Već ionako burnu i dramatičnu povijest financija i ekonomije ponedjeljak 5. veljače obogatio je još jednim „crnim ponedjeljkom“: vodeće globalne tehnološke dionice, primjerice, u jednom su danu izgubile i do pet posto svoje tržišne vrijednosti. Samo su vlasnici Netflixa, Amazona, Applea, Facebooka, Microsofta i Alphabeta ukupno izgubili 234 milijarde dolara ili četiri i pol godišnja bruto domaća proizvoda Hrvatske iz 2017.! Potres se već sutradan, u utorak 6. veljače, munjevito raširio cijelim globusom, od dalekoistočnih, preko europskih, sve do Zagrebačke burze, čiji su se indeksi također srondali za po nekoliko postotaka, što znači da je i hrvatskim dioničarima u hipu isparilo oko tri milijarde kuna. Zaprepašteni svijet pitao se samo jedno: znači li najnoviji “crni ponedjeljak” još jedno epohalno rasprskavanje balona cijena financijske imovine, nakon kojega će uslijediti globalna financijska panika, a za njom, po tko zna koji put, globalna depresija? I to samo deset godina nakon Velike recesije u kojoj su i hrvatske „domaće fizičke osobe“ na hrvatskim dionicama izgubile 25 milijardi kuna, a „pravne osobe“ gotovo 60 milijardi kuna?
No, nametnulo se i dublje, bitno pitanje: kako je moguće da ni nakon pustih stoljeća minucioznog razvoja financijskih tržišta čovječanstvo još nije u stanju spriječiti napuhivanje cijena financijske imovine, energenata, nekretnina i robe, a onda i ekonomske katastrofe koje ti cjenovni baloni uzrokuju?
Naime, najveći financijski “bubble” u povijesti nije se dogodio ni u doba dječjih bolesti financijskih tržišta ni u eri otkrivanja novih i nepoznatih svjetova ni u vrijeme revolucije ili rata, kada ne bi trebao biti neočekivan, nego ovih dana, kada bi čovjek već pomislio da se o makro i mikroekonomiji, mehanizmima i psihologiji tržišta odavna već sve zna. Naravno, riječ je o bitcoinu i drugim kriptovalutama. Uzletom cijene od 1600 posto u samo jednoj godini bitcoin je nadmašio dosad rekordne balone tulipmanije iz 17. stoljeća te Mississippija i Južnog mora iz 18. stoljeća, a ostali najpoznatiji mjehuri poput „dot-coma“, japanskih (potkraj 1990-ih) i bankovnih dionica (poslije 2000. godine) prema bitcoinu izgledaju kao male bebe. No, bitcoin nije iznimna pojava samo kao nova vrsta „virtualnog novca“ ili financijske imovine za ulaganje, on je nov fenomen i po tome što nema realnih, fizičkih mjerila po kojima bi se moglo zaključiti da je uzlet njegove cijene izražene u fiat ili službenim državnim valutama doista balon koji će se rasprsnuti. Osim, dakako, jednog univerzalnog upozoravajućeg pokazatelja, a to je sama brzina rasta.
Za razliku od bitcoina, prerasta li, primjerice, rast cijena stanova i kuća u „špekulativnu orgiju“ (frazu je skovao Kenneth Galbraith), može se procijeniti prema odnosu prosječne cijene četvornog metra stana i prosječne najamnine, ili plaće, ili raspoloživog dohotka obitelji. Pa kad taj omjer „poleti nebu pod oblake“, svima postane jasno da je strelovit rast neodrživ i da se u jednom trenutku mora zaustaviti, a onda će klatno krenuti natrag i cijene stanova morat će se korigirati naniže. Mnogi ekonomisti cjenovne mjehure gledaju „kao snažan rast cijena nakon kojeg slijedi snažan pad cijena“. Ali, po toj se definiciji ne može znati je li neki rast cijena balon sve dok se on eventualno ne ispuše, a tada se gubici, panika i recesija više ne mogu spriječiti. Da bi se prepoznao balon cijena dionica, može se gledati koliko je puta cijena neke dionice veća od dobiti tvrtke po dionici i to uspoređivati s najjednostavnijim i najraširenijim oblikom ulaganja novca, oročavanjem u banci ili kupnjom državne obveznice s fiksnom kamatom i skorim dospijećem. Ako je cijena dionica, na primjer, deset puta veća od profita po jednoj dionici, to znači da će ulagač s profitom „povratiti“ ili udvostručiti svoj ulog za oko deset godina. To će se dogoditi i s oročenim depozitom uz kamatu od oko sedam posto.
