Od proizvodnje hrane, preko trgovine do obrade drveta i energetike, hrvatski se poduzetnici suočavaju sa sličnim problemima. Čak i oni uspješni kažu da im je voda došla do grla, a zakonske barijere, prevelika davanja državi i propisi koji se mijenjaju iz mjeseca u mjesec problemi su koji ih sigurno ne stimuliraju da napreduju.
Štoviše, ako se situacija uskoro ne popravi, neki od njih vjerojatno će dio proizvodnje preseliti u zemlje u susjedstvu. Nekoliko malih i srednjih poduzetnika pitali smo kako vide trenutnu situaciju u Hrvatskoj, s kojim se problemima muče i kako ih se može riješiti. I dok većina nerado priča o svojim problemima, nekolicina ih se nije libila javno reći što misle.
Josić: Država treba štititi poduzetnike i pomagati im da rastu
Kada Pavla Josića, vlasnika restorana i prenoćišta Megaron u Vukovaru upitate s kojim se problemima najčešće susreće kao poduzetnik, odgovor je isti kao što ga imaju i ostali poduzetnici u zemlji - visoki troškovi poslovanja, prestrogi zakoni koji se prečesto mijenjaju i negativan stav države prema poduzetnicima. "Zakoni su prestrogi. Sistem i država se prema nama ponašaju gore nego da smo kriminalci. Za nepravilnost u poslovanju ne postoji opomena, već se sve odmah kažnjava. Kada vam dođe inspekcija nije predviđena olakotna okolnost ili uvjetna kazna kao što je predviđena za kriminalce", žali se Josić. Zbog toga pokreće inicijativu među poduzetnicima kojom bi se poduzetnici udružili kako bi izvršili svojevrsni pritisak na lokalnu i državnu vlast da nešto promijeni."Neshvatljivo je, primjerice, da se poslovni prostori u gradskom vlasništvu iznajmljuju za četiri tisuće kuna mjesečno. Radi se o prostorima od pedesetak kvadrata koje bi mogli koristiti trgovci. No tražiti od trgovina, koje posluju s minimalnom maržom, da plaćaju gotovo 50 tisuća kuna godišnje za najam je nemoguća misija", ističe Josić samo jedan od primjera nebuloznosti u svome gradu. Svi političari, dodaje, kada dolaze na vlast govore kako će otvoriti nova radna mjesta, a kada ih ne otvore kažu da su poduzetnici krivi jer nisu poduzeli nikakve inicijative. "Pa neka daju takve prostore u najam za minimalnu naknadu da se mogu stvoriti radna mjesta", savjetuje dodajući kako postoji mnogo djelatnosti kojima bi se njegovi sugrađani mogli baviti. Žali se da država nije imala previše sluha ni za njega, sve dok se nije obratio medijima. Josić u Vukovaru, naime, ima restoran i prenoćište koji dobro posluju, no razočaran je sistemom koji pogoduje podobnima, a ne sposobnima. Njegov hotel dobio je prvu nagradu za najbolji projekt Europske unije u 2011. kada je riječ o zelenoj gradnji, a bio je jedini projekt prijavljen izvan zemalja EU. Unatoč tome u ministarstvu ga nisu znali savjetovati što bi dalje mogao s takvim projektom i na koji bi način možda mogao dobiti novac iz europskih fondova. "Smatram da bi se država prema poduzetništvu trebala odnositi kao vrtlar koji uzgaja ruže, dok je u razvoji treba je štiti, pomagati joj da raste, vjerovati u nju, pustiti da se razvija. A onda kada se razvije u prekrasan grm, što joj se više cvjetova odreže, ljepši i veći narastu", zaključuje Josić.
