Cijene svinjetine od 20 kuna za kilogram i niže direktno su uništavanje svinjogojske proizvodnje u Hrvatskoj i protivne pravilima Ugovora o funkcioniranju EU (UFEU), članku 102., koji govori o tržišnim pravilima i poštenoj tržišnoj utakmici.
Predatorskim cijenama uništit ćemo svoju proizvodnju, a nakon toga slijede cijene, ne od 30 kuna, koliko bi troškovno bilo opravdano, nego od 40, 50 kuna i više, tvrdi vlasnik i direktor tvrtke Agroporc i predsjednik Hrvatskog saveza uzgajivača svinja Krešimir Kuterovac, koji je iskustvo u svinjogojstvu sticao i kao nekadašnji direktor Vupika, izvršni direktor za stočarsku proizvodnju u bivšem Agrokoru, ravnatelj Hrvatskog stočarskog centra te državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede.
Razgovaramo o enormnom uvozu i tektonskim poremećajima na tržištu, budućnosti svinjogojstva, šansama za oporavak hrvatskog agrara...
Što događa? Sve cijene lete u nebo, samo svinjetina, čini se, i pojeftinjuje. Svinjski but ovih se dana reklamira i za 17,99 kn/kg.
Hrvatska je jedina EU država koja nije uredila svoje tržište prema Zajedničkoj uredbi o uređenju tržišta poljoprivrednih proizvoda. Primijenjene su samo odredbe koje su obavezne, ali ne i one o uređenju tržišta koje su opcija svake pojedine države, pa je naše tržište poljoprivrednih proizvoda ostalo na razini divljeg kapitalizma u kojemu primarni proizvođači najlošije prolaze.
Kratkotrajni viškovi pojedinih kategorija svinjskog mesa upitne kvalitete ili netržišnih cijena danas zatrpavaju naše tržište pa tako svinjski but kojega je proizvođačka cijena u nekoj od EU članica 2 eura (po toj cijeni ide u veleprodaju u matičnoj zemlji), u Hrvatsku dolazi po cijeni od 1 do 1,2 eura. Tu situaciju prvenstveno koriste trgovački lanci na štetu proizvodnje u Hrvatskoj, dok se u drugim zemljama EU, gdje su također prisutni, ponašaju sasvim drugačije i partneri su proizvođačima. Pitanje je je li to svjesna politika ili jednostavno iskorištavanje zatečenog stanja i nedostatnih propisa.
Kako su se tržišni poremećaji zbog koronavirusa, manje potražnje Kine te velikog rasta žitarica, a posljedično tome i stočne hrane, odrazili na naše svinjogojce?
Kina je neočekivano brzo oporavila svoju proizvodnju od posljedica afričke svinjske kuge (ASK), zbog čega je pala potražnja za svinjetinom s EU tržišta. Ako tome pribrojimo i pametnu kinesku politiku protekcionizma kod uvoza svinjskoga mesa, EU tržište je još uvijek pod velikim pritiskom veće proizvodnje planirane za kinesko tržište, a koju sad ne može tamo izvesti.
Poremećaji na tržištu žitarica i uljarica zbog COVIDA te špekulativnog inflacijskog efekta enormnih količina naštampanih novčanica u svijetu izazvalo je rast cijena, a time i visoke troškove proizvodnje svinja. Danas je gubitak svinjogojaca po izračunima FAZOS-a 400 kuna po proizvedenoj svinji, što znači da se 730.000 zaklanih hrvatskih tovljenika gubi 293 milijuna kuna godišnje. Po odojku od 25 kg gubi se 100 kuna. U toj kalkulaciji nisu uzete u obzir nove visoke cijene energenata pa će gubitak biti i veći.
Pamtite li ovakva ili slična vremena?
Do svoje 36. godine živio sam na selu i praktično sam od malih nogu sa svinjama. Prvu nazimicu sam dobio od djeda kao poklon za 18. rođendan i od tada se bavim svinjogojstvom. Završio sam stočarstvo na Agronomskom fakultetu i od 1990. radim i sa svinjama u tvrtkama u kojima sam bio zaposlen. Vodio sam restrukturiranje stočarske proizvodnje Agrokora i s kolegama u pet godina, između ostalih proizvodnji, podigao i novi proizvodni sustav za uzgoj 15.000 krmača i više od 400.000 tovljenika. Danas taj sustav proizvodi 430.000 tovljenika godišnje, a od 2017. svinjogojstvom se bavim u vlastitim tvrtkama s godišnjom proizvodnjom od oko 20.000 svinja.
