Probudila se i kao da ju je netko udario u trbuh. Brzo je zaklopila oči. Možda mi uspije, pomislila je. Željela je ponovo zaspati, nastaviti sanjati. Bilo je tako stvarno. To dijete, ta beba u njezinim rukama. Tako stvarno. Tako stvarno. Gledala ju je u oči i smijala se. A nogicama je mahala kao da vozi bicikl. Njezina beba, to je bila njezina beba.

Vidjela je to u njezinim očima. Gledala ju je kao da je ona njezin cijeli svijet. Ne, ona jest bila bebin cijeli svijet... Zaspi, zaspi, beba... ponavljala je. Ali nije ponovno zaspala. A bol se iz trbuha širila dalje. Na trenutak je čak pomislila da će povraćati. Zašto se san prekinuo? Zašto san nije stvarnost? Koliko će još ovako mučiti sebe? Kako će... Stresla je glavom, pokušavajući odagnati pitanja. Neka se rasprše. Iako zna da neće. Nikad se samo ne rasprše. Čučnu negdje u prikrajku i čekaju da oslabi. Čekaju da, dok nju guraju kvartom, ugleda neku nepoznatu sretnu mamu kako gura kolica. Da čuje ciku djece s igrališta. Pogleda neki trećerazredni televizijski film o mladoj i ostavljenoj trudnici...

– Oho, probudila si se – ušao je nasmijan u sobu. U onoj groznoj sivoj košulji i bez hlača. Njih je tek navlačio. Zar je zaboravio da mrzi tu košulju?
– Uskoro će Ana doći. Nemam vremena sad ti pomoći, možeš se strpiti? – rekao je ne gledajući više u njezinu smjeru. Birao je čarape u ladici.

Začulo se zvono. Sigurno Ana. Bila je prilično točna. Morala je biti. Dolazila je autobusom koji je kretao u 7.08. Nije trebala upoznati Anu da bi znala da su ljudi koji ovise o gradskom prijevozu točniji od onih koji se sami voze. Ovi prvi kasnili bi jedino ako bi se u njihov život uplela viša sila: kvar autobusa ili prometna nesreća. Ona je uvijek kasnila. Onda kada je to uopće mogla. Nekako je blesavo u svojoj glavi razmišljala da joj treba 10 minuta. Kamo god bi išla, 10 minuta. Zaboravljala bi na vrijeme potrošeno na traženje parkinga, zimi bi zaboravljala ukalkulirati eventualnu prometnu gužvu... Uvijek je kasnila. A nekad davno, kada nije imala auto, znala je: mora na stanici biti točno tad i tad. Ako ne bi bila, kasnila je najmanje 20 minuta. Toliki je razmak, naime, između dva polaska autobusa iz njezinoga kvarta. Ana je, oviseći dakle o javnom gradskom, gotovo uvijek dolazila u isto vrijeme.

Danas je nije toliko nestrpljivo očekivala. Nije joj se dalo iz toploga kreveta u kojem je ipak još malo osjećala tu bebu, još malo njegovala ostatke sna. Čula je neke riječi s hodnika. “Nisam ništa stigao, malo sam prespavao.” Šuškanje kaputa, navlačenje čizmica. Znala je da su čizmice jer je čula zvuk patentnog zatvarača. “Nema veze, ja ću.” Onda kao da je uzeo kišobran. Što će mu kišobran, pa sunčano je, pomislila je. No istog trena i zaboravila na to. Nije bitno. Nije bitno je li sunce ili kiša. Sklopila je oči. Malo će glumiti da spava. Da je Ana ostavi malo. Tko zna, možda ipak opet zaspi. I nastavi sanjati.

Hodala je ulicom. Tražila je poznatu fasadu svoje kuće i mali vrt koji čine jedno stablo jabuke, zeleni grm kojemu stalno zaboravlja ime, stara klupica i plastična ljuljačka u crvenoj, žutoj i zelenoj boji. Sad je već trčala, jer je bila uvjerena da je već trebala stići.
 Kako je lijepo bilo trčati jer je zrak bio ugodan a vjetar jedva osjetan. Evo! Beba ju je čekala u košari na klupici. Nasmijana. Uzela ju je u ruke i ljuljuškala. Pa joj je pjevušila. Beba se smijala. Sjela je na ljuljačku pa su se tako ljuljale obje.

Ona i beba. Mala beba. S velikim plavim očima. Očima koje gledaju nju. Čak je ispuštala tanki glasić dok se smijala. Tanki glasić... Zvuk telefona. Osvrće se po vrtu, začuđeno. Telefon? Gdje je tu telefon?
– Ne, zamisli, još spava. Da je budim? Dobro... Dobro... OK, čujemo se.
– Boook! – čula je Anin glas.

