Ravnateljica Ekonomskog instituta u Zagrebu prominentnost je stekla nakon što ju je premijer Sanader imenovao potpredsjednicom njegova više debatnog, a manje konstruktivnog Ekonomskog vijeća.
Bila je glavna promotorica krajem ožujka zakasnjelo donesenog Vladina antirecesijskog programa, u deset točaka, iako u njega nisu ušle neke važne stavke koje je ona predlagala.
Jedina točka koja je barem djelomično izvršena je uspostava makroekonomske stabilnosti, za što je trebalo donijeti tri rebalansa proračuna, povećati PDV i uvesti krizni porez te prodati dvije serije državnih obveznica u inozemstvu.
Nažalost, većina ostalih točaka iz tako manjkava programa nije zaživjela, a kritičari izvršnoj vlasti osobito zamjeraju što nije riješila problem nelikvidnosti koja je, prema posljednjim podacima, za kolovoz dosegnula 23,25 milijardi kuna, time smo se opasno približili rekordnoj 1999., kada su neplaćeni nalozi za plaćanje iznosili više od 26 milijardi kuna.
Takvo frustrirajuće iskustvo djelovanja u okviru Sanaderova Ekonomskog vijeća vjerojatno je potaknulo Sandru Švaljek da nedavno izjavi kako se “dolaskom Jadranke Kosor na čelo Vlade nije značajnije promijenio odnos politike prema ekonomskoj struci”. Ipak, svega nekoliko dana kasnije ona je pristala sudjelovati u drugom savjetodavnom tijelu hrvatske Vlade.
Što je prevagnulo u takvoj njezinoj odluci? Vjerojatno sudjelovanje u jakom, kvalificiranom i homogenom savjetničkom timu, u kojem se, za razliku od ražalovanog Ekonomskog vijeća, ona nalazi u društvu svojih istomišljenika, odreda ekonomista srednje generacije, pristojno obrazovanih i sa svjetskim iskustvom.
Buduće djelovanje premijerkina Gospodarskog savjeta ipak ostavlja otvorene dvojbe: tko će u tom trojcu biti osoba dominantna u odnosu prema javnosti (kod toga neki unaprijed ‘tipuju’ na Škegru), hoće li Savjet u svojim odlukama, potpomognut premijerkinim autoritetom, nadjačati Vladu ili će imati političkih ograničenja u svom djelovanju, pa će Sandra Švaljek opet imati razloga za iskazivanje nezadovoljstva.
