Rijetka je prilika uživo razgovarati s Marinom Soljačićem. Lider ekipe znanstvenika koja svijet oduševljava svojim otkrićima i profesor na MIT-u u Hrvatsku dolazi tek na kraće odmore. Ovaj je put, međutim, imao i razlog više. U petak je dodijelio novčanu nagradu najboljem gimnazijalcu iz područja matematike, fizike i hrvatskog koju je sam ustanovio, i to od novčane nagrade koju je sam dobio. Pet tisuća dolara, koliko Marin Soljačić dodjeljuje, otišlo je u ruke Ivana Skeledžije, maturanta zagrebačke XV. gimnazije koju je pohađao i on sam.
Marin Soljačić skroman je čovjek, s njim se komunicira lako, u povjerenje polaže puno pozornosti. Plan je bio otići u jedan od vodećih zagrebačkih restorana, no na kraju je izbor pao na – pivnicu.
– Kažete, u Hrvatskoj buja neovisna pivarska scena? Sjajno, pivo obožavam, u Bostonu postoji stotine malih pivnica koje ljudi rado posjećuju. Tamo je i Boston Beer, najveći neovisni pivar. Nisam uopće znao da takvo što sada postoji i u Hrvatskoj. Ispričajte mi o kojim je pivima riječ i odvedite me tamo, želim vidjeti, nisam često ovdje, nadam se da imaju svijetlih piva, njih volim najviše – iznenadio nas je svojom tihom strašću koja se, kako smo se uvjerili tijekom cijelog popodneva koje smo s njim proveli, svodi na umjereno uživanje, onako kako dolikuje gurmanu bilo koje vrste.
– Drago mi je čuti i za veliki uspjeh Ante Gotovine s tunom, veliki sam ljubitelj sushija, a nema dobrog sushija bez temeljnog sastojka. Najviše prodaje u Japan, kažete? Baš mi je drago što to čujem – govori, a onda nas još jednom iznenađuje: – Prijatelj mi je rekao kako se u blizini otvorio korejski restoran, navodno zbog velikog broja Korejaca. Je li to zbog onog reality showa? Čuo sam o tome, nevjerojatna priča – govori profesor, aludirajući na poplavu korejskih turista posljednjih nekoliko godina otkako je u Hrvatskoj sniman njihov reality show.
Znanstvenik gurman otkriva još kako je veliki ljubitelj indijske hrane, ali i drugih egzotičnih kuhinja, a sam voli pripremati roštilj, barem jednom tjedno kad je lijepo vrijeme. Objed je bio trenutak za ozbiljnije teme.
:: Profesore Soljačić, mislite li da u ovoj krizi možemo dati još važnih znanstvenika? U obrazovanje se pretjerano ne ulaže, ima li neki drugi način?
Iako nisam do kraja upoznat sa situacijom u hrvatskom obrazovnom i znanstvenom sustavu jer, na kraju, živim u Americi, bilo bi poželjno kada bi se u sustav moglo investirati više. No, sada je Hrvatska u Europskoj uniji, tamo postoje fondovi i mislim da je to jedno od rješenja da se održi nivo obrazovanja i znanosti koji bi dao još vrijednih ljudi. Što se individualne razine tiče, treba naglasiti da internet donosi mogućnosti obrazovanja koje do sada nisu bile dostupne. Prije je bilo teže doći do nekog znanstvenog rada koji ste željeli pročitati ili komunicirati s drugim znanstvenicima, to je danas mnogo lakše. To, jasno, nije isto kao kada uživo slušate predavanje i u njemu sudjelujete, ali je svakako odlična dopuna obrazovanju koje danas nudi sustav.
:: Koja je uopće percepcija našeg obrazovnog sustava, znate li dovoljno o njemu da biste sugerirali neka trenutačna poboljšanja?
Ono što vidim jest gomila talentiranih klinaca, to se vidi odmah, ne znam koliko je sustav zaslužan za to. Takav je i momak koji je dobio ovu prvu moju nagradu. Razgovarao sam telefonski s njim, ići će studirati FER, sada kada je završio XV. gimnaziju. Čini se da jako naginje elektronici. Pretpostavljao sam da će nagradu dobiti upravo netko takav.
:: Razvoj fizike je otišao jako visoko, ima li se uopće više što vrijedno otkriti?
