U trenutku kad neki makroekonomisti anticipiraju moguću novu financijsku krizu, a kompanije izrađuju strategije za takav scenarij, o svom viđenju globalnih financija i upravo objavljenog “manifesta” Business Roundtablea za Večernji list ekskluzivno govori strateški savjetnik najvećih svjetskih tvrtki: Martin Reeves, generalni direktor i stariji partner u Boston Consuting Groupu (BCG), koji je istodobno i čelni čovjek njihova think tanka – BCG Henderson Institutea. Glavni ekonomist BCG-a izdvojio je vrijeme za razgovor s nama u pauzama programa slovenskog Bled Strategic Foruma na kojem je prošli tjedan bio ključni govornik. A da zna o čemu govori, svjedoči i više od dva milijuna “sljedbenika” koji slušaju njegove TED's govore.
Dolazi li nam nova globalna recesija? Neka gospodarstva EU već bilježe kvartal negativnog gospodarskog rasta ili stagnacije, a trgovinski rat SAD-a i Kine stalna je prijetnja za međunarodnu trgovinu.
U ovom trenutku to ne znamo; definicija recesije su dva negativna kvartala pa to ne znate dok već niste negativni ta dva kvartala. Već se neko vrijeme spekulira o tome, a neizvjesnosti u prognozama su goleme. Neki će reći da je američka ekonomija čisto u redu, prisutna je i puna zaposlenost... ali možemo reći da je, umjesto recesije, vjerojatno usporavanje. Neke ekonomije bilježe negativan rast, poput njemačke i talijanske, i na kraju smo najduljeg razdoblja ekspanzije u novijoj povijesti; imamo trgovinski rat, tržišta su jako volatilna... Naš je savjet klijentima da se pripreme za mogući pad.
Po čemu se situacija danas razlikuje u odnosu na onu iz prethodne krize?
Ako bude recesije, bit će dosta drukčija od ove prethodne, iako možemo reći i da je svaka različita. Neke su uglavnom ciklička zbivanja, za neke su okidač loše odluke sudionika ili loše politike financijskog sektora. Uzrok posljednje je balon uzrokovan nekretninskim kolateralima u SAD-u, ovaj su put kriteriji drukčiji: sigurno imamo i ciklički faktor za pad, ranjivost kineske ekonomije, kineski korporativni dug i mogući tehnološki balon nakon nekoliko velikih tehnoloških IPO-a čija je održivost upitna te trgovinski rat, koji zapravo nije rat nego bitka. Rat je višedesetljetni sukob oko globalne dominacije između SAD-a i Kine koji neće tako brzo završiti. Usto, širom svijeta su aktualni slabi populistički režimi s politikama koje nisu ekonomski optimalne...
Imate to i u SAD-u...
Da, naravno. Čak je i primarno ondje. Ako uzmemo u obzir sve te faktore, dobivamo drukčiji profil recesije od prijašnjih.
Kao strateg, što biste vi savjetovali svojim klijentima u ovom trenutku? Ili je trenutak pravovremene pripreme već prošao?
Možemo reći mnogo stvari, ali jedna od osnovnih je – edukacija. Kako mogu pripremiti svoje menadžere koji su u prosjeku vidjeli jednu ili nijednu recesiju za nešto što je potpuno različito od svega dosad.
Pa, je li se nešto moglo naučiti iz prethodne krize?
Financijska tržišta imaju stvarno ciklički uzorak djelovanja; nakon krize imamo strogu regulativu, a u dobrim vremenima se to relaksira i imamo zatišje u naplati potraživanja i upravljanju rizicima pa na neki način možemo reći da – nikad nismo naučili! Kao stratega više me brine odskakanje od prosjeka nego prosjek: zanima me što se događa u prosjeku, a u svakom recesijskom padu, usprkos ovom regulatornom ciklusu, u osnovi se reagira prekasno i uglavnom defenzivno kroz troškove. To nije dovoljno i rezultat je slab rast i povrat. Ono što je zanimljivo je da 40 posto kompanija zapravo raste više i povećava prihod kroz recesiju. Inicijalno jer su neke industrije protuciklične. No, sposobnost da se bude drukčiji i zna kako, puno je važnija nego gdje. Tih 40 posto je radilo potpuno drukčije: oni su anticipirali, djelovali prije nego što su dobili dokaz. Što se kasnije uvede anti-recesijska strategija, manje je opcija. Pravo vrijeme za djelovanje je sad, dok još nema dokaza. Drugi je faktor odsutnost svijesti po čemu se razlikuje ovih 40 posto kompanija, a to je diferencirani rast. Treći je faktor eksterna orijentacija: ako se bavite svojom strukturom troškova umjesto svojim klijentima, vjerojatno nećete rasti jer je rast zapravo pomaganje i prodaja klijentima. Važna je i priprema na različite scenarije jer nikad ne znate koji će se odvijati, treba imati više od jednog plana. U teoriji igara to je simulacija. I konačno, primijetili smo da tvrtke koje su se pokazale visoko uspješnima koriste recesiju kao akcelerator za dugoročne promjene, a ne izliku da ih ne naprave.
