Guverner Europske središnje banke Mario Draghi ulazi u posljednju godinu svog osmogodišnjeg mandata i već su krenula nagađanja tko će ga zamijeniti na tom mjestu. Za razliku od Hrvatske koja je ime budućeg guvernera i njegovih suradnika doznala tek kada je staroj ekipi istekao mandat, Draghijev nasljednik trebao bi se znati u rano proljeće.
Pregrijano tržište stanova
Već je poznato da će talijanskog bankara zamijeniti netko puno stroži, sa sjevera, moguće Finac, Nijemac ili Nizozemac koji će donijeti odmak od Draghijeve politike jeftinog novca. Promjena monetarnog kursa očekuje se čak i u slučaju da guvernersku stolicu preuzme Francuz ili Francuskinja, jer se određene šanse daju i šefici MMF-a Lagarde.
Inflacija je ovo ljeto u eurozoni preskočila ciljanih dva posto, a to je granica na kojoj kreće povećanje kamata. No, takva se odluka ne očekuje prije idućeg ljeta. Otkako je došao na to mjesto, Draghi je preuzeo ulogu zaštitnika prezaduženog juga, što je odgovaralo i Hrvatskoj, koja je puno trošila te je većinu vremena posuđeni kapital plaćala neodrživo skupo – iznad 6 posto. Tek se ove godine cijena hrvatskog duga spustila na 2,7 posto, no zemlje s dobrim rejtingom i solidnom ekonomijom zadužuju se ispod jedan posto. Smanjenje nezaposlenosti na povijesno najniže razine kao i probijanje stope inflacije iznad ciljanih 1,9% treći mjesec zaredom daju za pravo onima koji priželjkuju povećanje kamatnih stopa.
K tome, europsko gospodarstvo u globalu postiže solidne stope rasta što otvara prostor da se kamatne stope odmaknu od nule. Sve je više upozorenja da se europsko tržište nekretnina ponovno pregrijava jer niske kamate potiču zaduživanje, a veća potražnja diže cijene, posebno u skandinavskim zemljama, Austriji i Nizozemskoj. Za razliku od Amerikanaca koji poskupljuju kapital od 2015., Europska središnja banka oklijeva te će ove jeseni tek smanjiti iznos otkupljenih obveznica. Povećanje kamatnih stopa prebačeno je na sredinu 2019. godine. Čeka se prvi proračun nove talijanske vlade i općenito se kupuje vrijeme da se vidi kako će se uhodati neobična koalicija od koje je sastavljena vlada u Rimu.
Italija, čiji je javni dug oko 130 posto BDP-a, te problematična Grčka i dalje imaju visoku nezaposlenost, pa Draghi koristi zadnju priliku da svojoj zemlji kupi još nešto vremena. Italija je najslabije od svih iskoristila razdoblje jeftinog novca, a jednako loše proteklo je povoljno razdoblje proigrala i Hrvatska, koja se uglavnom bavila političkim krizama. Obje su zemlje uspjele refinancirati značajan dio duga i zamijeniti ga jeftinijim, no nisu radile na strukturnim reformama i stvaranjem prepostavki za više stope gospodarskog rasta, primjerice nisu smanjile javne rashode, poreze, sredile obrazovni sustav, stablizirale tržište rada... Svi su svjesni da bi brzo dizanje kamata odmah potopilo skromni talijanski rast. Na domaćem su terenu najveći pomaci učinjeni kod robnog izvoza koji je potaknut ulaskom u EU, te turizma jer su problemi u konkurentskim turističkim destinacijama preusmjerili turiste prema Hrvatskoj.
Zadnja šansa
Obje se prednosti ispuhuju, a novih poticaja nema. Budući da će se povoljne kamatne stope zadržati do ljeta, pred nama je zadnja godina u kojoj hrvatska vlada može nešto učiniti da ublaži udar rasta cijena kapitala na privatni sektor i na državu.
Događa se i znatniji rast cijena od onog koji smo imali posljednje četiri godine. U lipnju je, primjerice, godišnja stopa inflacije bila visokih 2,4 posto, no u srpnju se spustila na 2,1%, zbog sezonskih oscilacija. Uz skuplje energente i naftu koji se prelijevaju i na prijevoz, bilježi se i natprosječan rast cijena hrane i pića, koje su ionako blizu europskog prosjeka dok su nam plaće tri puta niže.
>> Kako se vara kupce na tržnicama
Usporedba Italije i Hrvatske je smiješna, Italija ima kud i kamo viši standard, a Hrvatska je na dnu EU-a. Italija je veliki problem EU-a ako tamo krene loše, Hrvatska ako bankrotira, nitko neće niti primijetiti. Italija ima Euro, pa će u smjeru Grčka ili slično, Hrvatska nema, pa će u smjeru Venezuele ili Argentine... A Hrvatska je donekle riješila problem s tržištem radne snage - svi sposobni i stručni odlaze, a ono što ostaje uglavnom ili ne zna ili ne želi raditi. Pa se onda i sve manje radi, osim, naravno, u državnim i javnim strukturama gdje to ionako nije bitno...