No, posljednjih godina kamata na oročenu štednju bliža je 2,5 posto, a tada će ukupna kamata dosegnuti glavnicu za oko trideset godina. Kod ulaganja u dionice to bi bilo kao da je cijena dionica trideset puta veća od dobiti. U odnosu na oročenu štednju s kamatom od 2,5 posto ta se cijena dionica, dakle, čini opravdanom. Ne bi se moglo reći da je prevelika niti da uzlet cijena do te razine predstavlja napuhivanje mjehura, premda je očito vrlo rizičan jer pretpostavlja da se ekonomski položaj neke tvrtke neće pogoršati punih 30 godina. Ali, kako upozorava George Cooper u svojoj knjizi „Podrijetlo financijskih kriza“, kupnja financijske imovine bitno je drukčija od kupnje robe ili usluga: vrijednosne papire ionako ne kupujemo zbog njihove uporabne, stvarne, fundamentalne vrijednosti, nego kupujemo očekivanje da će njihova cijena porasti. A kad to očekuje puno ljudi, onda se zaista i dogodi: investitori se ponašaju savršeno racionalno te, ako ne žele propustiti priliku da zarade kad vide da netko drugi „iracionalan“ napuhuje balon, i sami sudjeluju u napuhivanju.
Povisivanje kamata
Zato cijene dionica, kao što je to bio slučaj i u Hrvatskoj potkraj 2008. godine, znaju u vrlo kratkom roku narasti po nekoliko puta, i na razinu 60, 100 ili 120 puta veću od dobiti. Može li se to spriječiti bez drastičnih zabrana i ograničenja koje bi kršile temeljne ljudske slobode? Za održavanje stabilnosti cijena, odnosno nisku inflaciju, obično su u državama zadužene središnje banke, ali za opću razinu cijena, a ne za pojedine cijene, kao što su cijene stanova, gradilišta, nafte, određenih vrsta vrijednosnih papira ili tulipana. Pritom su centralni bankari skloni cjenovne balone jako relativizirati. „Ja bih rekao“, iznio je u lipnju 2005. „svoj osobni stav“ bivši predsjednik Europske centralne banke Jean-Claude Trichet, „da, baloni doista postoje, ali jako ih je teško identificirati sa sigurnošću i gotovo je nemoguće postići konsenzus o tome treba li određeno razdoblje uzleta rasta cijena dionica smatrati balonom ili ne. Pitanje da li je bum ujedno i bubble za mnoge praktične svrhe više je semantičko...“
Tako centralnim bankama na pojavu balona cijena financijske imovine ne preostaje drugo nego upozoravati ili ograničavati bankovne kredite za kupnju dionica, a „stiskanje“ monetarne politike općenito ne dolazi u obzir jer bi moglo upropastiti cijelo gospodarstvo. Naposljetku financijska tržišta budu prepuštena vlastitim psihološkim mehanizmima koji eskaliraju od entuzijazma, preko pohlepe, do „masovne špekulativne demencije“ (opet Galbraith), a potom se preokreću u strah, kapitulaciju i očaj. A što je doista bilo posrijedi na „crni ponedjeljak” 6. veljače? Trebamo li opet strahovati od sloma nalik rasprskavanju „dot-com“ mjehura potkraj 1990-ih ili nekretninskog mjehura sredinom 2000-ih?
