Uopće ne sumnjam da ministar Vukelić govori istinu kad kaže da nije znao sve detalje ugovora o tome kome ide baš svaki milijun dolara u Brodosplitu. Ne sumnjam ni u njegovo poštenje i da se u svemu tome osobno nije okoristio, ako je uopće išta i bilo izvan zakona. No, za našu temu to nije presudno. Mnogo je važnije da je ministar priznao da on i njegovi kolege iz Nadzornog odbora ne bi ni primijetili da je netko u upravi doista imao nečasne namjere i odlučio koji milijunčić-dva (pet, šest...) pospremiti u vlastiti džep.
Mnogo je važnije da se to moglo dogoditi. Da se broj takvih poduzeća od posebnog državnog interesa, čije se nadzorne odbore bira po političkom ključu i dalje mjeri stotinama. Te da članovi svih tih odbora, kako sada stvari stoje, ne snose baš nikakvu stvarnu odgovornost za moguću štetu.
Vukelić je, nakon Žužula (poslije stvarnih afera i posve izmišljene afere Verona), postao žrtva rovovske bitke u kojoj hrvatske stranke kao da žele dokazati kako je hrvatska epicentar europske korupcije. U SDP-u očito procjenjuju da nemaju baš ništa ponuditi hrvatskim biračima osim percepcije nešto poštenijih političara. A u HDZ-u će se poslužiti svim sredstvima da tu sliku relativiziraju.
Dvije stranke u tom okršaju nanose nemjerljivu štetu interesima Hrvatske. Ako se takvo puštanje otrovnih plinova nastavi, nema nikakve sumnje da na bojištu nitko čistih gaća preživjeti neće. Percepcija korupcije u očima naših građana samo će narasti, a Hrvatska ponovno poskočiti na ljestvici korumpiranosti. To sigurno neće pomoći dotoku investicija iz inozemstva. I to upravo u trenutku kad su u Bruxellesu shvatili da pitanjem odbjegloga hrvatskog poštenja mogu jednako učinkovito odugovlačiti hrvatsko članstvo u Uniji kao što su to činili odbjeglim generalom Gotovinom.
Birači su ovce, vjeruju političari. No da možda nije baš posve tako govori Večernjakova anketa prema kojoj hrvatski birači zapravo ne vjeruju ni desnima ni lijevima, ni vinima ni nevinima. Ne biraju ni veće ni manje zlo, već one koji djeluju odlučnije i sposobnije. Na pitanje koja bi se stranka najbolje mogla nositi s korupcijom, gotovo 55 posto Hrvata odgovara: NIJEDNA! Zamijenit će one koji su na vlasti samo ako vide da je obećanje o boljem životu ostalo samo obećanje i dat će priliku onima drugima, koliko god loše ili dobro mislili o njima. To je jedino oružje u njihovim rukama.
SDP bi svojim napadima mogao postići i kontraefekt: dokažu li da su oni drugi uspjeli ukrasti više od njih, mogli bi još jednom dokazati hrvatskim biračima da je to zato što su oni drugi sposobniji bar u nečemu.
