Najmanje stranaca u zemljama Europske unije živi u Poljskoj, Rumunjskoj i Hrvatskoj, u Poljskoj samo 0,1 posto stanovnika, Rumunjskoj 0,2 posto i u Hrvatskoj 0,5 posto ili 23 tisuće. Govori li to i o ksenofobiji ili je ipak samo riječ o, za europske okvire, nerazvijenim zemljama?
Treba im radna snaga
Demograf Anđelko Akrap tvrdi da nikako ne može biti riječ o ksenofobiji, nego je stvar u tome što Hrvatska nikada nije mogla zaposliti svoje stanovništvo, tako je bilo cijelo 20. stoljeće, a ne može to ni sada, pa stranci ne mogu naći posao i time priča o useljenju završava. Slično je i s Poljskom, iako se sada za tu zemlju koja je od 2004. godine u Europskoj uniji ističe da je uspjela postići rast i u najžešćoj krizi, 2008. i 2009. godine. Međutim, pri tome se zaboravlja da je Poljska, mjereno BDP-om po stanovniku, još ispod Hrvatske, da je nezaposlenost visoka, oko 12 posto, iznad prosjeka EU, a računa se da je tu slavensku zemlju od 1945. godine do danas napustilo šest milijuna ljudi! U Poljsku se doseljavaju susjedi iz zemalja izvan EU, iz Ukrajine, Bjelorusije, Rusije, a onda i iz dalekog Vijetnama. Za većinu je stranaca Poljska, slično kao i Hrvatska, zapravo tranzitna zemlja u koju žele ući ponajviše zato da bi išli dalje, u bogate zemlje Unije koje imaju i velik udio stranaca u stanovništvu.
No, puno stranaca tamo ne primaju zato što vole multikulturalno društvo, nego zato što im treba radna snaga, kaže Akrap, ističući i da su te zemlje, poput Velike Britanije ili Španjolske, bile i kolonijalne sile, pa je broj stranaca vezan i s time što su London i Madrid bili centri velikih imperija. U Velikoj Britaniji sada živi 4,8 milijuna stranih državljana, u Španjolskoj 5,6 milijuna, u Francuskoj 3,9 milijuna. U apsolutnim brojkama rekorder je najveća europska industrijska sila Njemačka u kojoj živi 7,4 milijuna stranaca. Hrvatska je pri dnu te ljestvice sa 23 tisuće stranih državljana.
Izvor u Banja Luci
– Hrvatska je stalno popunjavala biološke manjkove Hrvatima iz BiH, a do 1990. godine i Srbima s područja Banja Luke, koji su kod nas studirali i zapošljavali se, pa je tako 1991. godine u Hrvatskoj bilo 67 tisuća ljudi koji su rođeni na području Banja Luke – kaže Akrap. Dodaje i kako je tada u Hrvatskoj bilo više ljudi rođenih u Tomislavgradu (tada Duvnu) nego u tom gradu.
– Hrvatska je oduvijek otvoreno društvo, tu se u prošlosti integriralo mnogo stranaca. Nijemci, primjerice, selektivno primaju radnu snagu, primaju one koji im trebaju, Francuzi imaju kvote i ograničenja. Ne čini to nitko zbog emocija, nego se time štiti domaće tržište radne snage – kaže Akrap. Dodaje kako se na sličan način kretalo i stanovništvo unutar Hrvatske, pa su se ljudi doseljavali u Zagreb, a tri četvrtine Hrvatske se nije razvijalo.
– I kad se društvo zatvara i štiti od imigranata, to ne mora biti zbog mržnje, nego zbog vlastitih interesa – kaže Akrap.
Ipak, primjera ksenofobije ima i u nas, poput ukanja crncima na stadionima, a i manjine su na udaru. Politolog Anđelko Milardović nedavno je upozoravao kako će i Hrvatsku nakon ulaska u EU zahvatiti val ksenofobije, koja raste u europskim zemljama i antiimigrantske stranke dobivaju na popularnosti.
>>Biste li se vi usudili zamijeniti sa strancima kuće za odmor?
