Užasni događaji 11. rujna potaknuli su mnoge na razmišljanje o tomu kako svijet učiniti boljim i sigurnijim. Suprotstavljanjem terorizmu i povećanjem sigurnosti međunarodna zajednica snažno se pokrenula u tom smjeru. Svjedoci smo i prave suradnje usmjerene ka smanjenju globalne recesije. To su znaci rastućeg duha suradnje - traženje međunarodnih odgovora na međunarodne probleme.
Ali, moramo krenuti i korak dalje. Najveći dugoročni izazov za svjetsku zajednicu u izgradnji boljeg svijeta jest borba protiv siromaštva i promicanje suradnje diljem svijeta. To je još veći imperativ sada kada znamo da će zbog terorističkih napada stagnirati razvoj u zemljama u razvoju i još će novi milijuni ljudi biti gurnuti u siromaštvo, a deseci tisuća djece umrijet će od neishranjenosti, bolesti i neimaštine.
Iskorjenjivanje siromaštva
Siromaštvo samo po sebi nije uzrok sukobu, a kamoli terorizmu. Golema većina siromašnih ljudi u svijetu ne uzvraća na oskudicu napadima na druge ljude, nego energiju usmjeravaju na svakodnevnu borbu da osiguraju dohodak, hranu i mogućnosti za svoju djecu.
Ipak, znamo da isključenost može dovesti do nasilna sukoba. Pomno istraživanje pokazuje nam da su građanski ratovi često bili posljedica ne toliko etničke raznolikosti - koja se često okrivljuje za to - koliko raznih čimbenika među kojima je siromaštvo, mora se priznati, glavni faktor. S druge pak strane, države pogođene sukobima postaju utočišta terorista.
Naš zajednički cilj mora biti iskorjenjivanje siromaštva, promicanje uključenosti i socijalne pravde te uključivanje marginaliziranih u glavne tokove globalne ekonomije i društva.
Možemo to uraditi prema fazama koje pomažu sprječavanje sukoba. Primjer toga je inicijativa u području porječja rijeke Nil. Nije nikakva tajna da je nedostatak vode izazov razvoju i miru u sjevernoj Africi i na Srednjem istoku. U toj inicijativi udruženo je deset zemalja porječja rijeke Nil, a ona je postala sredstvo suradnje na programu održive upotrebe i razvoja vodenih resursa. To je dobar primjer multilateralne aktivnosti na sprječavanju sukoba i izravnog rada na smanjenju siromaštva.
Isto je tako važno da možemo pomoći uspostavljanju mira u društvima u kojima su konflikti nedavno završili, primjerice, u Bosni, gdje se međunarodna pomoć daje zajednicama radi udruživanja na lokalnoj razini u malim projektima, otvaranju radnih mjesta i premošćivanju etničkih razlika.
Ili, u društvima koja su nakon sukoba, kao istočni Timor i Ruanda, gdje međunarodna zajednica pomaže u obnovi infrastrukture, reintegriranju vojnika u društvo i zapošljavanju te poučavanjen vlada da upravljaju svojim gospodarstvima. Za uspjeh su možda potrebne godine napornog rada, ali alternativa je neprekidan krug nasilja.
Važna je uključenost
U središtu sprječavanja sukoba i uspostave mira moraju biti strategije promicanja socijalne kohezije i uključenosti. Uključenost znači da svi imaju priliku za unosno zaposlenje te da društva izbjegavaju velike razlike u dohotku koje mogu narušiti socijalnu stabilnost. No, uključenost podrazumijeva mnogo više od dohotka. Ona znači i uvažavanje činjenice da siromašni ljudi imaju pristup obrazovanju, zdravstvenoj skrbi i osnovnim uslugama kao što su čista voda, sanitarije i struja. Ona znači i omogućavanje ljudima da sudjeluju u glavnim odlukama koje utječu na njihove živote. To nazivamo osnaživanjem.
No, možemo li doista ostvariti napredak u borbi protiv siromaštva? Nedavna povijest govori nam da možemo. Nakon neprekidnog rasta tijekom 200 godina ukupan broj ljudi koji žive u siromaštvu počeo je opadati prije 15 ili 20 godina. U 20 godina broj siromašnih ljudi smanjio se za otprilike 200 milijuna, iako je broj stanovnika na globalnoj razini porastao 1,6 milijardi. To je izravan rezultat bolje politike uspostavljaju zemlje u razvoju.