Ovih dana najpoznatiji američki indeks cijena dionica S&P 500 slavi 60 godina postojanja. Kada je utemeljen u ožujku 1957. vrijednost mu je bila 44,1 bod, a unatoč dvjema velikim „udolinama“ koje su prouzročili dot-com crash i financijska kriza 2007. – 2008. dok nastaje ovaj tekst vrijednost mu je 2681,66 bodova. No, nije problem u njegovoj vrijednosti, kao ni u tome što je S&P 500 od 2008. do danas zabilježio jedno od najduljih razdoblja rasta u svojoj povijesti; problem je u tome što je odnos cijena dionica i aktualnih zarada ponovno preskočio vrijednost od 30 i poletio prema omjerima viđenima na vrhuncu dot-com bubblea, dok je povijesna prosječna vrijednost tog omjera oko 16. Mjereno aktualnom zaradom, američke su dionice danas relativno dvostruko skuplje nego što bi smjele biti!
Već smo rekli da uz bankovnu kamatu od 2,5 posto cijene dionica koje su 30 puta veće od zarade po dionici ipak ne izgledaju pretjerane. No, što ako kamata naraste na 2,6 posto? Tada odjednom te dionice postaju preskupe. Čini se da se upravo to dogodilo u Sjedinjenim Državama. Američka središnja banka Fed, želeći nakon Velike recesije vratiti monetarnu politiku u normalu, tri je puta prošle godine povisila svoju ciljanu osnovnu kamatu, a to je dovelo do porasta prinosa na američke državne obveznice: u pet radnih dana koji su prethodili „crnom ponedjeljku” prinos na 10-godišnje obveznice porastao je sa 2,695 na 2,852 posto.
Posljednji udarac za burze stigao je u petak 2. veljače: američki Ured za statistiku tržišta rada objavio je da je godišnja stopa rasta američkih plaća u prosincu dosegnula 2,9 posto, a to je kod investitora izazvalo strah od porasta inflacije. Za dionice je inflacija uvijek loša, ona povećava prinos na obveznice i time ih čini atraktivnijim od dionica, a također smanjuje realnu buduću zaradu poduzeća. Sve to ipak nije bilo dovoljno da bi analitičari proglasili burzovni slom.
Omjer cijena i budućih zarada
Dr. Neven Vidaković, izvršni direktor u zagrebačkom društvu za upravljanje investicijskim fondovima Platinum invest, upozorava da je od omjera cijena i dosadašnjih zarada po dionici puno važniji omjer cijena i očekivanih budućih zarada po dionici, tzv. forward p/e ratio, a on je trenutačno 18, što znači da nije daleko od desetogodišnjeg prosjeka koji iznosi 14,2. Razlog za tako nizak omjer, i relativnu jeftinoću američkih dionica unatoč uzletu njihovih cijena, očekivani je rast zarade i dobiti američkih poduzeća u sva četiri ovogodišnja kvartala.
Prema tome, „ako na američkim burzama postoji balon cijena dionica, i ako postoji opasnost od recesije, ja ih ne vidim“, kaže Vidaković, ekonomist s američkom diplomom. „Ali, da će doći do promjene paradigme, do većih kamata, inflacije i naglijih promjena cijene, to da.“ Pritom i zlatu, nafti i obveznicama cijena pada ili stagnira, što znači da straha od pravog burzovnog sloma ni panike još uvijek nema.
Svi baloni služe da se novac izvuče iz mase. Možete točno vidjeti, kada se svugdje počne reklamirati neki balon i kada mase krenu u to, to znači da mu je kraj i da slijedi žetva... Pogledajte Bitcoin, baš dobar primjer... Ako niste pri vrhu i ako ne upravljate tržištem, dionice su vrlo slične kocki za one željne brze zarade...