Krajem 2020. moja repro farma u Petrinji površine 3400 m2, te godišnje proizvodnje 15.000 prasadi za tov i 500 nazimica, pretrpjela je velike štete od potresa. Povjerenstvo za procjenu štete procijenilo je štetu na farmskim objektima na 4,7 milijuna kuna, a na opremi (gdje je 100-postotna šteta) na 5,3 milijuna kuna. Farma je udaljena kilometar od najjačeg epicentra potresa, a ukupno nas je potreslo 1000 potresa, od kojih 100 jačih od tri stupnja.
Šteta na rasplodnim krmačama i svinjama bila je također 100%. Najveće štete su posredne (stres) kod krmača i nazimica koje su morale biti uklonjene s farme, a od posljedica je uginulo i 2000 svinja. Nabava novoga osnovnog stada od 1000 nazimica procijenjena je s prijevozom na 3,2 milijuna kuna. Danas 80% kapaciteta nije u pogonu, odluku o obnovi proizvodnje na farmi još nismo dobili, tako da je budućnost proizvodnje na farmi upitna. Svinjogojstvo je proizvodnja koja se brzo obnavlja i poznati su krizni ciklusi koji se ponavljaju svakih 3-4 godine. No ovako loše stanje ne pamtim jer kriza, na koju su najviše utjecali ASK i COVID, traje već dvije godine. Opasne zarazne bolesti svinja i ljudi uzrokovali su globalne poremećaje koji trenutno tresu tržišta i biznise svinjskoga mesa u svijetu, a zbog neuređenog tržišta naši su problemi puno veći.
Je li meso na akcijama u trgovinama domaće ili uvozno? Ako je toliko jeftino može li biti kvalitetno?
Nedavno ste pisali o uvoznom mesu na kojem je bilo upozorenje da je nužna termička obrada mesa, a od njega se rade suhomesnati proizvodi kobasice, pancete, slanine. Zaprepastio sam se kad sam to isto vidio i prije neki dan neki dan u jednom trgovačkom lancu na cjelokupnom asortimanu rinfuznog mesa na polici. Ali su zato cijene popularne - ispod 20 kuna. To je u pravilu uvozno meso nabavljeno po netržišnim cijenama i upitne kakvoće. Nažalost, kad ovakvo meso preplavi tržište spuštaju se cijene i domaćem svinjama i mesu pa je moguće da se u prodaji nađe i nešto domaćeg po cijenama od 23-25 kn.
Ima li i domaćih viškova na našem tržištu? Dopuštaju i druge EU članice enorman uvoz poput nas ili bolje štite svoje proizvođače?
Zadnja dva tjedna smanjuju se isporuke svinja s domaćih farmi i trenutačno oko 20% proizvedenih svinja ostaje na farmi. Apsurd je da u državi u kojoj proizvodnja zadovoljava svega 50% potreba proizvođači ni te svinje ne mogu prodati zbog dampinškog uvoza. Otkako je pao izvoz u Kinu, njemački lanci imaju novu poslovnu politika da kupuju većinom, a neki i isključivo 5D svinjetinu (proizvedena, uzgojena, utovljenih, zaklana te rasječena i pakirana u Njemačkoj). Država je obavezala trgovce da kupnja primarnih proizvoda mora biti ugovorena na godinu dana zbog sigurnost opskrbe stanovništva. "Ako imate takvo svježe svinjsko meso i niže cijene uz ugovornu obavezu na godinu dana, rado ćemo poslovati s vama", odgovor je koji su dobili. Slobodno uređeno EU tržište poljoprivrednih proizvoda tako funkcionira.
Kolika bi trenutačno bila realna cijena nekih svinjskih kategorija u nas, svinjskog buta, vratine, lopatice, carskog mesa...?
Današnja cijena troškova proizvodnje je oko 10,50 kn/kg živih svinja. Projekcija maloprodajne cijene svježeg svinjskoga mesa s korektnim maržama svih sudionika i PDV-om bila bi između 30 i 35 kn/kg mesa pojedinih kategorija. U njemačkim trgovačkim lancima, od koji neki rade i u Hrvatskoj, meso na rasprodaji (30-46%) košta 5-7 eura ili 40-50 kn/kg, a navodno to isto meso, plus transport i viši PDV, u istom njemačkom trgovačkom lancu u RH, 17,50 kn. U Danskoj trgovački lanac 1 kg mljevenog zapakiranog svinjskoga mesa na polici (na akciji od 46%) prodaje za 35 kuna, a isti lanac iz danskog primjera u RH za 20 kuna.
Kako će se to dalje reflektirati na hrvatsko tržište svinjetine?
Projekcija ovogodišnjeg pada proizvodnje je 30%, a ako kriza potraje nakon Uskrsa i tržište ne uredimo pad bi mogao biti 50% prošlogodišnje proizvodnje.
Jesu li se ti poremećaji na hrvatskom tržištu mogli ublažiti? Mislite li da država čini dovoljno?
