Bunt Hrvoja Prpića i najava da će sve svoje tvrtke prebaciti iz zemlje izazvali su veliku pozornost javnosti, o čemu razgovaramo s ekonomisticom Jelenom Budak, autoricom studije Ekonomskog instituta o izloženosti poslovnog sektora administrativnoj korupciji.
Iznenađuje li vas Prpićeva reakcija?
Poduzetnici i investitori frustrirani su nepoticajnim poslovnim okruženjem. Redovno poslovanje, a posebno poduzetnički pothvati ionako su otežani zbog krize koja ne jenjava ni na globalnom tržištu, a dodaju li se tome specifični regulatorni zahtjevi, ne iznenađuje oštra i otvorena reakcija gospodina Prpića. Situacija da se investitor ili poduzetnik, umjesto da se fokusira na svoj core business, bavi otklanjanjem prepreka poslovanju ne znajući unaprijed koji će mu novi zahtjevi biti postavljeni već sutra, generira osjećaj nemoći i frustracije.
Što najviše koči poduzetnike?
U anketnom istraživanju izloženosti poslovnog sektora administrativnoj korupciji koju smo za UNODC proveli na 1500 tvrtki u Hrvatskoj, stopa stvarne prisutnosti korupcije od 10 posto nije dramatična, ali zabrinjavaju razlozi zbog kojih su poduzeća dala mito. Uglavnom se radi o ubrzanju administrativnog postupka ili im je davanje mita u novcu, robi ili uslugama omogućilo uspješno okončanje postupka. Dakle, korupcija u odnosu poslovnog i javnog sektora ima funkciju “podmazivanja kotača“ kad javne službe nisu po ocjeni poduzetnika dovoljno efikasne u pružanju usluga. Poduzetnik će kao racionalni ekonomski subjekt ocijeniti oportunitetne troškove i koristi od korupcije te, ako mu je jeftinije, radije platiti korupcijsku rentu nego gubiti na čekanju rješenja i dozvola. Međutim, korupcija je znatno manji problem od ostalih prepreka poslovanju u Hrvatskoj. Osim stalnih promjena regulative, velik su problem ogromno porezno opterećenje i parafiskalni nameti.
Nije Prpić jedini koji kaže da inspekcije ciljano traže greške, makar i u zarezu, jer se ne smiju vratiti bez naplaćene kazne.
Točno je da u posljednje dvije godine velik napor uložen u efikasnije ubiranje poreza, kazni i sličnih proračunskih prihoda što ocjenjujem pozitivnim jer, načelno, pravila treba poštovati, tretman mora biti jednoznačan i nediskriminatoran za sve, a to se odnosi i na sankcije. Dio tih aktivnosti proveden je radi suzbijanja sive ekonomije. Dakle, načelo je u redu i taj napor će podržati i građani i tvrtke. Međutim, u provedbi se čine propusti. Često se radi o drakonskim kaznama i ostaje dojam da se sankcije i dalje provode selektivno, što zbog nedostatka kapaciteta vlasti da provodi nadzor, što zbog moguće pristranosti, što mi je teško argumentirano tvrditi. Inspekcije bi trebale imati i preventivnu ulogu te upućivati kako izbjeći nepravilnosti i savjetovati kako uskladiti poslovanje s pravilima. Svrha je kazne da se propusti ne ponove, a ispisuju li se kazne kako bi se napunio proračun, onda je cijelo društvo na gubitku. Građani i poduzetnici osjećaju da ih se unaprijed tretira kao lopove, što izaziva tu ogorčenost.
Nije li ipak od nekoga tko je stvorio kapital u Hrvatskoj pretjerano reći da će svakom investitoru savjetovati da ode?
Na žalost, ozbiljni poduzetnici zaobilaze nas jer u Hrvatskoj je poslovanje preskupo i prekomplicirano u odnosu na druge zemlje. Dodamo li tome negativnu percepciju prema investitorima, poduzetnicima, uspješnima općenito, taj dio naše lokalne “kulture“ čini Hrvatsku nekonkurentnom za ozbiljno poslovanje.
