Proizvodnja, radna mjesta, izvoz, proizvodnja, radna mjesta, izvoz, proizvodnja... kao papagaji ponavljaju zadnjih dvadesetak godina hrvatski političari i ekonomisti. Proizvodnja, radna mjesta i izvoz spadaju među najčešće izgovorene riječi u novijoj hrvatskoj povijesti. Za njima kao za Svetim gralom u potrazi su sve vlasti i sve političke opcije. S dramatičnim porastom nezaposlenosti i više od 380 tisuća građana počelo je sanjati neku proizvodnu traku i upaljene kamione ispred pogona koji će robu odvesti u Austriju, Njemačku, Norvešku... ili barem u Srbiju i BiH.
No, na žalost, i dalje nema najava o značajnijim ulaganjima u izvozno orijentiranu proizvodnju. Vijest je postala kada neki poduzetnik zaposli desetak radnika. Kada netko pak otvori pogon za pedeset zaposlenih, premijer Milanović ili predsjednik Josipović odu prerezati svečanu vrpcu. Stoga zatvaranje bilo kojeg postojećeg pogona u Hrvatskoj prouzroči posljedice poput nedavnih poplava Save i Kupe ili ledene kiše u Gorskom kotaru.
U Hrvatskoj se upravo događa više slučajeva katastrofalnih razmjera poput propasti Dine u Omišlju, Imunološkog zavoda ili slavne tvornice Mirna iz Rovinja... Tvornica ribe iz Rovinja je naš Sveti gral i tipičan primjer koji zadovoljava upravo one kriterije za kojima vapimo – proizvodi i izvozi. Mirna zapošljava 250 ljudi, 75 posto proizvodnje izvozi, a njezine konzerve čine pet posto ukupne europske proizvodnje ribljih konzervi. Od tvornice Mirna još živi oko 400 ribara i stotinjak kooperanata. Mirna hrani nekoliko tisuća ljudi. Da situacija bude još luđa, tvornica ribe danas izvrsno posluje i ima budućnost. A da se uloži u njezinu modernizaciju, mogla bi zaposliti još ljudi i povećati i proizvodnju i izvoz. Sirovina je u moru, znanje, tradicija i brend postoje. Nedostaje samo zdrave pameti da Mirna i njezini radnici i ribari žive bez stresa i straha od propasti. Iako su neke stare uprave Mirnu dovele na rub propasti, situacija nije toliko dramatična kako se čini. Da, duguje 40 milijuna kuna, ali danas posluje pozitivno, ima potencijal i imovinu vrijednu 200 milijuna kuna. No, po starom hrvatskom običaju, kao da se sve radilo da tvrtka propadne, a ni danas nema rješenja na vidiku. Vode se beskrajne rasprave je li bolja predstečajna nagodba ili stečaj, tko se želi domoći superatraktivnih nekretnina uz more, lokalni tajkuni ili tvrtka koja je sadašnji vlasnik Mirne. Ministar financija svađa se s upravom tvrtke, priopćenja pišu gradonačelnik Rovinja i istarski župan, sindikati, Podravka...
Ovo je situacija u koju bi se morao izravno uključiti i premijer Milanović. U ovom slučaju ne vrijedi argument da se država ne može miješati u tržište, jer je najveći vjerovnik Mirne upravo država. Od 40 milijuna kuna duga, 78 posto potražuje država. Stoga se Vlada na zakonske načine može i mora uključiti i zaštititi interese radnika i države. Premijer Milanović mogao bi sazvati hitnu sjednicu Vlade ili izvanrednu konferenciju za novinare i objaviti svima što će Vlada učiniti da Mirna ne propadne. Hitne konferencije za novinare ionako su u zadnje vrijeme u modi. Ako nam je naširoko objašnjavao zašto mora otići Šegon ili koje će automobili voziti ministri, još je važnije da znamo što će biti s Mirnom. Previše smo Mirni izgubili da bismo dopustili da se zakulisnim igrama ili zbog nečije nesposobnosti ugasi tvornica. Vrijeme je i da se Mirna i slični slučajevi prestanu tretirati kao poplava ili ledena kiša. Ne možemo samo slegnuti ramenima i reći “što se može, viša sila”.
>> Radnici Mirne odlučili prihvatiti model radničkog dioničarstva
Kaj on s tim ima. Neka presicu održe oni koji su donjeli odluku.