Kakve su to promjene?
Najveća je dugoročna promjena danas digitalizacija. Tehnološka evolucija.To neće nestati samo zato što bismo mogli imati recesiju. Jedna od opasnosti sljedeće recesije za tvrtke je da bi, vide li deflaciju u cijenama tehnologije, moge imati iluziju da tehnologija dugoročno usporava, što se neće dogoditi. Smatram da će se revolucija strojnog učenja nastaviti. Imamo dva razloga za usporavanje agende digitalne transformacije: jedna moguća pogreška je fokus na recesiju, a druga na pad cijene tehnoloških dionica. Ali mislim da je jako bitno da kompanije akceleriraju tu dimenziju poslovanja. Ovo sve donosi i nevjerojatne prilike. Pitanje je gledaju li ljudi recesiju kao lošu stvar ili konkurentski događaj – priliku za ostvarenje konkurentske prednosti. Možete iskoristiti i lošu situaciju vaših konkurenata.
Ako reagirate u pravo vrijeme.
Da, i ako je gledate kao priliku. Kad o tome razgovaram s kompanijama, primjećujem razliku u korištenju gramatike: ako postavljaju pitanja u pasivnoj formi: što bi nam se moglo dogoditi, trend indicira da recesiju vide kao neku vrstu božjeg djela, a ako pitanja postavljaju u aktivnoj formi: što bismo trebali učiniti da iskoristimo prednosti, onda imate i različit ishod. Pravi je način imati mentalni okvir u kojem se kriza gleda kao potencijalna prilika, nešto što možemo oblikovati i imamo izbore.
Slično je i sa zemljama: ako ste relativno mala izvozno orijentirana ekonomija, usporavanje na vašem osnovnom tržištu na pasivnoj bazi može biti negativno, ako nemate plan što će se dogoditi.
Ili ako ste fokusirani samo na jednu strategiju kao Hrvatska na turizam?
Da, tad možete biti jako ranjivi.
Sve ove prijetnje koje ste spomenuli, jesu li gore nego uzroci prethodne krize
Neke manje, neke više. Ako gledamo zadnje prognoze vodećih makroekonomista – u prosjeku se slažu da će biti usporavanje, ne negativan rast. Prije prošle krize, uglavnom su se slagali da će biti negativan. Izvještaj MMF-a iz siječnja, kao i ostale prognoze, iskazuju zabrinutost zbog rizika. To je multi-rizični scenarij, kompleksan, i najveća je opasnost od nedjelovanja i usmjerenost na kratkoročno, a ne dugoročno.
Kad smo već kod dugoročnih scenarija, rješava li to usporavanje i drugi sustavni problem koji imamo: pritisak na neograničen rast u okruženju ograničenih resursa, na što upozoravaju teoretičari "odrasta"...?
Dugoročno, trend ide ka slabijem rastu i slabijim povratima. Osobno me zanima i demografsko starenje planeta. Prestali smo funkcionirati na dvoznamenkastom rastu; ja sam u biznisu u kojem je osam-postotni rast uvećan za premiju rizika mentalni model. Ako pumpate financijske inovacije na tržištu nekretnina, fiskalne stimulanse... brojni su načini na koje ekonomija koristi kompulzivne stimulanse, prije ili kasnije to će se pokazati neodrživo. Na neki način, to je filozofski izbor. Možemo nastaviti konkurentsku igru, ali s nižim razinama očekivanja ili se odmaknuti od mentaliteta participiranja u rastu prema kreiranju rasta. A on je zasnovan na imaginaciji, kreativnosti. A to nije riječ koja je u korelaciji s velikim kompanijama ili vladama. Kako možete zamisliti stvari koje nisu stvarne, ali bi mogle biti i kolektivno unaprijediti ove ideje?
Primjerice, ako imamo više starijih ljudi i manje siromaštva kao posljedicu rasta, možemo li iznova zamisliti društvo kao ekonomiju slobodnog vremena, kulture i obogaćivanja života? Ako to zamislimo, kako kreirati nove servise za te svrhe?
Je li se financijalizacija ekonomije još produbila od prošle krize?