Nije moguće! Uspjela je! Uspjela je ponovno zaspati i sanjati. Pa iako opet osjeća tupu bol u trbuhu koja se širi tijelom, nekako je podnosila tu bol bolje. Postoji nada. Postoji nada da će opet sanjati. Da će sljedeći put vidjeti što bi bilo dalje. Da će doživjeti... da će osjetiti... Ljubav. Jednako intenzivno kao da je stvarno. Kao da je stvarno. Pa, sekundu prije bila je prožeta majčinskom ljubavi. A i njezina ju je beba tako gledala, gledala kao da je voli, kao da je osjeća. Kao što dijete gleda majku. Uspjela je! I uspjet će ponovno. Opet će je sanjati. Malu Sanju. Svoju malu Sanju. Jedva čeka. Da vidi što je bilo poslije.

– Oh, a baš sam te htjela buditi. Rekao je Igor da je ipak previše. Znaš li da je 10 sati? Da, da, toliko si dugo spavala. – Ana je prišla prozoru i podigla napola spuštene rolete do kraja.
– Izgleda da će padati kiša. Idem po kolica.
I opet je izišla iz sobe. Ana nije primijetila kako je danas puno sretnija. Sva je u poslu. Možda primijeti poslije. Kod jela. Možda joj primijeti u očima. Kad je pogleda. Kao da ju je malo izbjegavala pogledati u oči. Bila joj je super, Ana. Slatki tip djevojke, smeđe kose posložene vječano u konjski rep, s okruglastim malim licem kao u lutkice i svijetlozelenim očima. Šiškice su je činile još mlađom. Nedostajale su samo pjege po obrazima. Pjege i koji pogled više. Čudno da se još nije navikla. Gledati u nju. Ili jest.

Možda ni druge ljude ne gleda previše u oči. Ima takvih.
Ma, to joj čak ne smeta. Gleda li je tko u oči ili ne. Shvaća ljude. Pa, i ona je bila ti ljudi. Kad je bila kao drugi. Kad je hodala i govorila. Najviše mrzi kad se Igor vrati s posla. Ona i Ana su tada uvijek u dnevnom boravku. Na kauču. Taj kauč je dosta nezgrapan pa joj Ana namjesti jastuke svud oko nje da ne pada. Pa iako nema ogledala, uvjerena je da nezgrapno izgleda. Da ne izgleda kao što bi izgledala da se sama namjestila. Igor sjedne do Ane i počne s pitanjima. Kao da nje nema. To stvarno najviše mrzi. To što Ana i Igor razgovaraju o njoj u trećem licu.

U trećem licu i ne gledajući je. Kao da nije tu.
– Jeste li bile u šetnji? Je li jela? Je li bilo promjena? – uvijek ista pitanja.
Uvijek isti odgovori.
A njoj dođe da vikne: “Tu sam! U sobi sam! Živa sam! Još uvijek sam živa!” Kako god to izgledalo. Živa sam. Ne, danas neće biti tako. Neće biti frustrirana što pričaju o njoj u trećem licu. Neće se ljutiti na njih što su prestali nadati se da ih ona čuje i razumije, što su prestali tražiti potvrdu u stisku ruke, u podignutoj obrvi. Neka samo razgovaraju. Neka brinu o tome je li imala stolicu ili nije. Neka brinu o tome je li pojela jabuku nakon ručka ili nije...

Neka pričaju što god hoće i neka govore o njoj u trećem licu. Ona sada zna zašto živi. Ovako kako živi. Ona zna da će noćas opet sanjati. I saznati što je bilo dalje. Što bi bilo dalje. Njezini će snovi biti sada njezin život. Više se neće bojati da će kad sklopi oči ponovno vidjeti onu cestu i početak tunela i onaj strašni neobuzdani kamion... Kad sklopi oči, u tom drugom životu, čekat će je njezina beba.

11

jedan od najznačajnijih voditelja

Gdje je danas Oliver Mlakar? Živi na selu, a radi i u 90. godini

Video sadržaj

9

DAN KAD SE EUROPA ZALEDILA

Smrznute ptice padale su s neba, drveće je pucalo od mraza, a stotine tisuća ljudi je umrlo: Nitko ne zna zašto

Video sadržaj

VELIKA TUGA

Hitnjaci se dirljivom porukom oprostili od kolegice Mirele: 'Mnogi danas žive zbog tebe'

100% reciklabilna

Je li ovakva ambalaža put prema čišćoj budućnosti?

Vrijeme je za promjene

Stakleni stropovi i ljepljivi podovi: kako nevidljive prepreke koče napredak žena

Poznati trgovački lanac priznao veliku grešku: Proizvode su naplaćivali skuplje, imate pravo na povrat novca