Svi znamo da nam zimi treba antifriz. No, u velikom broju slučajeva naše se znanje o ovoj zanimljivoj tekućini svodi upravo na tu spoznaju, kao i vjeru u to da će njegovo stanje u sustavu redovito provjeravati naš mehaničar. Tako obično i biva, no nije loše znati i nešto više. Čemu, dakle, služi antifriz? Osnovna je namjena ove kemijske supstancije snižavanje točke ledišta tekućine za hlađenje motora s unutarnjim izgaranjem. Jer, kada bi se u sustavu za hlađenje nalazila samo voda, nije teško pretpostaviti da bi se s prvim nižim temperaturama zraka ona počela zaleđivati, što bi za sobom povuklo dalekosežne posljedice. Ne samo da se motor ne bi mogao odgovarajuće hladiti nego bi nastali led zbog svojeg krutog stanja i povećane gustoće lako mogao oštetiti dijelove motora odnosno čitavog sustava. Zbog toga se umjesto čiste vode u sustavu koristi mješavina s antifrizom, pri čemu se omjer dviju tekućina mijenja ovisno o tome kolike temperaturne razlike automobil treba “preživjeti”.
Ljeti je situacija vrlo slična. Kada bi se un rashladnom sustavu, primjerice, nalazila samo voda, ona bi pri radu motora vrlo brzo postala izložena vrlo visokim temperaturama te bi s njihovim približavanjem 100 Celzijevih stupnjeva počela ključati odnosno isparavati. U tom slučaju sustav bi ubrzo u potpunosti ostao bez sredstva za hlađenje te bi, ponovno, i u ovom slučaju moglo doći do ozbiljnih oštećenja. Ljeti, dakle, antifriz služi kako bi povećao točku vrelišta odnosno spriječio isparavanje rashladne tekućine. Da bi antifriz mogao uspješno funkcionirati na oba opisana načina, zaslužan je njegov glavni sastojak, etilen-glikol. Riječ je o dvovalentnom alkoholu, najjednostavnijem diolu i najrasprostranjenijem glikolu, čija se sinteza pripisuje francuskom kemičaru Charles-Adolpheu Wurtzu. Pri koncentraciji od 70 posto glikola u vodi ledište smjese je pri -51 Celzijev stupanj, a k tome i vrlo slabo isparava, što znači da je, zahvaljujući njemu, moguće pokriti vrlo širok raspon temperatura i pritom omogućiti normalno funkcioniranje pogonskog sustava u automobilu.
Ne manje važno, antifrizu se pripisuju i antikorozivna te podmazujuća svojstva, a koristan je i jer u suradnji s destiliranom vodom – koja se uz njega treba koristiti u rashladnom sustavu – sprečava stvaranje i taloženje kamenca te pjenušanje. No, etilen-glikol otrovan je i za ljude i za životinje te s njim treba pažljivo rukovati. Stanje u sustavu treba redovito provjeravati, pri čemu mehaničar mora voditi računa o tome da ne miješa različite vrste antifriza unutar sustava. Kad tekućinu treba nadopuniti, a nije siguran o kojoj se točno vrsti radi, treba potpuno ispustiti rashladnu tekućinu i zamijeniti je sasvim novom smjesom. K tome, važno je spomenuti i da se u sustav uvijek treba točiti već pripremljena mješavina, a ne prvo voda pa zatim antifriz ili obrnuto. Razinu u sustavu uvijek treba održavati između dviju krajnosti (oznake Min i Max na posudi), pri čemu valja voditi računa o tome da se ona uvijek mjeri u ravno postavljenom vozilu (ne na nizbrdici ili usponu) te s hladnim motorom. Rashladna tekućina mijenja se ovisno o tome kako je propisao proizvođač, obično svake dvije do tri godine. Ako to obavljate sami, a niste sigurni koju vrstu antifriza trebate koristiti, provjerite u servisnoj knjižici ili servisu.
>> Ako ovo od 15. 11. nemate u prtljažniku, moglo bi vas stajati 700 kuna
>> Pripremite automobil za zimu – evo koliko će vas to stajati!
