Kako bi se u sadašnjem trenutku precizno analiziralo hrvatsku gospodarsku situaciju te razmatralo buduću perspektivu nužno je krenuti s međunarodnim okruženjem te hrvatskom pozicijom unutar takvoga konteksta. Globalna pandemija uzrokovana COVID-19 virusom i njene reperkusije sada su u centru pažnje svjetske javnosti.
Međutim, ponešto u pozadini pandemije odvijaju se uistinu tektonske promjene postojećih geopolitičkih odnosa te ekonomske paradigme kakva je prevladavala pola stoljeća, a to sve u uvjetima ubrzanih tehnoloških i klimatskih promjena. Mnogi deglobalizacijski procesi već su pokrenuti, politički savezi se mijenjaju, a u takvoj konstelaciji jasno je da obujam trgovinske razmjene nužno pati.
Ostali kritični globalni problemi odnose se na starenje stanovništva u razvijenim zemljama, globalni pad udjela investicija, a posebno javnih, usporavanje dinamike produktivnosti, naročito razvijenih zemalja, ubrzanje zaduženosti po jedinici globalnog rasta, izvjesno jačanje fenomena tehnološke nezaposlenosti i smanjenje udjela rada u svjetskom BDP-u te rastuće nejednakosti. U 2021. i narednim godinama svijet očekuje neizvjestan te neujednačen oporavak od COVID-19 virusom izazvane snažne recesije u 2020.
Pri tomu će razvijena gospodarstva, koja su podnijela snažniji udar, trebati znatno dulje vrijeme za povratak outputa na predkrizne razine, dok će gospodarstva u razvoju već 2021. predkrizne razine i nadmašiti, predvođena azijskim gospodarstvima te Kinom, koja formalno recesiju nije niti zabilježila. U takvom međunarodnom kontekstu Hrvatska će, jasno, u mnogome dijeliti sudbinu Europske unije, a naš glavni izazov ostaje što povoljnije se pozicionirati, koristeći u najvećoj mogućoj mjeri vlastite strateški identificirane komparativne prednosti, ali i prednosti samog članstva u EU.
Prije svega valja primijetiti kako dinamika našeg pada u 2020. te oporavka u 2021. nažalost uvelike odgovara upravo onoj Euro područja. Ovo je odraz same nepovoljne strukture hrvatskog gospodarstva, ali i strukturnih nedostataka koji, iako su u razdoblju višegodišnje recesije prošli djelomičnu korekciju, odnosno ublažavanje, nisu ispravljeni u dovoljnoj mjeri da bi generirali rast snažniji od onog prisutnog u razdoblju 2015.-2019. ili omogućili lakšu i bržu prilagodbu gospodarstva vanjskim šokovima. U narednih nekoliko godina, a prvenstveno se to odnosi na 2021., na dinamiku gospodarskog rasta Hrvatske uvelike će utjecati povoljan bazni efekt uzrokovan velikim padom uslijed COVID-19 pandemije.
Međutim, kad se aktivnost u pojedinim sektorima normalizira, što je ponegdje već u velikoj mjeri i ostvareno, postupno će postati razvidna post-COVID dinamika gospodarskog rasta. Pri tomu ostaje glavni izazov održati nagib putanje BDP-a kakav je karakterizirao razdoblje 2015.-2019., kada je Hrvatska rasla po prosječnoj stopi od 3% odnosno ubrzati taj rast, uz izražene doprinose kako osobne potrošnje i investicija na strani domaće potražnje, tako i izvoza roba te izvoza usluga na strani inozemne potražnje.
Osobna potrošnja bit će ograničena s jedne strane izvjesno slabijom dinamikom raspoloživog dohotka kućanstava, prvenstveno uslijed prigušenijih kretanja na tržištu rada, a s druge strane vjerojatno manje optimističnim raspoloženjem kućanstava. U narednom razdoblju također se očekuje i slabija dinamika neto naknada zaposlenika. Ograničenja robnog izvoza, uzevši u obzir postojeću strukturu hrvatskog gospodarstva, izravno se ogledaju kroz slabu dinamiku multifaktorske produktivnosti, a vezana su uz probleme industrijskog sektora, zatim strukturne nedostatke domaće ponude rada te općenito nizak udjel produktivnih investicija.
Probleme na hrvatskom tržištu rada dodatno pojačava demografski deficit, uključujući i negativne utjecaje novog vala emigracije, koji je u posljednje dvije godine izgleda ipak ponešto oslabio, a prije svega utjecaj na produktivnost rada, kroz odlazak najpotentnijih domaćih kadrova. Osim unutarnjih ograničenja, očekivana dinamika rasta hrvatskih trgovinskih partnera te općenito slaba perspektiva globalne trgovinske razmjene znače slabiju potražnju za domaćim izvozom u odnosu na pred-COVID razdoblje. Neki od izraženih rizika za domaće gospodarstvo u srednjem roku odnose se na turistički sektor i prijevoz.
Ovi će sektori u bližoj budućnosti biti u nemilosti turbulentnih globalnih kretanja. Također, svi faktori koji pogoršavaju relativnu cjenovnu poziciju izvoznog sektora istovremeno čine uvozna dobra i usluge konkurentnijima na domaćem tržištu, uvećavajući tako problem uvozne ovisnosti s kojim se Hrvatska sve naglašenije suočava. Kada se svemu rečenom pridoda limitiranost doprinosa rastu BDP-a od strane državne potrošnje uslijed nužnosti nastavka fiskalne konsolidacije, ali i formalnih zahtjeva uvjetovanim članstvom u EU, jasno je da su upravo investicije ona sastavnica BDP-a koja objektivno omogućava dinamičniji rast u srednjem roku.
Tako će u narednom razdoblju uspješnost u korištenju kapitalnih fondova EU imati značajnu ulogu u odgovoru na pitanje hoće li hrvatski gospodarski rast biti potisnut ili ipak dinamičniji, koji bi tada omogućio toliko priželjkivani proces konvergencije. Uzevši u obzir navedeno, kao i aktualni trenutak velike krize inducirane COVID-19 virusom, sada je ne samo povoljan, nego potencijalno i presudan trenutak rasprave, a nadam se i konsenzusa oko pravaca i prioriteta razvoja, a koji bi stvarno i zaživio i omogućio jednu kvalitetnu transformaciju hrvatskog gospodarstva.
Za ovako malu privredu s nepovoljnom demografskom strukturom je izuzetno važna potreba konkretne, sveobuhvatne, dugoročne strateške vizije koja će pak u svom rudimentarnom obliku biti kratka, svima jasna i transparentna. Nužna daljnja transformacija domaćeg gospodarstva u smjeru veće efikasnosti, produktivnosti i izvozne orijentiranosti u budućnosti će u još većoj mjeri ovisiti o kreaciji prikladne i sveobuhvatne “industrijske politike”, naslonjene na demografsku i obrazovnu politiku, širu nacionalnu politika plaća, ali i uspjeh internih procesa u sprečavanju erozije cjenovne konkurentnosti.
Također država se mora na jedan puno opsežniji i precizniji način pozabaviti pitanjem postojećih besperspektivnih, kao i mogućih perspektivnih “hrvatskih brendova” i njihovih potencijala. Ovakva koncepcija je ključna i za optimalan srednjoročni investicijski ciklus, a kojeg prati i daljnja promjena strukture agregatnih investicija, i to ne samo javnih nego i privatnih investicija. Liberalna paradigma pri kojoj država isključivo regulira i arbitrira je dobrim dijelom iscrpljena te država postaje u punom smislu presudni strateški ekonomski akter.