Popović: Plan je proširiti proizvodnju, zaposliti nove ljude i povećati izvoz za 50 posto
Iako uspješan proizvođač čipsa, Zvonko Popović (naslovna fotografija), vlasnik tvrtke Kanaan iz Donjeg Miholjca također se susreo sa surovom hrvatskom realnošću. Konkretno, smetaju ga oni koji svoju moć, kaže, pokazuju na nedužnim poduzetnicima, a one koje bi trebali kažnjavati - ne kažnjavaju."Uzmimo za primjer Keruma kojem sestra kao fizička osoba navodno posudi milijune kuna i nitko ga za to ne preispituje. A mi istovremeno zbog njegove predstečajne nagodbe izgubimo ogroman novac jer mu se otpišu dugovi. Kažnjavaju se oni koji ne proknjiže kuglicu sladoleda, a oni koji operu milijune ostaju nekažnjeni", kritičan je Popović koji je ogorčen jer već tri godine ne može doći do zemljišta na kojem bi sadio krompir potreban za proizvodnju čipsa. Istu priču ponavlja već nekoliko godina no sluha nema."Meni zemlja za proizvodnju krumpira treba sada i za nju bih platio i pet puta više od drugih. Ali u Donjem Miholjcu se već godinama nije raspisao natječaj za poljoprivredno zemljište, jer nekome to nije u interesu. Suludo je da za poljoprivredno zemljište imate zakonom propisanu cijenu i ne možete ponuditi više od te cijene. Zašto država ne pokuša zaraditi na taj način umjesto da novac u proračun želi namaknuti od umirovljenika? Ako netko želi ponuditi više, zašto mu to ne dozvoli? Zato što zakoni pogoduju određenim interesnim skupinama", pita se i istovremeno odgovara Popović koji trenutno zapošljava 100 ljudi, a kada bi sam počeo proizvoditi krumpir u Hrvatskoj zaposlio bi još dvadeset. "Zanima me zašto takav razvojni projekt nema prioritet nad financijskim interesima koji se tiču pojedinaca", dodaje Popović koji je zahvaljujući IPARD programima već uložio 10 milijuna kuna u novo skladište koje sada želi proširiti te povećati izvoz za 50 posto. "Ne tražim da mi država išta pokloni, već bih platio višestruko samo da ne moram uvoziti. A na mene se zbog toga gleda sa sumnjom. Mogao sam cijelu proizvodnju već preseliti u Srbiju, ali htio sam pomoći ovom kraju. Sada sam ispao budala", kaže Popović koji je trenutno u pregovorima s velikim distributerom koji bi njegove proizvode trebao distribuirati u zemlje regije i šire. No u proizvodnji se ne želi pouzdati samo u kooperante, odnosno male poljoprivrednike koji mu prodaju krumpir, tim više što za vlastitu proizvodnju ima svu potrebnu tehnologiju koja je nužna za izradu najkvlaitetnijeg čipsa. "Do sada smo krumpir nabavljali iz Hrvatske, ali i uvozili iz Njemačke i Mađarske. Ako nam ne uspije kupiti zemljište u Hrvatskoj, proizvodnju ćemo morati preseliti u Mađarsku, a to je ono što najmanje želim", poručuje Popović.
