KAKO SAM NALETIO NA ZANIMLJIVU PRIČU Rođendansko skitanje (listopad 2023.) Ne žalim ni za jednim dinarom, kunom, markom, eurom i dolarom koje sam spiskao opiijajući se s prijateljima uz tambure. Ostale su najljpše uspomene po kojima često kopam. Jer novih zanimljivih priča baš i nema. Niti se najavljuju.
A onda – iznenađenje. Šećem se bez cilja i smisla. Naleti dr. Nenad Raos. I zanimljiva priča. – Stari, nebuš veroval kaj mi se dogodilo. Zbog jednog teksta koji je bio objavljen na portalu kojem sam glavni urednik završil sam na sudu – reče doktor znanosti i opisa nevjerojatnu situaciju. Ženskica je tužila autora članka. A ime mu je Leone Glembay.
Smiješno sucu. Smiješno Raosu. Priča za njegovog pokojnog oca Ivana. Za neke nove "Prosjake i sinove". Sudac je objasnio tužiteljici da moraju pronaći tog Leonea Glembaya jer postupak bez njega nema smisla. – Pital me sudac dal sam čul za Leonea Glembaya. Potvrdno sam kimnuo glavom. I tu je ročište bilo gotovo. Inače ja sam postal urednikom tog portala nakon smrti prethodnika u čije vrijeme je članak objavljen. Taj portal se sad i ugasio – objašnjava mi Raos.
Bilo bi to žalosno. Da nije smiješno. Ovaj put tužen je Leone Glembay. Drugi put će to biti barunica Castelli. Ili Petrica Kerempuh. E, moj Krleža. Vjerojatno si na ringišpilu ispod Mirogojskog mramora. Dok ti se likovi potežu po sudovima. Brzo će i tužiteljica shvatiti da je taj Leone Glembay nečiji pseudonim. Pa piš ga vrit. I tužba i Glembay.
Nastavljam tu besciljnu, rođendansku, šetnju.
"Sherlock" pun trenera.
Za jednim stolom oni nogometni.
Dinko Jeličić i Ico Banović.
Za drugim košarkaši.
Kako godinama nisam vidio starog prijatelja Zdravka Radulovića eto me u štokrli pored njega.
– Čim se baviš?
– Radim s klincima za košarkaški savez.
– A sin u Americi?
– Filip igra za katolički koledž. Među najboljim je studentima. To mi je najvažnije – veseo je nekad prvi snajper Cibone.
– I košarka mu odlično ide. Traže ga svi. Ima "laganiju" ruku od tate – pridodaje zajednički prijatelj Đovani Grupković.
– Šteta što je izgubio dvije sezone zbog teže ozljede. Sad je, da kucnem, sve ok – završi spiku Zdravko.
A ja ga podsjetim kako me, nekad davno, proganjao tata njegove tadašnje djevojke Maje Čuljak.
Dijanine sestre.
Bilo je ratno doba, a ja napisao u Večernjaku kako Zdravko fura s Majom.
On Crnogorac.
Ona Hercegovka.
Nije tati bilo po volji.
Mislio ćaća da ja izmišljam.
A oni u vezi godinama.
Valja se u ovo rođendansko vrijeme prisjetiti tih priča iz davnina.
Krivo mi samo što sam u horoskopu stvar.
Svi drugi znakovi živa bića.
Blizanci, bikovi, rakovi, lavovi, škorpije…
A ja – vaga.
Ma mislim si.
Bolje vaga nego tramvaj.
KAKO SU PENZIĆI RAZVALILI TARZANA
Malo o tenisu (listopad 2023.)
Ivan Cvjetković Tarzan, bivši igrač Dinama i hrvatske reprezentacije nije jedini Tarzan s naših bregov.
I Stjepan Šipek Štef iz Igrišća kraj Zaboka poznat je kao filmski Tarzan.
Naravno nije snimao kralja džungle kao Štefek već kao Steve Hawkes.