Kad gledam tvrtke, ne mislim da su više financijalizirane, ali dominantan model im je već bio tako postavljen, posebno u Sjevernoj Americi, orijentiran je na kratkoročno maksimiziranje profita. Problem s tim je da ne možeš nešto maksimizirati ako ne kreiraš nešto novo. Zato najčešće imaju najbolju godinu ili dvije netom prije kolapsa. To je zato što eksploatiranje nije isto što i istraživanje. Potrebno nam je novo razmišljanje; moramo regulirati digitalnu trgovinu, smisliti kako oporezivati globalne kompanije kad su porezi u nacionalnoj ingerenciji, kako izaći na kraj s društvenim nejednakostima, a da ne prepustimo populističkim režimima da vode igru, kako etički i učinkovito koristiti strojno učenje u poslu... Ovo treba investiranje i eksperimentiranje. Trebamo širu perspektivu, ne samo financijsko kreiranje.
Je li biznis za to spreman? Je li reakcija Busines Roundtablea rezultat toga?
Djelomično. Mislim da je to razlog najave Busines Roundtablea. Različite su reakcije; neki misle da su to samo prazne riječi, neki da je to znak velikog pomaka. Moja je perspektiva da su samo riječi; jer 181 čelnik kompanije nije precizno rekao kako će ispuniti tu agendu ili kao će balansirati potrebe dioničara s drugim dioničarima ili kako će to mjeriti, ali s druge strane, mora biti razlog zašto je 181 šef kompanije izabrao stati iza takve izjave. Jasno je da jezičac ide u drugom smjeru, jasno je da je jedan od glavnih izazova prolongirati nesigurnost. Drugi su niži rast i niži povrati, treći je transformacija tehnologije, četvrti kratkoročni utjecaj problema koje smo prethodno postavili kao dugoročne, kao što je socijalni i ekološki feedback i promjena agende u skladu s tim. Ovaj zadnji problem počinju osjećati na svom džepu: počinju shvaćati da nešto moraju učiniti. Dobra je stvar da znaju da moraju biti percipirani kao da ih vodi svrha – šira socijalna i ekološka perspektiva. Počinju shvaćati trošak nepoduzimanja ničega u vezi s tim. Ali ima nekoliko "kvaka". Trebaju znati i kako to komunicirati s investitorima; da kompaniji to nije samo poezija i da će biti odgovorni.
I da se ne dogodi slučaj Forda, kojemu je Vrhovni sud srušio sličnu ideju, s obrazloženjem da je svrha kompanije samo maksimiziranje profita?
Da. No, zakoni se mogu mijenjati argumentima. Tri su vrste argumenata: prvi je da će mi naštetiti ako to ne učinim, to je sebični kratkoročni razlog maksimizacije profita. Drugi je argument da mi ne mora naškoditi smjesta, ali ako to ne učinimo, ako industrija to kolektivno ne učini, svi bismo mogli trpiti štetu, a onda i ja. Pa nema alternative investiranju u održivo poslovanje. Sud, ako je mudar, može to uvažiti. Treći argument: zamislite da je dugoročno financijski racionalno za dioničare zapaliti planet. Što bi učinili? Tu počinje etika.
Te su stvari sve važnije: milenijalci ne žele raditi za tvrtke čiji čelnici nisu odgovorni prema okolišu. Definiraju svoju svrhu u skladu s društvenom odgovornošću: održivi poslovni model. Kao strateg prvo pitanje koje postavljam je koliko je moja igra dobra u odnosu na konkurente? Drugo je koliko ta igra dugo može trajati? Moramo početi misliti o koliziji dvije održivosti u poslu: održivoj konkurentskoj prednosti i ekološkoj održivosti. Ako moj poslovni model mora biti održiv, koliko je održiv prema društvu i okolišu? Tradicionalni pristup je to prepuštao vladama, a menadžeri su kažnjavani ako su izložili kompaniju kritikama zbog iznošenja takvih stavova. Dok su mnoge vlade slabe i vode se populizmom, a ova pitanja nisu nacionalna, nego globalna, biznis postaje politički. Sve je politika. Čelnici kompanija se moraju probuditi, kreirati kolektivno vodstvo, s odgovorima na pitanja: kako regulirati tehnološke monopoliste, kako regulirati poreze, istupiti i ne se samo braniti, nego predlagati. Ovo je sve vrlo stvarno! Poruka koju dajemo klijentima je – osobna disrupcija! Tu je najveća europska "bolest" da misle da im je dobro jer imaju slavnu prošlost.
Je li isto kad govorimo o vođenju države?
Strateški problem većine zemalja je kako biti relevantni i prilagodljivi u okruženju u kojem se tehnologija brzo mijenja i mijenja sve u biznisu, uz dominaciju SAD-a i Kine. To je problem. Konkurentnost je bazirana na bržem učenju od konkurenata; Estonija je napravila odličan posao – pionir su digitalne vlade, napravili su revoluciju. Irska i Singapur su isto male ekonomije, ali visoko atraktivne za investitore, kao otvorene ekonomije. Austrija isto.
Koliko vam je poznato kako vodimo hrvatsko gospodarstvo?