Budimir: Potrebne su nam veće investicije u energetici
Tomislav Budimir najveći problem svoje branše, a bavi se održavanjem industrijskih postrojenja, instustrijske eletktronike i elektromontažnim radovima, smatra taj što nema investicija u energetici. "Investicije mogu donijeti privatni i javni sektor no bojim se da privatna poduzeća u Hrvatskoj nemaju kapitala za investicije", kaže Budimir dodajući kako bi državne tvrtke trebale povećati investicije u energetiku, ali i regulirati broj zaposlenih u državnim tvrtkama kako bi bio u skladu s proizvodnjom energije. "Smatram da bi država javni sektor trebala svesti u realne okvire što ne znači nužno otpuštati radnike. No plaće u javnom sektoru trebalo bi izjednačiti s plaćama u realnom sektoru. Treba ih smanjiti i do 30 posto. Dakle, prosječna plaća u javnoj tvrtki treba biti kao i prosječna plaća u proizvodnji", smatra Budimir dodajući kako bi smanjenje plaća u javnom sektoru dovelo do smanjenja opterećenja na plaće. Naime, Budimr, kao i većina poduzetnika smatra da su davanja koje svaki poduzetnik izdvaja za državu prevelika, od doprinosa preko poreza i prireza. "Kada bi se ta davanja smanjila došli bi i strani insvestitori. Veliki razlog zašto ih nema je skupa cijena rada. Mi smo već pokušali pregovarati s partnerima u Rusiji i drugim zemljama, ali oni već imaju druge partnere u Rumunjskoj i Bugarskoj. Upoznati su s našom kvalitetom, cijene naš rad, ali ovi su im jeftiniji, a cijena je ono što utječe na njihovu odluku", priča Budimir dodajući kako zapravo preživljavaju na tržištu. A krizi su do sada odolijevali zahvaljujući HBOR-ovom kreditu od 450 tisuća kuna koji su iskoristili da ne otpuste radnike. "I dan danas čekamo poboljšanje, nadamo se da će se nešto dogoditi", poručuje Budimir.
Samaržija: Preživljavamo zahvaljujući izvozu
Vlasnik tvrtke Kula promet nije pretjerano optimističan kada je riječ o oporavku gospodarstva. Barem ne dok se nešto ne promijeni u glavama političara.Inače uspješnoj tvrtki koja se bavi proizvodnjom građe bukve i jele, drvnih elemenata za proizvodnju stolarije te razvija finalizaciju u proizvodnji brodskog poda, lamperije, oblica, seljačkih podova i parketa, najviše problema rade Hrvatske šume koje im, kaže, ne daju dovoljno sirovine koju bi mogli prerađivati i time sačuvati broj zaposlenih."Svake nam godine smanje 20 posto sirovine. Za svu dodatnu sirovinu moramo ići na licitacije na kojima ne možemo platiti toliku cijenu za sirovinu. Nemamo toliku zaradu da bi mogli platiti tu cijenu, a ono što dobijemo od ugovorene količine, nije nam dostatno", žali se Samaržija, a sličan problem imaju i drugi prerađivači drveta. Osim toga, Samaržija problem vidi i u nepostojanosti zakona koji se prečesto mijenjaju. "Kako ćete uložiti i planirati nešto kada svaki drugi dan mijenjaju zakone i pravila igre. Uz to, zakoni su nebulozni jer veća prava ima dužnik nego onaj tko posluje pošteno. Tako smo zbog predstečajnih nagodbi izgubili više od milijun kuna. Sada kažu da će ih ukinuti, ali nam to više ništa ne znači kad smo novac izgubili. Zašto država nije preuzela obveze na sebe pa bi ih onda možda i naplatila?", pita se Samaržija. Uspješno poslovanje ipak može zahvaliti izvozu. Naime, 90 posto proizvoda koje proizvedu plasiraju na strana tržišta od Italije, preko Afrike pa do Japana. Zahvaljujući tome i preživljavaju, no da bi se mogli dalje razvijati i biti konkurentni na stranim tržištima moraju ulagati u najnoviju tehnologiju, što trenutačno nisu u stanju.
Hrvatski zakon o Radu je oličenje Samoupravljanja sa filozofijom da su radnici gazde firme, a privatni poduzetnike treba uništiti, što je u Hrvatskoj politici filozofija već 20 godina. U Njemačkoj poduzetnik može zaposliti više ljudi, svakog na dohodak do €45050 za što isti radi 50 sati mjesečno i na ovaj iznos nitko ne plaća državi nikakva davanja ni za zdravstveno niti bilo koji porez. Možete fleksibilno raditi dvokratno a ovdje između 1.i 2. smjene mora proći 8 sati, kao i prije 25 godina. Užas. Onaj tko ovdje želi ulagati u ozbiljan posao, zreo je za psihijatriju kao i onaj koji je donio ove zakone i očekuje zapošljavanje !