Pri odabiru vozila za gradske vožnje brzina svako nije jedan od čimbenika koje zaljubljenici u automobile gledaju kao presudne. Gust promet, semafori, ograničenja brzine i pješaci pridonose tome da se u gradu vozi oprezno i sporo. No svaki pravi vozač, pa makar vozio i gradski auto, jedva čeka izvesti svog limenog ljubimca na otvorenu cestu i testirati njegove granice, pustiti ga da pokaže što zapravo može.
Škoda Citigo, kojem samo ime kaže za što je namijenjen, nije djelovao kao moćna mašina kada sam ga dobio u ruke. Zato me prva vožnja zagrebačkom obilaznicom ugodno iznenadila. Na početku sam se držao desne trake, misleći kako moje malo gospodarsko vozilo nema što tražiti pored jurilica koje su ga prestizale, no ipak sam htio vidjeti dokle može ići. Peta brzina, lijeva traka i kreni. Kamioni su bile prve, lake žrtve mog pretjecanja, 130 na sat još je uvijek u mojoj zoni komfora, ali želim vidjeti gdje mu je vrhunac. Dolazim do autoceste i dižem ga na 140, metalna konstrukcija prtljažnika se trese no sam auto ne pokazuje znakove slabosti. Sto pedeset, sto šezdeset, već se lagano bojim jer pri prolasku drugih automobila osjetim udar njihovog zračnog vala. Ali, Citigo je i dalje stabilan na cesti.
U jednom trenutku - samo za potrebe testiranja - doveo sam ga do 170 km/h. Iako je automobil službeni, bio sam ponosan na ovaj moćan mali motor kao da je moj. Vratio sam se natrag u grad, upustio se opet u spore vožnje i duge kolone na zelenom valu. No, nakon autoceste znao sam da se, kada zatreba, ovaj gradski dečko može snaći i van urbanog prometa.
>> Centimetri su svugdje važni, ali na gradskim su ulicama najvažniji
>> Škoda Citigo kao mala mobilna redakcija