S jedne strane, toliko smo puno toga već otkrili u fizici. Primjerice, za najvažnija otkrića u kvantnoj mehanici u doba kada su se ona otkrivala trebala vam je aparatura koja bi stala na ovaj stol, a danas vam za puno bitnih otkrića u fizici čestica treba veliki hadronski sudarivač (Large Hadron Collider, LHC) koji je velik nekoliko desetaka kilometara i najveći je stroj koji je čovjek ikada napravio. No, to je više što se tiče fizike čestica. Ima i drugih vrsta fizike, kao što je fizika čvrstog stanja za koju se neki eksperimenti mogu napraviti u običnom laboratoriju s četiri, pet ili deset ljudi. Ima, dakle, područja u kojima se mogu raditi važna otkrića eksperimentima malog intenziteta. Ipak, otkrića u fizici čestica danas su takva da doista jesu ponekad “odvojena” od običnog čovjeka te su prilično odvojena od primjene, odnosno od primjene u nekom kraćem roku. Ta će otkrića sigurno pronaći svoju primjenu, ali za neka od njih do toga može proći čak i sto ili dvjesto godina. Također, još uvijek se trudimo shvatiti svemir, prirodu našeg postojanja, postanak, pa se nastoji takva istraživanja usmjeriti prema tome, bez razmišljanja o konkretnoj primjeni. Maxwell je, prezentirajući svoje jednadžbe prije više od sto godina, opisao elektromagnetizam, a jedna ga je gospođa pitala čemu to služi. On je odgovorio kako je to isto kao da pitate za što služi novorođeno dijete. Nema pravila, može se dogoditi da neko vaše otkriće nitko ne primijeni stotinu godina, a dogodi se i da se otkriće primijeni već za par godina. Mene osobno zanima područje koje je na granici fizike i inženjeringa, dakle ona otkrića kojima tehnologija može naći konkretnu primjenu u nekom razumnom roku. Jasno, teško je naći novac za otkrića kod kojih nije sasvim jasno kada će biti primijenjena pa se puno ljudi prije svega bavi primjenjivom fizikom umjesto fundamentalnom.
:: Da vama daju u ruke veliki hadronski sudarivač (LHC), što biste vi na njemu tražili, kako biste se njime koristili?
Ne vjerujem da bih radio nešto drukčije od onoga što se danas tamo radi. Higgsov bozon jest odgovorio na neka pitanja, no u neku bi ruku bilo zanimljivije da on nije bio otkriven. To bi svakako bilo zanimljivo! Njegovo je otkriće potvrdilo sve one teorije o svemiru koje smo učili. Da nije, morali bismo raditi jako puno toga ispočetka i to bi bilo čak i zabavnije za fiziku.
:: Tesla je bio znanstvenik koji je teško pronalazio primjenu svojim otkrićima, što ga je na kraju i upropastilo.
U neku ruku je to, nažalost, točno. No, u isto je vrijeme živio i Albert Einstein koji također nije puno razmišljao o primjenama svojih otkrića. Temeljna znanost kojom se on bavio omogućila je kasnije brojne primjene, zajedno s njim i Heisenberg, Schrödinger, Dirac, njih dvadesetak koji su stvorili teoriju kvantne fizike. Puno tih znanstvenika nije bilo vođeno primjenom, već su jednostavno željeli razumjeti svijet, a onda jednom kad su otkrili te nove fizikalne zakone, drugi su se ljudi pitali kako sada možemo primijeniti te zakone kako bismo napravili nešto korisno.
:: Znači, ipak je put u znanosti onaj koji počinje temeljnom znanošću?
Obično nije dobra ideja u razvoju znanosti ići s logikom da nešto treba istraživati samo ovako ili onako. Neke su važne stvari otkrivene na jedan, druge na sasvim drugi način. Jako je teško predvidjeti u razvoju znanosti pa tako i teško vidjeti što točno moramo raditi kako bismo postigli nešto. Einstein je jako dobro rekao da, kada bismo znali što radimo, ne bismo to zvali istraživanjem. Bavimo se istraživanjem, a nadamo se da ćemo koji put otkriti nešto o čemu i ne sanjamo.
:: Je li to tako i kod vas?
Nadam se. Za puno stvari koje istražujemo nadamo se da ne znamo što ćemo otkriti. Znamo unaprijed što ćemo otkriti, pa onda nismo otkrili nešto novo.
:: Kako istraživanje uopće počinje?
