Kako bismo provjerili prednosti i mane e-romobila, u Večernjem listu odlučili smo testirati to prijevozno sredstvo. Tako sam na jedan dan unajmio e-romobil i vozio se njime po cijelom gradu. Valja napomenuti i da sam dugogodišnji biciklist, a to mi je iskustvo bicikliranja jako pomoglo i pri vožnji e-romobila, pogotovo na pločnicima među ljudima. E-romobil preuzeo sam oko 10 sati, i to u samom centru grada, u Frankopanskoj ulici. Ponio sam sa sobom biciklističku zaštitnu kacigu iako ona nije obavezna oprema ni za bicikliste starije od 16 godina. A pogotovo nije obvezna za romobiliste jer vožnja električnim romobilom uopće nije zakonski regulirana.
Kaciga za svaki slučaj
Kacigu sam odlučio staviti jer nisam nikad dotad vozio e-romobil, a s obzirom na to da model koji sam unajmio može voziti brzinom i do 25 kilometara na sat, zaključio sam da je to pametno. U dvorištu zgrade u Frankopanskoj obavio sam testnu vožnju, vlasnik romobila mi je objasnio: staneš jednom nogom na romobil, drugom se odgurneš, zatim stisneš gas na desnom rukohvatu. Kočnica je na lijevoj strani. Testna vožnja prošla je bez problema. Dao mi je i punjač jer je doseg tog modela 30 kilometara pa je vrlo moguće da će se baterija isprazniti ako ga budem vozio cijeli dan. Punjenje traje oko četiri sata.
Maksimalna brzina ovog modela je 19 km/h u eko modu, a 25 km/h u normalnom modu. Cijena je oko 3200 kuna. Upozorava me i na rubnjake, da budem oprezan kad naiđem na njih jer pri jakom udaru pukne zračnica u kotaču. Stavljam kacigu na glavu i izlazim u vrevu središta grada. I odmah nastaje prvi problem. Kuda voziti e-romobil? Po nogostupu, tramvajskim tračnicama, biciklističkim stazama, kolniku?
Zakon o sigurnosti cestovnog prometa romobil spominje samo u jednom članku, i to u kontekstu da se dječji romobil ne smije voziti po kolniku. Zato romobilisti voze uglavnom po nogostupima i biciklističkim stazama. A ondje ih pješaci i biciklisti baš i ne gledaju blagonaklono jer jure. Barem je tako u drugim europskim gradovima, gdje je romobilista puno više nego u Zagrebu i u kojima se mogu rentati gotovo na svakom uglu.
E-romobili dosežu brzinu od 20 do 40 km/h, a neki modeli mogu juriti i puno brže od toga. Krenuo sam Ilicom prema Trgu bana Jelačića probijajući se među brojnim pješacima. Na lijevoj strani rukohvata je zvonce na koje su neki pješaci reagirali pa bi se pomaknuli kako bi me propustili, dok su neki totalno ignorirali taj zvučni signal. Neki bi se pješaci pak iznenadili kad bi me vidjeli i malo bi se trznuli iako nisam jurio. Uspio sam se bez zaustavljanja probiti i na mjestima gdje je bila najveća gustoća pješaka, poput Harmice. E-romobil glatko je vozio po popločanim nogostupima i trgovima, no rubnjaci mu predstavljaju velik problem. Kod onih najnižih potrebno je dosta usporiti kako bi prijelaz bio što manje traumatičan, dok je dok viših potrebno i stati i podignuti romobil.
Testirao sam i kako ide uzbrdo pa je tako uzbrdicu u Miramarskoj uspješno svladao, ali motor snage 250 W nije bio dovoljno jak za uspon između Ribnjaka i Kaptola. Vožnja po centru grada po nogostupima i biciklističkim stazama Praškom, Zrinjevcem, Glavnim kolodvorom prošla je bez problema, uz svega nekoliko blažih “prepada” pješaka.
Kod Umjetničkog paviljona prošao je pokraj mene jedan romobilist i krenuo sam za njim, da ga priupitam o njegovim iskustvima. Sustigao sam ga na semaforu i tako uz paralelnu vožnju doznao da tri mjeseca vozi e-romobil, da mu je to odlično prijevozno sredstvo po gradu jer, za razliku od bicikla, ne znoji se na njemu. Nije imao nikakvih negativnih iskustava s pješacima i biciklistima, kaže da vozi uglavnom po biciklističkim stazama i oprezno po nogostupima. Jedini problem koji je imao dosad jest – puknuće zračnice.
