerovao ni modernim izumima pa nikada nije sjeo u avion niti je vozio automobil.
Ubrzo nakon vijesti o samoubojstvu sina Tvrtka 1961. godine, Meštrović je pretrpio moždani udar. Jutro zadnjeg dana svojeg života, 16. siječnja 1962., proveo je u atelijeru. Prije ručka rekao je da se ne osjeća dobro i odvezen je u bolnicu, zapisala je Maria Meštrović, te je tamo ubrzo preminuo. Sprovod je trajao osam dana, nakon čega je njegovo tijelo krenulo na dug put kući te je pokopan uz članove svoje obitelji u crkvi Presvetog Otkupitelja koju je sam sagradio. Sve je završilo tamo gdje je i počelo, u Otavicama.
Olga Meštrović nadživjela je supruga 23 godine i do kraja živjela u Notre Dameu, a njeni ostaci pokopani su također u Otavicama.
Nakon Meštrovićeva darovnog ugovora do danas, obitelj Meštrović darovala je još 55 umjetnina Galeriji Meštrović u Splitu i 53 umjetnine Atelijeru Meštrović u Zagrebu. Uz ova djela Olga Meštrović je 1981. godine Galeriji Meštrović darovala 425 crteža i 86 arhitektonskih nacrta. Muzeji Ivana Meštrovića od nasljednika su otkupili osam djela za Galeriju Meštrović u vrijednosti 3,448.039 kn te sedam djela za Atelijer u vrijednosti 304.000 kn. Oko 200 djela koja se nalaze i čuvaju u Muzejima Ivana Meštrovića u vlasništvu su nasljednika, nedavni su podaci hrvatskog Ministarstva kulture.
I u privatnim kolekcijama
Meštrovićeva djela nalaze se i u Nacionalnom svetištu Bezgrešnoga začeća u Washingtonu, Vatikanu, Nacionalnoj katedrali u Washingtonu, zgradi Ujedinjenih Naroda u New Yorku, u Smithsonianu, Firenci (Uffizi), u Londonu (Tate Gallery), klinici Mayo, a brojna djela u bronci, kamenu i drvu nalaze se u muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama diljem svijeta: Hrvatskoj, Italiji, SAD-u, Francuskoj, Mađarskoj, Rusiji, Njemačkoj, Argentini, Španjolskoj, Belgiji, Čileu itd. Spomen-galerije u SAD-u dva (na Sveučilištu Notre Dame i u znanstveno-umjetničkom centru Baton Rougeu, država Louisiana).
Napravio je sve reljefe i kipove u crkvi sv. Marka u Zagrebu, a u Hrvatskoj su mu posvećena četiri muzeja (Kaštelet – Crikvine i Galerija Meštrović u Splitu, obiteljski mauzolej u Otavicama i Atelijer Meštrović u Zagrebu) uz spomen-galeriju u Vrpolju.
Sutra: Meštrovićeva umjetnička ostavština domovini i Zagrebu