Napredak uključuje i mnogo više stvari od mjera za povećanje dohotka. Poboljšali su se i obrazovanje i zdravlje. Od 1970. godine omjer nepismenih ljudi u zemljama u razvoju drastično se smanjio, sa 47 posto na 25 posto; od 1960. godine očekivani životni vijek porastao je sa 45 godina na 64.
Ipak, ne smijemo podcijeniti izazove koji su i dalje pred nama. Polovica zemalja u razvoju - nekih dvije milijarde ljudi - žive u zemljama koje se nisu znatno razvile u posljednja dva desetljeća. Čak i u zemljama u razvoju koje su imale relativno dobar napredak stotine milijuna ljudi su na marginama rasta. Kao rezultat toga mnogo više od milijardu ljudi, oko 20 posto stanovništva našeg planeta, živi na manje od dolara na dan.
Opseg izazova nije samo velik, već je i u usponu. U idućih 30 godina stanovništvo u svijetu će se povećati sa šest na osam milijardi. Doslovno obje te milijarde ljudi bit će u siromašnim zemljama svijeta.
Nakon tragedije koja se dogodila 11. rujna, suočenje s izazovima i poduzimanje multilateralne akcije da se oni riješe važniji su nego ikad. Što treba biti na našem programu?
Ponajprije, treba povećati međunarodnu pomoć. To može biti mnogo teže u međunarodnom gospodarstvu, čiji razvoj je usporen, ali potrebe i ulozi nikad nisu bili veći. Pomoć Africi pala je sa 36 dolara po osobi u 1990. na 20 dolara u današnje vrijeme. Pa ipak, upravo Afrika, kontinent koji danas ulaže velike napore u poboljšanje, najjače osjeća posljedice terorističkih napada na siromaštvo. Ne smijemo dopustiti da Afriku izgubimo iz vida dok pažnju usmjeravamo drugdje.
Ima li hrabrosti?
Drugo, treba smanjiti trgovinske zapreke. Sastanak na vrhu WTO-a mora se nastaviti prema planu i mora biti stuba u razvoju koja je motivirana ponajprije željom da se trgovina upotrijebi kao sredstvo smanjenja siromaštva i razvoja. Znatna liberalizacija trgovine donijela bi siromašnim zemljama desetke milijardi dolara. Ipak, znamo da u vremenima silazne faze konjunkturnog ciklusa u gospodarstvu postoje povećani pritisci za protekcionizam. Moramo se boriti protiv tih pritisaka.
Treće, valja usmjeriti pomoć u razvoju da se osiguraju dobri rezultati. To znači da treba poboljšati klimu za ulaganja, produktivnost, rast te radna mjesta; valja osnažiti i investirati u siromašne ljude, tako da oni u punoj mjeri mogu sudjelovati u rastu.
I četvrto, na globalnim pitanjima treba raditi na međunarodnoj razini. To uključuje konfrontaciju s terorizmom i međunarodnim zločinom i pranjem novca, ali i borbu protiv zaraznih bolesti, kao što su AIDS i malarija, uspostavljanje pravednoga globalnog trgovinskog sustava, očuvanje financijske stabilnosti da se spriječe duboke i iznenadne krize te očuvanje prirodnih resursa i okoliša, o kojima ovisi egzistencija mnogo siromašnih ljudi.
Sve to moramo uraditi tako da zemlje u razvoju budu na čelu pripreme vlastitih programa i naprave vlastiti izbor.
No, moramo uključiti i privatni sektor, civilno društvo, religijske skupine te internacionalne i nacionalne donatore. Naša koalicija mora biti globalna - ona se mora boriti protiv terorizma, ali i protiv siromaštva.
O nama ovisi hoćemo li preuzeti taj rizik. Neke su generacije imale hrabrosti za to. Druge se nisu uključile. Naši roditelji i djedovi odgovorili su na neizrecive užase Drugog svjetskog rata ne povlačenjem, nego udruživanjem u izgradnji međunarodnog sustava. Za razliku od toga, izbori načinjeni nakon Prvog svjetskog rata doveli su do katastrofe. Put koji mi izaberemo odredit će ne samo našu budućnost, nego i to hoće li naša djeca i unuci moći živjeti u miru.
Piše: JAMES D. WOLFENSOHN, predsjednik Svjetske banke
(Prevela Marija Sabljak)