Ono što država (a i mi sami proizvođači) ne razumije i na čemu se ne radi dovoljno je uređenje tržišta poljoprivrednih proizvoda. Pod krinkom tržišnih sloboda ostavili smo ogromnu rupu u prodaji svježih poljoprivrednih proizvoda, a i prerađevina iz EU po netržišnim cijenama. Veliki problem je i u marketinškom ponašanju na tržištu. Gotovo na svakom proizvodu na polici je naša zastava, a kad takva politika ugrozi naše svinjogojstvo i država postane svjesna problema, pojave se novi - a to su striktna ograničenja EU u davanju potpora svinjogojcima u krizi i mogućnosti državnog proračuna. Svaka propala proizvodnja i radno mjesto u svinjogojstvu koštaju ovu državu mlilijun kuna ili će toliko koštati ako je budemo željeli obnoviti.
Kako preživjeti – i opstati?
Mjere koje su prošlu godinu bile uspješne za svinjogojce i dugoročno stabiliziraju sektor su potpore za dobrobit životinja. Sektor je dobio mogućnost potpora za više od 120 milijuna kuna. Ovo je jedini način dugoročne potpore sektoru pa treba i ove godine predložiti nove mjere i povećati sredstva. Mjere investicija u programskom razdoblju nisu značajnije podigle proizvodnju, izgrađeno je cca 6000 mjesta za krmače, a na zadnjem natječaju na kojemu je na raspolaganju bilo 300 milijuna kuna potpisano je ugovora za nešto više od 100 milijuna. Unatoč ovako lošim podacima mora se ulagati u sektor te kontinuirano provoditi natječaje za gradnju farmi za krmače i tov kako bi se sektor koliko-toliko restrukturirao i održao korak s vremenom. Samo tako možemo povećavati proizvodnju.
Možemo li vratiti prijeratne brojke od 2,5 milijuna komada proizvedenih svinja?
Danas nam kroz klaonice prođe 730.000 komada tovljenika, a uvoznom mesu ekvivalent je milijun svinja. Kada bismo proizvodnju udvostručili i proizveli 1,5 milijun svinja bio bi to veliki dobitak za našu poljoprivredu, no i sa samodostatnosti od 75% u poljoprivredi i svinjogojstvu bili bismo suverena država. Rusija je u svega sedam godina postigla samodostatnost u svinjogojstvu, Kina se u dvije godine oporavila od ASK-a, a i sam bio sudionik izgradnje novog sustava proizvodnje svinja od 430.000 komada u pet godina. Nije pitanje možemo li nego imamo li interesa za taj iskorak. Na proizvodnju hrane trebamo gledati dugoročno, strateški i s pozicije nacionalne sigurnosti.
Jeste li vi svojedobno kao državni tajnik mogli utjecati i prevenirati neke probleme s kojima se danas muče svinjogojci?
Državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede bio sam od veljače 2008. do lipnja 2009. U tom razdoblju Hrvatska je čekala ulazak u EU i stalno smo bili pod pritiskom nerealnih zahtjeva EK kojima se od nas tražilo hitno usklađivanje s EU pravilima. Unatoč tome napravili smo neke velike pomake i zaštitili sektor. Primjerice, donesen je prvi "reformski" zakon o potporama. EK je tražila potpuno ukidanje vezanih potpora u stočarstvu, ali smo mi u zakonu ostavili gotovo milijardu kuna vezanih potpora za stočare i time osigurali prelazno razdoblje.
Osigurali smo i više od 4 milijarde investicijskih potpora/kapitalnih ulaganja, od kojih je veliki dio išao stočarstvu, proračun za poljoprivredu bio je među najvišima koji su se davali iz nacionalnih sredstava, Zakon o poljoprivrednom zemljištu donesen je u roku šest mjeseci kroz dva čitanja, po prvi puta definirani aktivni poljoprivrednici, prioritet u raspodjeli zemlje imali su stočari... Unatoč protivljenju EK, u pravilniku o označavanju hrane obveza je bila deklarirati zemlju podrijetla (umjesto EU), a restorani su morali informirati potrošače o podrijetlu sirovina u hrani.
Moja pozicija je bila pokušati smanjiti stres u proizvodnji s obzirom na potrebne reforme za ulazak u EU. Ako gledamo s pozicije proizvodnje, mislim da smo i uspjeli u tome jer su nam to po proizvodnji bile jedne od najboljih poslijeratnih godina. No tržište poljoprivrednih proizvoda bilo je pod pritiskom jer su nam stalno visjeli pregovori i nismo smjeli poduzimati zaštitne mehanizme i intervencijske mjere.