Kako kada. Koji put treba postići neki konkretan cilj, pa onda radimo ono što nam je potrebno da bismo dostigli taj cilj, a onda po putu otkrijemo nešto novo. Drugi put kada krenemo, učini nam se da ima jedno veliko područje o kojem se u stvari jako malo zna, pa nam se učini jako zanimljivim. To shvaćamo kao priliku, pa počnemo raditi i o tome naučimo znatno više. Ima upita za, karikiram, izradu boljeg frižidera. No, dogodi se da tijekom toga dođete do neke tehnologije koja će učiniti puno boljim televizor, da budem plastičan. Jedina je pogreška ovdje što naručitelju frižidera ne možete baš doći s boljim televizorom (smijeh). Osobno volim raditi tako da otkrijemo neku novu fiziku koja onda može omogućiti neku novu primjenu negdje drugdje. Okrenemo priču – koje nove primjene ta nova fizika može omogućiti. Ne kažem da je ovaj pristup bolji ili lošiji od ostalih. Jednostavno, ja osobno volim najviše raditi tako. I to je jedan od luksuza koji pruža rad na fakultetu.
:: Kako živi znanstvenik poput Marina Soljačića?
Rekao bih da znanstvenik na MIT-u dobro živi. No to nije pravilo da bi se moglo reći kako svaki znanstvenik jako dobro živi u Americi. Puno znanstvenika dobiva poslove u industrijama ili bankama. Amerika je još zemlja prilike za znanstvenike, iako često znanstvenik nije zadovoljan svojim statusom. Ali to nikada ne znači da će biti gladan. To nezadovoljstvo očituje se u nemogućnosti istraživanja, a treba i vremena da se čovjek probije.
:: Kako izgleda vaš dan?
Nemam tipični dan. Obično kada se probudim volim vježbati, nekih 40 minuta trčim ili vozim orbitrek, sat vremena odgovaram na e-mailove, a onda krenem na MIT. Ako krenem u 8.30, vozit ću se sat vremena, ako krenem u 9.30, vozim se pola sata. Onda je bolje raditi prvo malo i kod kuće, nije li? Ima dana i kada radim kod kuće cijeli dan. Nemam rutinu, no proces je istraživanja nelinearan. Mogu na nečemu raditi šest mjeseci i ne doći s istraživanjem nikamo, a onda se dogodi da u jednom danu postignem više nego za tih šest mjeseci. Koji put čak prođe tih šest mjeseci i shvatite da znate još manje jer stvari više nisu onakvima kakvima ste ih zamišljali u početku.
:: Ne čini li vam se da je znanost danas većinom prešla u ruke korporacija i institucija poput vojske ili države?
Znanost treba pokrovitelja. Ipak, još uvijek se ona istraživanja koja su udaljenija od kruga primjenjivosti obavljaju većinom na sveučilištima. U nekom trenutku, kada takva istraživanja postanu zrelima, tada ona mogu prijeći u ruke industrije, vojske ili nekoga drugog.
:: U medijima se stalno potencira rivalstvo između SAD-a, Kine i Rusije, no u potpisima vaših otkrića uvijek vidimo i kineske znanstvenike.
To je ono što ja zovem zdravom konkurencijom. Da Rusi nisu lansirali Sputnik, ne znam kada bi Amerikanci bili na Mjesecu. U Kini sam živio šest mjeseci i jako je zavolio. Obično je argument da kada kineski ili američki znanstvenici trebaju još sredstava, onda se apelira na vladu rečenicom: “Amerikanci ili Kinezi su tu bolji od nas!” Na taj se način stimulira znanost, jedni druge motiviramo. U praktičnom se smislu radi o razmjeni doktoranada, jer samo e-mailom ozbiljno istraživanje u puno slučajeva teško može funkcionirati. Kineska vlada ima odličan program kojim se plaća odlazak njihovih znanstvenika u Ameriku na dulje vrijeme.
:: Što vas je toliko privuklo Kini?
Živjeli smo u Šangaju i to mi je bilo jedno od najboljih razdoblja u životu. Bilo je doista obogaćujuće, svatko bi to trebao probati ako ima mogućnosti. Šangaj je jedan od najvećih gradova na svijetu, veći od New Yorka, a većina tog grada nije postojala donedavno, pa su gotovo sve zgrade nove. Nevjerojatna je količina dinamike i energije za razliku od Europe i Amerike gdje se katkad osjeti lagana rezigniranost. Upitate li Europljanina ili Amerikanca: Hoće li vašoj djeci biti bolje nego vama, odgovor će često biti 50:50. U Kini će odgovor biti: Da, naravno, bit će im bolje, jer je to naprosto istina! Njima iznimno dobro ide posljednjih 30 godina pa se i osjeća ta pozitivna energija i stvari se tamo užasno brzo razvijaju. Kinezi su jako topli i ljubazni ljudi, uvijek sam se osjećao kao kod kuće.
:: Bili ste i u Izraelu?
