S puno optimizma i volje za radom prije četiri godine otisnuli su se u poljoprivredne vode započevši s, danas će reći, malenim stadom ovaca – “samo” njih stotinu. Događalo se to u vrijeme kada je sve više ljudi odustajalo od ovčarstva, smanjivana su stada pa je u samo sedam godina na području Šibensko-kninske županije od uzgoja odustalo njih 170, a broj ovaca smanjio se za čak 17.000.
Uložili svoj novac
No njihova je priča išla drukčije, prvotno stado danas se i može činiti malim jer se prošlih godina nekoliko puta povećalo. Sada Danijela i Tomislav Blaić u zaselku Ilkići u Nuniću nedaleko od Kistanja imaju 550 dalmatinskih pramenki, što ih svrstava među najveće uzgajivače u županiji. Vlasnici su i mini sirane u kojoj od nepasteriziranog mlijeka proizvode tvrdi ovčji sir Šiat, nazvan po prvim slovima vlasnika i njegovih predaka – pradida Šime, dida Ive, oca Ante i gazde Tome. Godišnje će imati oko tri tone sira po cijeni od 250 do 300 kuna za kilogram, ovisno o tomu koliko je dugo bio u zrionici. Proizvodnja je ekološka, ovce su na ispaši 365 dana u godini, a u farmu su uložili oko dva milijuna svojih kuna.
– Tome je radija po svitu, na platformama. Gledali smo di ćemo uložit tu ušteđevinu, on je sve temeljito proučava i na kraju se odlučija za uzgoj ovaca. Dizali smo stado, a nismo ništa znali – kaže Danijela Blaić na koju se vodi prije četiri godine na djedovini njezina supruga registrirani obiteljski obrt Stone (kamen, op. a.). Iako je Tome mislio da je posao na platformi ostavio iza sebe, trenutačno je u Kini jer je dobio ponudu koju mu je bilo teško odbiti. Ovih bi se dana trebao vratiti, a sigurno je da će odlazak na rad u inozemstvo doskora zamijeniti radom isključivo na svome, jer o tome da platforme i more “spremi u prošlost” Danijelin Tome sanja.
U vrijeme kad su počeli uređivati imanje, priča Danijela, nisu imali ni vodu, spominje borbu s administracijom, za ishodovanje vlasničkog lista trebalo im je čak četiri godine. Vremenski je to rok u kojem bi netko drugi već bio i odustao jer bez tog papira ne možeš aplicirati na novac iz europskih fondova koji također neće trajati vječno. Već su sada možda i zadnji trzaji da se iz te blagajne uzme ono na što poljoprivrednici imaju pravo.
Unatoč udarcima glavom u zid, Danijela i Tome nisu odustali. Isprva su prodavali mlijeko svojih ovaca, surađivali s Paškom siranom, a onda su lani odlučili da će otvoriti vlastitu, kako bi se tržištu predstavili sa svojim proizvodom.
– Važno nam je bilo da naš proizvod bude kvalitetan i da ljudi prepoznaju kvalitetu bukovačkog sira jer pašnjaka ka šta su ovi ovdi nigdi nema. Sir držimo u zrionici najmanje 60 dana, no nastojimo da to bude i šest miseci, da bi bio ekstra kvalitete. Upravo zbog kvalitete zadržali smo se na proizvodnji jedne vrste iako ćemo u budućnosti zasigurno praviti i sir u ulju – govori Danijela. Potvrda kvalitete kojoj streme stigla im je ovoga lipnja s Festivala sira u Drnišu, gdje su nastupili prvi put, vrativši se kući s osvojenom srebrnom medaljom za kvalitetu.
U mužnji Blaićevi trenutačno imaju oko 300 ovaca, dnevno imaju oko 100 litara mlijeka, a prerađuju ga svaki drugi dan. Muze se ručno no to će se odskora promijeniti jer su Blaićevi kroz Mjeru 6.1.1. dobili nepovratna sredstva za halu, izmuzište i kupnju ovaca. Prošli su i na mjeri za rekonstruiranje, modernizaciju i povećanje konkurentnosti te mjeri za zbrinjavanje, rukovanje i korištenje stajskoga gnojiva u cilju smanjenja štetnog utjecaja na okoliš, no još ih nisu počeli koristiti.
Uz magistre prehrambene tehnologije Mateju Barišić i Helenu Tomić, zadužene za proizvodnju sira, Blaićevi imaju i tri zaposlena pastira. U ovih su nekoliko godina promijenili već dvadesetak pastira, to je posao koji uglavnom nitko ne želi raditi unatoč dobroj plaći, osiguranu smještaju i ne manje važnoj prijavi. Sada su kao pastiri zaposleni radnici iz Rumunjske, Albanije i Makedonije, jer nitko se nije htio prihvatiti brige o stadu iako su zaposlenike tražili po cijeloj Hrvatskoj. Događalo se da bi im se ljudi javili, ali samo “reda radi”, da ostane evidentirano da su zvali, ne bi li i nadalje mogli primati socijalu, naknadu s burze...
Planiraju i otkup mlijeka
– Poljoprivreda je dobar početak, ne treba se sramiti raditi, pa ljudi su uvijek radili i živjeli od poljoprivrede. Hrana nam je uvijek potrebna. No poljoprivreda je grana koja umire i vrijeme je da ova država počne živjeti od nečega drugog, a ne samo od turizma. Mi smo prije tri godine od općine tražili da nam jednu poljoprivrednu parcelu stavi u građevinsku zonu, da možemo napraviti kušaonicu. Ali dosta se vremena gubi na sređivanje papira i ishodovanje potvrda. Sustav slabo funkcionira. Morale bi državne institucije shvatiti da bez ulagača nema ni razvitka. Mladima se trebaju dati bolji uvijeti da pokrenu posao – slao je u porukama iz Kine Tome svoja promišljanja, dok smo s njegovom suprugom i roditeljima Dragicom i Antom razgovarali o imanju za koje je štedio i razgledavali moderno zdanje koje, usred pustopoljine u kojoj je zaselak, izgleda baš onako suvremeno i pomalo svemirski.
Obitelji Blaić planira povećanje stada pa se nada da će uspjeti na natječaju dobiti na korištenje još državnih pašnjaka jer 109 hektara zemlje za njihovo stado postaje pretijesno, a planiraju i otkup mlijeka od drugih proizvođača s područja županije, izgradnju kušaonice...
– U ovoj su priči najvažniji Tomin trud i volja i naš zajednički put od štale pa do stvaranja mini sirane – kaže Danijela..