Naš nogometni Tarzan nije bio gospodar lijana, majmuna, slonova…
Nego kralj šesnaesteraca.
POVEZANI ČLANCI:
Rasni centarfor.
No na tenisu ni T od Tarzana.
Ajd što je redovita mušterija zetu Hrvoju Čali.
Bivšem "vatrenom".
Ali da ga pobjeđuju oni koji su četvrt stoljeća stariji.
E to ne priliči nadimku koji nosi.
Tarzan.
– Nekad mi je Ivan bio stalna mušterija – iznenadi me prijatelj Herman Vukušić.
Čovjek koji je vodio najveći humanitarni konvoj poslije drugog svjetskog rata.
Onaj za Bilu.
Prije 30 godina.
Čovjek koji je osvajao Europu i svijet kao trener Drage Šurbeka i Tove Stipančića.
O svemu tome nekom drugom zgodom.
Dogovorio sam s Hermanom "putno".
Tenis je trenutno u prvom planu.
– I sad u svojoj 84-toj pozivam Tarzana na teniski teren. Samo dok ovih dana promijenim pacemaker i eto me na terenu. Kladi se na mene – uvjerava me Herman koji dovršava knjigu o epskom konvoju.
Taman kad sam pomislio da je Tarzan gubio samo od 20-tak i kusur godina starijeg Vukušića.
Javi mi se Mladen Bačani.
Poznati obrtnik koji je kreirao cipelice za Titovu voljenu Jovanku.
A u tenisu.
Iako 25 godina stariji.
Razvaljivao našeg Tarzana.
– Ma bile su neke vrlo čudne okolnosti. Popila se gajba pive. Tamburaši su svirali s drveća. Bio je kirvaj. A ne ozbiljan tenis – uvjeravao me Cvjetković.
A onda smo, uz brizle i srdele, suočili njega i Bačanija.
– Kaj pripovedaš bedastoće? Dobil sam te u regularnim uvjetima. I to dva puta. Zvone Boban je svedok – sigurno će Mladen. Tarzan nije imao kud.
Džentlmenski je priznao poraz.
– I sad bi te dobil iako sam blizu devet banki – uvjeren je Bačani.
A on trenira li, trenira.
Ne posustaje.
Partner mu je bivši Dinamov for Josip Ražić.
Još ako Tarzana privede na teren ovih dana.
Kad će biti malo veseliji.
Mogao bi ga i dobiti.
Naime Ivan će imati veliki razglog za hrpu putnih.
Dok ovo pišem njegova kćer Ilijana i zet Hrvoje Ćale trebaju dobiti drugog bebača.
Sretno roditeljima.
Pogotovo baki i dedi.
Mojim starim prijateljima.
Unuci su radost.
Fućkaš tenis.
ČOVJEK ZVAN 3,14
Malo o nadimcima (listopad 2023.)
Tiktokerica, fejsbuk, vajberka, messengerka, instagramka… nazivi u generacija koje stižu.
Svi su maksimalno tranu.
A nekad su nadimci bili sočniji.
I ljepši.
Npr. jednog poznatog glumca zovu Gangrena.
Čovjek, brate, dosadan do bola.
Moj prijatelj Ćošo glumcu Ranku Zidariću dao nadimak Tito.
– Pa zar nije bio u braku s Titovom unukom Sašom Broz – objasni.
Na Cetinju Nedjeljka Subotića zovu Vikend.
U istom gradu jednog vrlog lošeg čovjeka nazvali 3,14.
– Zašto? – bio sam znatiželjan
– Pa to je "pi". Bilo bi ružno da za njim pljujemo i vičemo "Pi"! Zato kažemo evo ide 3,14!
Mi jednog frenda zovemo Pitagora.
Napuhao na alkotestu 3,14.
Drugog Aladin.
Čim netko otvori bocu vina, eto ti njega.
Ma ima toga puno
A prostora malo.
a joj...