Ono što se u vrlo kratkom razdoblju otkrilo u vezi s tim kako se naše velike i ugledne kompanije odnose prema pokušajima preuzimanja osnova je na temelju koje će se krojiti buduća hrvatska sudska i dobra korporativna praksa. Upravo su zbog toga slučajevi Podravke i Badela 1862 iznimno intrigantni. I u slučaju Podravke i u slučaju Badela 1862 javnosti je plasirana priča da je uprava činila sve što može kako bi spriječila neprijateljsko preuzimanje. To neprijateljsko preuzimanje domaćih ili inozemnih investitora u Podravkinom slučaju vrlo je vjerojatno poslužilo kao pokušaj prikrivanja stvarne namjere dijela Podravkina menadžmenta da preuzme barem kontrolni paket.
Za oba slučaja karakteristično je da su glavni protivnici preuzimanja bili predsjednici uprave. Oni su izišli u javnost s tezom da bi preuzimanje bilo štetno za kompaniju, a da se zapravo i nisu osobito potrudili argumentirati zbog čega bi to preuzimanje bilo štetno. A trebali su!
Marinac je čak javno priznao da se vodio interesima Koprivnice kao zajednice, a ne ponajprije interesom dioničara, tj. interesom kompanije, iako mu je bilo dobro poznato da kao predsjednik uprave upada u ozbiljne pravne i moralne probleme ako svoje aktivnosti ne usmjeri isključivo u korist izdavatelja dionica. Marinac je MBO pravdao tezom o mogućih 1000 do 2000 otkaza u Podravki, što bi za Koprivnicu bilo strašno. Time je neprijateljskom preuzimanju dao potpuno pogrešno značenje. Iako je preuzimanjem moglo doći do rasta cijene dionica, a nakon preuzimanja restrukturiranjem i rezanjem troškova do znatno boljih rezultata i do stvaranja novih vrijednosti za dioničare, netko na vrhu Podravke pobrkao je biznis s vođenjem politike i, vjerojatno, osobnim interesom. To što je Podravkin vrh pokušao obraniti Podravku tobože od neprijateljskog preuzimanja Podravkinim novcem posebna je priča. Osobito zato što nije kupovao Podravkine dionice za trezor nego je novac bez znanja većine dioničara tajno slao SMS-om na Maltu. Takvi pokušaji obrane od neprijateljskog preuzimanja kroz MBO nije zabilježen u legalnoj praksi kao jedna od legalnih metoda/strategija neprijateljskog preuzimanja. A ima ih svakakvih, i te kako maštovitih – otrovna pilula, inačice zlatnih dionica, obrana makarona, bijeli vitez, zlatni padobrani...
Iako nije primjenjivala ni jednu od spomenutih strategija, posebno kreativna bila je uprava Badela 1862. Može se čak reći da je u zadnjoj obrani od “neprijateljskog” preuzimanja vodila politiku u kojoj njihov “sveti” cilj opravdava, može se i tako reći, sva sredstva. Naravno, ni u slučaju Badela 1862 uprava se nije previše trudila argumentirati zašto je preuzimanje neprijateljsko. Skoro pa je samo ustvrdila da je tako.
Cijeli članak pročitajte u prilogu Manager Večernjeg lista
