U prvih pet mjeseci ove godine točno 1580 nezaposlenih osoba dobilo je državnu potporu Zavoda za zapošljavanje za samozapošljavanje. Od ove je godina država pojačala iznos potpora te su one, ovisno o djelatnosti, od 55.000 do 130.000 kuna. Umjesto godinu dana, potpore se odobravaju na dvije godine, tako da je ta potpora postala jedna od najatraktivnijih državnih mjera za nezaposlene. Prošle godine na taj se način samozaposlilo oko 3800 osoba, rekordne 2019. nešto manje od 9000. Ukupno je od 2010. takve potpore dobilo oko 37.000 osoba.
“Uzmi novce i briši”
Rijetko se istraživalo kakvi su učinci te mjere, a ovih dana vodeći svjetski časopis koji prati tematiku tržišta rada IZA Journal of Labor Policy objavio je znanstveni rad dvojice hrvatskih istraživača, Stjepana Srhoja sa Sveučilišta u Dubrovniku i Ivana Žilića s Ekonomskog instituta Zagreb koji su analizirali utjecaj poticaja za samozapošljavanje na osobe koje primaju poticaj, ali i na firme ili obrte koji se otvaraju. U analizu su uključene potpore odobrene od 2010. do 2017. godine te se pokazalo da je u tom razdoblju država u samozapošljavanje nezaposlenih usmjerila 53,6 milijuna eura, a svaka od osoba koja je na taj način pokrenula vlastiti biznis, najčešće obrt, u prosjeku je dobila 3200 eura potpora. Kasnije je, kako se vidi, taj iznos znatno porastao.
Autori pronalaze da osobe koje su dobile poticaj za samozapošljavanje imaju manju vjerojatnost vraćanja u nezaposlenost iako se dio njih vrati u nezaposlenost točno nakon što istekne mjera, a sličan profil, koji se naziva “uzmi novce i briši”, vidljiv je i na podacima o obrtima. Analiza je tako pokazala da se nakon godinu dana ugasilo pet od 100 pokrenutih biznisa, nakon druge godine broj ugašenih biznisa penje se na 25%, a nakon treće godine na 34%! Usporedbe radi, novopečeni biznisi pokrenuti u isto vrijeme vlastitim sredstvima bez državne potpore imali su lošiju stopu preživljavanja, nakon prve godine propalo ih je 20%, nakon druge svaki treći, a nakon treće 40%.
– Mjera je uspješna – osobe koje su dobile poticaj i obrti koji su osnovani uz poticaj komparativno su uspješniji no što bi bili da nisu dobili potporu– zaključuju Srhoj i Žilić. No analiza firmi, odnosno obrta osnovanih uz poticaje, pokazu je kako rastu sporije u prodaji od startupova pokrenutih vlastitim novcem te zapošljavaju manje radnika. Ohrabruje što je mjera sve uspješnija kroz godine. Poticaji za samozapošljavanje dodijeljeni, primjerice, 2016. godine relativno su učinkovitiji od poticaja dodijeljenih 2010.
– Ipak, nije sve idealno. Promatrajući epizode nezaposlenosti, postoji sumnja da poticaji stvaraju i prividnu samozaposlenost. Naime, poticaji su posebno učinkoviti za visokoobrazovane osobe koje su vrlo kratko na Zavodu za zapošljavanje. Pitanje je radi li se o osobama kojima zaista treba potpora da bi izbjegle nezaposlenost ili prelaze u samozaposlenost u dogovoru s poslodavcem jer im je tako porezno jeftinije.
– Ono što je ključno za razumijevanje učinaka prije svega je smisao potpore, a ova vrsta potpore dodjeljuje se nezaposleni ma kako ne bi bili nezaposleni – ističe Srhoj i objašnjava da literatura o pokretanju poduzeća prepoznaje dva temeljna razloga otvaranja poduzeća, a to su nužnost i prilika. Ljudi koji su nezaposleni u prosjeku češće pokreću poduzeće iz nužde, češće su u niskotehnološko intenzivnim ili manje znanjem intenzivnim sektorima. S druge strane, potpore ne koriste, primjerice, oni koji su zaposleni prije pokretanja poduzeća, a koji češće pokreću poduzeće iz uočene prilike.
Socijalna, a ne mjera rasta
– Teško je za očekivati da će prethodno nezaposlene osobe u prosjeku stvarati više brzorastućih poduzeća. Potpore za samozapošljavanje su socijalna mjera, a preveliko usmjeravanje ove mjere prema ulozi rasta možda nije ni potrebno. Mislim da bi ova mjera mogla biti posebno važna poduzetnim pojedincima koji su u COVID-19 recesiji ostali nezaposleni. U svakom slučaju, trebat će evaluirati potpore do dijeljene nakon 2018. godine, i to retrospektivnom evaluacijom. Neka ovo bude i poziv vodstvu HZZ-a na suradnju sa znanstvenicima koji rade za bolje javne politike i stoga bolji standard života u Hrvatskoj – zaključuje Srhoj.
