Sljedećih nekoliko mjeseci predodredit će dužinu i dubinu krize. Ako Vlada, monetarna vlast, banke i kompanije u sljedećih nekoliko mjeseci povuku krive poteze, nema nikakve šanse da se u sljedeće 2-3 godine, a možda i duže, otrgnemo spirali gospodarskog pada, rasta nezaposlenosti te atmosferi opće ekonomske i socijalne depresije. Iz prijedloga proračuna za 2013. godinu vidljivo je da će on na stanje u gospodarstvu djelovati prociklički, ne anticiklički. Fiskalna rješenja koja je pripremio ministar Linić (direktno ili indirektno povećanje porezne presije, smanjenje mase plaća) sigurno će produbiti recesiju, gospodarski rast ni uz puno sreće ne treba očekivati mjesecima.
Možda je agresivni ministar financija trebao pričekati s uvođenjem poreza na nekretnine do 2014. godine, pa čak i tada početi s postupnim uvođenjem i povećavanjem stopa u sustavu novog poreza, ali je prava istina da se zbog ovakvog prijedloga proračuna nitko ne treba previše ljutiti. Ministar financija zapravo nije imao puno izbora. On je talac visokih kamata na državni dug. A za sve nas sada je ključno pitanje što će se sljedećih mjeseci dogoditi s pasivnim i aktivnim kamatnim stopama.
Čini se da je jedino rješenje obaranje prosjeka pasivnih kamatnih stopa, odnosno kamata na štednju. Zašto?
Dug građana i tvrtki u stranim valutama i promjenjivim kamatnim stopama već se pretvorio u jedan od najvećih nacionalnih rizika. Svaki četvrti kredit tvrtkama i svaki deseti građanima već je kvalificiran kao loš. Zbog prorecesijskih fiskalnih utjecaja, kao i zbog činjenice da ne treba očekivati dobre vijesti iz međunarodnog okružja, sigurno bi trebala rasti premija rizika u ukupnoj cijeni kredita. A ako dođe do podizanja kamata na kredite, hrvatski ekonomski sustav doslovno bi se mogao urušiti. Možete zamisliti kako bi izgledala Hrvatska ako bi došlo do novog pojačavanja averzije prema riziku i u financijskom i realnom sektoru; možda malo grubo zvuči, ali mogli bismo doslovno reći: zemlja bi stala.
Prema informacijama koje se mogu dobiti iz povjerljivih izvora u najvećim hrvatskim bankama, vodeći bankari duboko su svjesni da bi novo dizanje kamata na kredite moglo značiti pravu ekonomsku katastrofu. Budući da banke nisu i ne smiju biti karitativne ustanove, jedino što im ostaje jest smanjiti pasivne kamate, odnosno kamate na štednju. Bit će zanimljivo promatrati kako će na te neugodne činjenice reagirati pojedine manje banke. Ako netko krene u utrku za štednjom te za sobom povuče pokojeg većeg i značajnijeg igrača, lako bi cijelu zemlju mogao uvesti u izrazito dramatičan sistemski rizik. Možda zvuči ružno, ali sada se trebamo nadati da će se barem dio cijene ove duge, proklete krize platiti iz džepova štediša, tvrtki i građana. Inače ćemo se naći na teritoriju ekstremno opasnog eksperimentiranja gdje ni centralna banka, a ni Ministarstvo financije neće moći ponuditi adekvatna rješenja.
Kad su banke i kamate u pitanju, što prije treba zaboraviti na filozofiranje i moraliziranje o tome da i banke trebaju platiti dio krize. Sustav jednostavno tako ne funkcionira. Moramo biti sretni da su banke stabilne i da ne trošimo milijarde na njihovo saniranje. Linić srećom nije najavio kamate na kamate, tako da je bankama ostavio kakav-takav manevarski prostor.
U Hrvatskoj su populisti počeli pokretati priče o “zlom” bankarskom razduživanju; o odljevu bankarskog kapitala u inozemstvo. Svakom tko vjeruje u tržišnu ekonomiju trebalo bi biti jasno da će kapital ići tamo gdje može osigurati viši povrat. Zašto mislimo da bi novac u hrpama trebao dolaziti u Hrvatsku ako na mnogim drugim lokacijama može osigurati 3 do 4 puta više povrate? Ma neće. To su priče za malu djecu.
Mi se moramo bolje obrazovati, više raditi, štedjeti na svemu sve više, a uz to investirati te postati kompetitivniji i konkurentniji.