Bio sam u Haifi, i to u najmirnijem razdoblju u valjda posljednjih nekoliko stotina godina, krajem 1999. Ovi današnji problemi su postali puno gori, uglavnom baš kada sam ja otišao. Dok sam bio tamo, mogli ste sjesti u automobil u 11 navečer u Jeruzalemu i odvesti se u Jerihon a da ne stanete ni na jednoj blokadi, nije bilo nijednog vojnika. Izrael je fenomenalno zanimljiv, i po gastronomiji, i po prirodi, i po povijesti. Neobičan je jer, recimo, u Jeruzalemu u prostoru od nekoliko blokova možete vidjeti Palestince, sekularni dio nalik Americi, pa do ortodoksnog dijela. Prođete, dakle, tri različita svijeta u 10 minuta hodanja. Izraelsko je društvo jako orijentirano prema znanosti koju jako cijene, Izraelci su puni energije i želje za napretkom. Na njima se vidi kako male zemlje imaju šansu u znanosti. Isto kao i Švicarci, obje su zemlje u svjetskom vrhu u znanosti.
:: Boston, Amerika?
Boston i Massachusetts su jedno od najbitnijih središta obrazovanja i znanosti u Americi: ondje ima 250.000 studenata, 200 sveučilišta, Boston ima tu sličnu energiju kao i Šangaj. Moj osobni odabir gradova za život u SAD-u bili bi još New York, San Francisco... Kada govorimo o svakodnevnim vijestima, život se u Americi značajno promijenio nakon 11. rujna, no sada je to već bitno drukčije. Ni nakon napada na Bostonskom maratonu nije se poremetio način života. Stopa nasilja u posljednjih 30-40 godina znatno je pala pa su to sada vrlo sigurna mjesta za život.
:: Biste li se vratili u Hrvatsku?
Trenutačno imam toliko uzbudljivih projekata na kojima radim tako da i ne stignem razmišljati o tome. Dakle – ne u bližoj budućnosti.
:: Jeste li hrvatski ili američki znanstvenik?
Pa, 23 godine sam tamo, 18 ovdje, tako da sam i jedno i drugo. Možda svjetski znanstvenik?
:: Kad smo kod svjetskih znanstvenika, kako Teslu zapravo doživljavaju u Americi?
Meni je on možda i najdraži inženjer svih vremena. I prosječan Amerikanac će njega uvrstiti, vjerojatno zajedno s Einsteinom i Edisonom, na listu “najvećih”. Još se o njemu otkrivaju priče, čuven je u američkoj kulturi.
:: Koliko smo daleko od toga da računalo počne misliti i je li to opasno?
Činjenica koje bi se čovjek trebao možda najviše pribojavati jest to što zapravo ne znamo koliko smo daleko od tog trenutka: 10, 20, 40, 100 ili tisuću godina. Ili nikada. Uznemiravajuće je kada pitate vodeće stručnjake umjetne inteligencije o tome jer shvatite da uistinu nemamo pojma kad će se to dogoditi. Mislim da postoji 50-postotna šansa da će se to dogoditi dok sam ja živ. Vjerujem da će to biti uglavnom odlično za čovječanstvo, ali budući da je to toliko moćna tehnologija, moramo biti izuzetno oprezni u njezinu razvoju.
:: Pridonose li znanost i tehnologija realno boljem društvu?
Tu sam veliki optimist, inače se time ne bih bavio. Doista mislim da je znanost i tehnologija najbolja stvar koja nas kao civilizaciju čini boljima. One su razlog što smo danas bolje društvo nego prije sto ili dvjesto godina. No, to ne znači da znanost i tehnologiju treba ostaviti da se razvijaju pa što bude. One se naravno isto tako mogu koristiti i za loše stvari. Iznimno je važno da je društvo uključeno u odlučivanje kako će se tehnologija i znanost najbolje koristiti. Što one postaju razvijenije i moćnije, to je bitnije da društvo više sudjeluje u oblikovanju njihove primjene, odnosno toga kako će one interreagirati s društvom.
:: Nije li kontroverzno da su najznačajnija otkrića stigla zahvaljujući ratu?
Nažalost, ljudi često najviše investiraju u tehnologiju kada se bore za goli opstanak. To je žalosna činjenica.
:: Što biste radili da se ne bavite znanošću?
Odmalena sam zamišljao da budem izumitelj. Mislim da je ovo što radim danas vrlo blizu tome. I sretan sam što baš to radim.
>> Hrvatski znanstvenik Marin Soljačić potvrdio da Weylove točke uistinu postoje
Čovječanstvo pili granu na kojoj sjedi. I ne prestaje!