Neposredno prije pokolja u Srebrenici, časnici UN popili su piće sa srpskim oficirima, da zapečate sporazum o predaji grada. Na snimci se jasno vidi nizozemski general – visok i sijed čovjek – kako opčinjeno zuri u Mladića, a ruke mu se tresu toliko da mu se rakija prolijeva iz čašice.
Uvijek sam mislio da je u pitanju najobičniji strah: poslali su nam ovamo ljude koji su ostarjeli u uniformi i dogurali do visokog čina, a da nikad nisu omirisali barut. I, normalno da se boje, normalno da su pred Mladićem napunili gaće.
Sad vidim da sam imao krivo, i da je ta scena značila nešto posve drugo. Oči mi je otvorila pojava Radovana Karadžića u haškoj sudnici. Dok sam gledao i slušao prvo ispitivanje, odjednom sam opet pred sobom vidio staklaste oči onoga generala, one drhtave ruke, a obuzela me je i ona ista mješavina gnjeva i stida kao i tada. U sudnici se događalo isto što i u Srebrenici, samo je još falila rakija.
Jer, ondje su Karadžića tretirali kao ekscelenciju, a pitanja su mu postavljali obzirno, okolišno, gotovo se ispričavajući, kao da se boje da ga ne povrijede. A on im je odgovarao u skladu s tim: svisoka, pomalo ironično, svjestan vlastite superiornosti i pun blagoga prijezira prema onima koji mu sude.
A ni taj ton nije mi bio nepoznat, jer sam ga i prije čuo, i to baš na tome istom mjestu. Tako s haškim sucima razgovara i Vojislav Šešelj, tako je s njima razgovarao i Slobodan Milošević. To je ton kojim se pop-zvijezde obraćaju svojim obožavateljima: blagonaklono i s nešto dosade, ali držeći na umu da obje strane dobro znaju tko je tu glavni. Ukratko, tužitelji i suci Karadžiću se zapravo dive, kao što se dive i Šešelju, kao što su se divili i Miloševiću.
Kao što se Mladiću divio i onaj nizozemski general. Nije sad važno koliko su oni svjesni vlastite opčinjenosti zločincima; važno je tek to da s tim zločincima razgovaraju pokazujući sve znakove nezdrave idolatrije.
Pitanje je samo kakva je prava narav te fascinacije. Dive li se Europljani tim ljudima kao nečemu što im je potpuno strano, kao da su ugledali Marsovca, ili im se dive kao iznenada otkrivenom dijelu svojega vlastitog bića, kao kad čovjek pronađe brata za kojega nije ni znao da postoji? Drugim riječima: je li Balkan zaseban kontinent, ili je on zapravo podsvijest Europe?
Kakav god bio odgovor na to pitanje, mi ovdje znamo sve o tim optuženicima i nikakva razloga za divljenje nemamo. A ipak, u Hrvatskoj uvijek ima ljudi koji majmunišu svemu što se radi u Europi, pa se zato i sad u našoj javnosti vide znakovi divljenja prema Radovanu Karadžiću, ili barem prema Draganu Dabiću. Ako to divljenje postane dominantan stav, zaslužili smo sve što nam se dogodilo i što će nam se još dogoditi.