Nisam bio konzultant nikome u Hrvatskoj, ali kroz ono što sam pročitao, imate neke prednosti: pristup tržištu, relativno visok životni standard, educiranu radnu snagu, visoko kvalitetnu proizvodnju, jak turizam. A za budućnost, trebate specifične strategije učenja da biste bili relevantni u digitalnom dobu, specifične strategije da budete otporni u vrijeme usporavanja gospodarstva...
Nije gospodarska kriza jedina koja je problematična: planet nam gori, imamo i ekološku krizu! Koliko su donositelji globalnih odluka toga svjesni?
Za početak ću reći da vjerujem da je to stvarno i da je relevantno za prezentiranje liderima u biznisu. Kuća koju imam na istočnoj obali SAD-a bila je među najskupljima jer je blizu obale, ali sad ju je nemoguće osigurati jer je među drvećem, zbog opasnosti od požara uslijed globalnog zatopljenja. Ne samo da je stvarno, nego to i osjećam na svom novčaniku. Tu je jako važno utvrditi kauzalnost između onoga što se radi i posljedica, a drugi je problem što imamo "time lag"– sve što radimo sad, ima posljedice u budućnosti. Treći je problem što oni koji bi trebali investirati ne vide benefite, nego samo kratkoročni trošak, a četvrto je što trebamo globalnu suradnju i kolektivni dogovor oko toga.
Ono što možemo reći je da ne znamo odgovore za održivost poslovanja, oni zahtijevaju inovaciju, eksperimentiranje. Prvi koji će početi s tim su osiguranja. Zbog dva razloga to ne možemo prepustiti vladama: mnoge su slabe i ekonomski, a osim toga, rastu nacionalizmi i zbog toga gube globalnu perspektivu. Koalicije "od dna" bile bi možda mnogo učinkovitije za rješavanje ovog problema, samoorganiziranje na način na koji to predlaže Elinor Ostrom, klubovi..., decentralizacija.
Tradicionalno biznis drži glavu u pijesku i izbjegava kontroverzije oko problema kontrole zajedničkih dobara. No, možda ih sad dovoljno jako udara po džepu da istupe i počnu predlagati rješenja za probleme poput globalnog zatopljenja, društvene nejednakosti i globalnog oporezivanja tehnoloških kompanija prije nego što se primijene neodgovarajuća rješenja. Ili nikakva. Iskreno, ne znamo što, ali nešto moramo učiniti. Stvari postaju sve gore, globalno zatopljenje se pogoršava.
Koja rješenja predlažete u vašem think tanku za nejednakost?
Tradicionalno, neki ekonomisti kažu da je nejednakost neizbježna, ali činjenica je da se automatski pojavila ekstremno nejednaka distribucija. Standardno se to rješava progresivnim oporezivanjem, a potom i edukacijom. Problem je da zbog mnogih razloga ta rješenja ne implementiramo na globalnoj razini, trebali bismo vlade nekako vratiti natrag u tradicionalnu ulogu održive zaštite zajedničkih dobara. Zapitati se koja je svrha demokratske vlasti? Ako je svrha kreirati održivo društvo, ne možemo to ekonomski dokazivati, to su vrijednosti – moramo utvrditi što su vrijednosti za nas jer imamo masivnu društvenu nejednakost.
Biznisu je u interesu da adresira ovaj problem. Ekonomski nacionalizam, povezan s Brexitom, narušava trgovinu koja je vitalna za rast, a dolazi od straha od imigracije. Od koga? Segmenta populacije izgubljenog u globalizaciji. A taj strah od ljudi koji su ostavljeni, to je i poslovni problem. Drugo, naš sustav obrazovanja ne odgovara trenutku, moramo se prilagoditi strojnom učenju i promjenama koje donosi. A treće, izbor hoćemo li postojeće procese iskoristiti da unaprijedimo učinkovitost kroz rezanje troškova i radne snage ili ćemo istu tehnologiju iskoristi za stvaranje nove vrijednosti za rast. Rizičnije je, ali vrednije i društveno odgovornije od rezanja troškova radne snage. Budućnost ne određuje božja volja, nego ono što mi danas učinimo.
U firmi u kojoj radim, došli su ovakvi i znate što su učinili,: ugovorili svoju uslugu savjetovanja i revizije koja se mjerila milijunski plus provizija na uspjeh njihova plana. A onda su opalili odlukama o štednji, dokinuli mnoge poslove koji su se radili, sveli neke na minimum, otpustili i outsorsirali radna mjesta i radnu snagu, obračunali uspjeh, uzeli milijune i otišli. Firma je srozala svoje usluge, dobila je lošije usluge koje je koristila, bez nekih ostala, pokvarila atmosferu među zaposlenicima i sinergiju koju je do tada imala, dobila nedovoljne radnike, osim menadžera koji su sve proveli, sveli se u prosječnost ...