Hvalimo se i zaštićenim domaćim pršutima, kulenima, pancetama... Iako to nije uvjet za sve, ne bi li bilo bolje da se rade od domaće sirovine?
Pogledajmo primjer Italije, zemlje koja nema neke komparativne prednosti u svinjogojstvu u odnosu na nas. Njezini proizvođači kupe žitarice u Hrvatskoj i odvezu ih u Italiju, što ih košta 25% više po toni nego nas. Kupe prasad u Danskoj ili svinje u Hrvatskoj i to ih košta dodatnih 25% više nego nas te ih tove na farmama do težine od 170 kg uz veće troškove radne snage i ostale troškove tova. No i uz ovako skupe svinje (najskuplje u EU) i skupu sirovinu njihova mesna industrija uspijeva napraviti globalno konkurentne proizvode, pršute i mesne prerađevine, i uspješno ih izvesti.
Hrvatska, s druge strane, uveze 100.000 tona mesa, od kojega je većina smrznuta i završi u konzervama i polutrajnim proizvodima, a dio svježega (dio od toga i s upozorenjem "termički obraditi") u suhomesnatim specijalitetima. Jako dobro se znamo hvaliti tradicijom i našom zastavom, na skoro svakoj etiketi u trgovačkim centrima vrište marketinški nazivi da je zavičajno, hrvatsko, domaće, tradicionalno i slično, umjesto da priznamo istinu o podrijetlu osnovne sirovine i njezinoj kvaliteti u proizvodima pa onda pustimo potrošače da biraju po cijeni. Ovako, istarskog pršuta zaštićene izvornosti, jedinog kojega po specifikaciji moramo proizvoditi od hrvatske svinje, proizvedemo 1990 komada godišnje, dok talijanska mesna industrija od skupe svinje izveze 20 milijuna komada. Uređenje marketinga na tržištu i zavaravanje potrošača također je veliki neuređeni teren, a problem je i vertikalno povezivanje sektora koje kod nas ne postoji. Proizvođačko-prerađivačka-prodajna-potrošačka integracija (ne vlasnička nego interesna) nešto je na čemu svi pa, pa i država, moraju raditi, a upravo je to i razlog uspjeha talijanskog svinjogojstva.
Mislite li da će nova hrvatska strategija poljoprivrede donijeti veći rast poljoprivredne proizvodnje i barem dio ljudi vratiti na selo?
Svaka dosadašnja strategija je, ako gledamo prema rezultatima provedbe, do sada ostala mrtvo slovo na papiru. Obično po dolasku na vlast/poziciju ministarstvo prione na izradu novih dokumenata, donose se zakoni, planovi, strategije, pravilnici, potroše se silna sredstva, dvije do tri godine vremena, nakon čega doneseni dokumenti malo koga zanimaju. Nema vremena/energije za provedbu u mandatu onoga tko je istu pisao, pa sve ide od početka. Politika je ispunila svoju funkciju i nitko ne može reći da nije naporno radila na poboljšanju u poljoprivrednom sektoru.
U prošlosti smo imali fantastičnih strategija, ali smo nakon donošenja na njih zaboravili. Svako malo pročitam nove ideje izrade spasiteljskog dokumenta strategije poljoprivrede. Zadnju su nam radili stručnjaci Svjetske banke. Ne vjerujemo našoj struci, a vizije nemamo pa smo doveli stručnjake iz EU/Afrike/Azije/Amerike/Australije koji očito bolje znaju našu viziju, potrebe, resurse i mogućnosti poljoprivrede pa ćemo valjda nakon nje umjesto kukuruza proizvoditi kavu i banane, a umjesto svinja uzgajati nojeve i krokodile.
Jesmo li spremni za Europski zeleni plan i još veće restrikcije kako bi se donekle ublažile klimatske promjene? Kako će se on prema vašem mišljenju odraziti na daljnju svinjogojsku proizvodnju?
Naša poljoprivreda može se prilagoditi zadanim okvirima, mislim da je nedostatno stočarstvo izgubljeni potencijal za kvalitetnu kružnu zelenu proizvodnju. Imamo mnogo zemljišta/pašnjaka koji bi mogli biti resurs razvoja proizvodnje mesa (goveda i ovce). U svinjogojstvu zbog male proizvodnje nemamo ozbiljan problem utjecaja na klimu. Svakako trebamo pratiti nova dostignuća u znanosti i primijenjenim tehnologijama te im se prilagođavati. Trebamo i ozbiljno zagaziti u eru precizne svinjogojske proizvodnje te tako još pozitivnije djelovati na klimu i okoliš. Ne mislim da su druge države u EU u boljoj poziciji od nas po ovome pitanju.
Svinjetina smanjuje inflaciju. Ako gledamo kruh, mlijeko, ulje i još neke proizvode, inflacija je 70%.