Onda smo se na sljedećem križanju razišli, svako svojim putem. S biciklistima na biciklističkim stazama bez problema sam se mimoilazio ili smo se prestizali. Odlučio sam testirati i vozače automobila. Kolnikom sam vozio po cestama oko HNK i u Masarykovoj, držeći se desne strane, kao i biciklisti. Sve je prošlo bez problema, s time da na romobilu nisam morao stajati u koloni vozila kod zastoja nego sam mogao pokraj njih proći.
Testirao sam vozače automobila i na pješačkim prijelazima. I svi su mi uredno stali i propustili me iako na tim prijelazima nije bilo ucrtanih biciklističkih staza. Naime, biciklisti moraju sići s bicikla na takvim pješačkim prijelazima. Vozači automobila očito su me doživljavali kao pješaka.
Onda sam ogladnio i odlučio otići nešto pojesti u Tkalčićevu ulicu. Odvezao sam se do samog ulaza u lokal koji je u strogoj pješačkoj zoni. Na terasi nije bilo mjesta pa sam morao sjesti unutra. No pri tome nisam imao problem kao s pronalaženjem mjesta za vezanje bicikla. Sklopio sam u dva-tri poteza romobil, unio ga u lokal i stavio pored stola. Nakon što sam pojeo, nisam imao problem s hodanjem onako pomalo fjakast nakon ručka jer sam rasklopio romobil, stao na njega i odvezao se dalje. A sljedeće odredište bile su Hrvatske ceste, kamo sam išao na potpisivanje ugovora za gradnju mosta Gradiška. Sjedište te tvrtke u samom je centru grada, a na e-romobilu nisam imao problema s pronalaskom parkinga za automobil ili mjesta za vezanje bicikla.
Pred ulazom u zgradu sklopio sam romobil i ponio ga sa sobom na četvrti kat. Pješice, jer je bila gužva u liftu. No nije mi predstavljalo problem nositi uz stube tih 12,5 kilograma. Nakon obavljenog novinarskog zadatka uputio sam se u redakciju, koja je na drugom kraju grada, u Novom Zagrebu. Za rutu sam odabrao onu preko Autobusnog kolodvora jer je ondje uvijek, a pogotovo ljeti, velika vreva ljudi. Nema biciklističke staze pa se valja boriti s pješacima. No i tu sam prepreku bez problema svladao, kao i nekoliko biciklista koji su vozili ispred mene.
Vožnja od Vlaške do Sloboštine trajala je 30-ak minuta, vozio sam cijelo vrijeme na eko modu, a to znači brzinom do 19 km/h. No dinamiku puta usporavali su brojni rubnjaci na ruti. Iako se baterija nije ispraznila, ostalo je, prema osobnoj procjeni, još dovoljno struje za povratak u centar grada, ipak sam romobil stavio na punjenje, za svaki slučaj. Punio se oko sat vremena i onda sam odlučio napraviti zadnji test – odlazak u centar grada u popodnevnoj špici, oko 17 sati kad se ljudi vraćaju s posla. Prema Google Mapsu, vožnja automobilom na toj ruti u to vrijeme traje 22 minute.
Sve generacije na e-romobilu
Na romobilu mi je za savladavanje tih sedam kilometara trebalo 30 minuta. Na putu prema Frankopanskoj sretao sam pak sve više braće i sestara po romobilu. U podjednakom broju i muškaraca i žena, a dobna struktura bila je raznovrsna, od mladića do gospođa u zrelim godinama.
Model e-romobila koji sam vozio troši jednu kunu struje na 100 kilometara. Ja sam taj dan prešao nešto više do 20 kilometara, što znači da me sam potrošio 20-ak lipa. E-romobil je praktično, ekološko i vrlo jeftino prometno sredstvo, no potrebno je zakonski regulirati njegovu upotrebu. Odrediti gdje se njime može voziti i u svakom slučaju uvesti ograničenje brzine, a bilo bi vrlo poželjeno propisati i zaštitnu opremu.
Ovi e-romobili su velika opasnost za pjesake i zakonom ih treba maknuti sa plocnika. Jedan od preko 100 kg koji ga je vozio prosao je na par cm kraj mene velikom brzinom, malo je trebalo da dodje do nesrece. U EU se vec svjesni velike opasnosti tih vozila za pjesake i teskih ozljeda po njih i donose se zakoni koji ce ih maknuti sa plocnika. Bilo je vec i smrtnih slucajeva. Kao za bicikliste tako i za e-romobile treba urediti posebne staze.