Dok su mnogi tijekom pandemije koronavirusa stavili ključ u bravu, obitelj Medvidović iz Sikirevaca kod Slavonskog Broda započela je svoju priču s uzgojem bukovača. Pokretanje bilo kakvog posla u današnje vrijeme hrabro je i rizično, ali oni su u ostvarenje svojih ciljeva krenuli sa srcem. Zasukali su rukave i bacili se na posao. Ova obitelj s četvero malodobne djece, tri sina i kćerkicom, dugi niz godina bavi se poljoprivredom i uzgojem lipicanaca, ali samo od konja ne može se živjeti. Stoga su prije tri godine kao novu djelatnost uveli uzgoj domaćih gljiva.
Dobro su se educirali
– Kada dođe berba, sve ove police budu pune gljiva. Možete misliti koliko ih je – kaže Martina Medvidović.
Prije pokretanja ovog posla dobro su se educirali. Za uzgoj bukovače neophodna je slama, koja se siječe i grije u kotlovima. Poslije hlađenja slame, slijedi sedmodnevna inkubacija u vrećama. Na vrećama se izbuše rupe širine dva do tri centimetra sa svih strana te odnesu u prostor gdje će gljive moći rasti. Važno je održati sterilnost i specifične uvjete za rast bukovača.
Vlasnika OPG-a Antuna Medvidovića zatekli smo kako polijeva pod prostorije s gljivama. To je, kaže, nužno jer bukovače moraju imati dovoljnu količinu vlage u zraku. Na vrećama je izbušio rupe i omogućio isisavanje vlage iz vode koja isparava. Ako nema vlage, gljive će se osušiti i od njih neće biti ništa.
– Bukovače u prirodi uspijevaju samo u jesen i rano proljeće. Idealna temperatura im je između 15 i 20 stupnjeva, maksimalno do 25. Stoga mi u ovoj komori moramo stvoriti umjetne jesenske uvjete, odnosno regulirati temperaturu i osigurati konstantnu vlagu. Zasad to još uvijek postižemo zalijevanjem podova i isparavanjem vode, ali primijetio sam da to nije dovoljno pa ćemo morati ugraditi i raspršivače magle – govori Antun Medvidović.
Za bukovače su se odlučili igrom slučaja, s obzirom na to da se za pripremu supstrata koristi visokokvalitetan konjski stajnjak s ergele. Međutim, na odluku je najviše utjecalo to što je riječ o rijetkim i specifičnim gljivama.
Za razliku od, primjerice, šampinjona, koje susrećemo gotovo na svakom koraku, bukovače su slabo prisutne u proizvodnji. Štoviše, u Slavoniji ih ne proizvodi nitko drugi osim Medvidovića, tako da praktički nemaju konkurenciju. To im u startu daje prednost na tržnicama i domaćem tržištu.
– Bukovače su drugi dio priče, nastavak na uzgoj konja. Isključivo od konja ne može se živjeti, bez obzira na to što smo mi cijeli život uložili u njih. Vreće, kompost i supstrat također radimo sami, a za taj dio koristimo konjski stajnjak. Njega imamo i viška i to je bila nekakva poveznica između ta dva posla – ističe Antun.
U posao s gljivama Medvidovići su uložili stotine tisuća kuna i bore se. Prodaju ih na području Osijeka, Vinkovaca i Slavonskog Broda. Doduše, korona im je donijela probleme oko plasmana. I gljivarski je sektor, kao i mnogi drugi, pogođen pandemijom koronavirusa, ali o odustajanju Sikirevčani ni ne razmišljaju. Mogu se pohvaliti svježim gljivama vrhunske kvalitete, čiju kvalitetu sve više prepoznaju i kupci. Iako su ljudi u Hrvatskoj navikli na šampinjone, primjećuje se razlika u okusu.
Bukovače su gljive koje neki koriste kao prirodnu zamjenu za meso. Mogu se pripremati na razne načine. Riječ je o zdravoj, ukusnoj i hranjivoj namirnici koja pridonosi smanjenju kolesterola, a neke studije pokazale su da ima i protutumorsko djelovanje.
Počeli od nule
– Ulaganja je bilo i previše. U posao smo krenuli od nule, kao i s konjima. Držala nas je samo ljubav, ali ipak smo uspjeli izgraditi ergelu u kojoj je u jednom trenutku bilo čak 40 konja. Tako je i s bukovačama. To je još jedan posao u koji sam krenuo ni iz čega, ako se izuzme dio sirovine, odnosno konjski stajnjak i slama koju zasad nije problem nabaviti. Bez obzira na sve, nadamo se najboljem – poručio je Medvidović.
