Boris Vujčić nije mogao preuzeti vođenje Hrvatske narodne banke u nezahvalnijem trenutku, u dubokoj recesiji i bez stvarne mogućnosti da monetarna politika nadoknadi sve nedostatke fiskalne politike. Istina, njegov prethodniwk Željko Rohatinski u naslijeđe mu je ostavio jedan od na krizu najotpornijih bankovnih sustava u Europi, ali i nezahvalnu ulogu preuzimanja njegove karizme. Kako i čime se Vujčić pokušava nametnuti?
:: U poduzetničkim krugovima čuli smo kritike da niste dovoljno kritični prema vladi Zorana Milanovića, poglavito njezinoj fiskalnoj politici? Dojam je da zaista pokušavate više biti podrška, a manje kritičar u odnosu na javni stil gospodina Rohatinskog?
Ha, to se očito različito shvaća, ovisno o tome koga pitate. Ja sam čuo i drukčija mišljenja. Osobno sam uvijek jasan oko toga što mislim. Vjerojatno i prejasan za jednog centralnog bankara. Vjerojatno ste čuli za poznatu izjavu Alana Greenspana: “Ako mislite da ste me razumjeli, očito nisam bio dovoljno jasan.”
Moji profesionalni stavovi poznati su već petnaestak godina otkad javno nastupam, najprije kao zamjenik guvernera pa sada kao guverner. I nisu se mijenjali. Što od toga netko shvaća kao podršku, a što kao kritiku, na svakome je da odabere. No važnije od toga je da ono što HNB radi bude odrađeno na najvišoj mogućoj profesionalnoj razini. HNB je od početka krize 2008. bio velika podrška Vladi. Omogućili smo financiranje države i spriječili kreditni lom koji se mogao lako dogoditi 2009./2010. godine. U suprotnom bi zemlja vjerojatno završila u programu MMF-a. Tu podršku dajemo do danas osiguravajući u izuzetno nepovoljnim okolnostima šest godina financijsku stabilnost zemlje. U stvari, od početka krize HNB sukcesivnim vladama kupuje vrijeme za provođenje fiskalne konsolidacije i strukturnih reformi.
Od prvog govora koji sam održao kad sam imenovan za guvernera jasno sam se odredio prema tome kako ocjenjujem ne samo prioritete monetarne politike nego i ukupne ekonomske politike. Vrlo sam jasno odbacio mišljenja da se devalvacijom može nešto postići u hrvatskim uvjetima te istaknuo potrebu fiskalne konsolidacije, ponajprije s rashodne strane, kao i to da ona kasni već 15 godina. Objasnio sam i rizike za zemlju ako do nje ne dođe. Posebno sam naglasio da su najvažnije strukturne reforme za poboljšanje izuzetno loše poslovne klime u zemlji. Da bez njih neće biti privatnih investicija, a bez investicija neće biti oporavka rasta te da javne investicije nisu izlaz, kako se to mislilo, a i danas neki misle. I to ponavljam i zadnjih godinu i pol dana u svakoj prigodi. Koliko god mogu biti zadovoljan monetarnom i općom financijskom stabilnošću u zemlji i nakon šest godina recesije, iako je malo tko vjerovao da smo je u stanju toliko dugo održati u tako nepovoljnim okolnostima, ne mogu, na žalost, reći da sam zadovoljan uspješnošću uvjeravanja bilo Vlade, bilo šire javnosti o prioritetima ekonomskih politika.
Ne bih podržao “lošu banku” ako bi se za novac poreznih obveznika po precijenjenoj vrijednosti otkupila problematična imovina banaka
:: Možda zato što niste dovoljno jasno objasnili sto mislite pod pojmom strukturnih reformi.
Da, na žalost, slabo se razumije što to znači kad kažemo strukturne reforme. No to i nije moguće taksativno nabrojiti u intervjuu ili govoru. To znači deregulaciju i bolju regulaciju u isto vrijeme. Radi se o stotinama reformi kojima se ukidaju nepotrebne regulacije, uvodi kultura i objektivni kriteriji efikasnosti i ekonomičnosti u djelovanje javnog sektora, uključujući jedinice lokalne i područne samouprave, pojednostavnjuju administrativni postupci, uvodi konkurencija na tržišta roba, usluga i rada, odnosno eliminiraju se privilegirani položaji bilo kojih interesnih skupina. To su reforme za povećanje produktivnosti u državnoj administraciji, javnim službama poput zdravstva, uz pomoć usporedbi sa sličnim službama i iskustava u efikasnijim državama. To su reforme sustava obrazovanja koji postiže loše rezultate u međunarodnim komparacijama. To su mjere koje uključuju otpuštanja, promjene relativnih plaća kako bi se moglo nagraditi efikasne i kazniti neefikasne. Ustanovljavanje najboljih svjetskih praksi kao ciljeva. Dobar primjer za ilustraciju toga što su strukturne reforme je Grčka. OECD je za nju sastavio listu od gotovo 900 strukturnih reformi čija implementacija bi po procjeni OECD-a mogla podići potencijalni godišnji rast BDP-a za dva i pol postotna poena. Mnoge su od njih nepopularne kod određenih skupina stanovništva, odnosno glasača. No bez njih Grčka nema šanse podići produktivnost na razinu koja će joj omogućiti konvergenciju ostatku EU. Zato sam otpočetka pozvao i na konsenzus oko neophodnih reformi.
Da bi se provele bilo fiskalne bilo strukturne reforme, ključno je da su zadovoljena tri uvjeta. Prvo, politička elita mora biti svjesna koje su to promjene koje su potrebne i znati kako ih provesti. Drugo, mora imati mogućnost uvjeriti birače da ih je potrebno provesti, što zahtijeva i širi društveni konsenzus, i treće, mora imati politički kapital da ih provede, što nije neovisno o drugim dvama uvjetima i obično se mijenja ovisno o fazi političkog ciklusa. Alternativa tome je program s međunarodnim financijskim organizacijama, gdje se unutar tog programa takva rješenja gotovo nameću zemlji.
:: Priča se da se premijer baš ne čuje često s ministrom financija? Kako vi to rješavate – čujete se posebno s jednim pa onda s drugim ili se sve može obaviti u jednom razgovoru?
Koliko često komuniciraju njih dvojica, stvarno ne znam. Kad je potrebno, ja razgovaram s jednim ili drugim, što je normalno. Češće se po prirodi posla vidim s ministrom financija, upravo smo zajedno bili u Washingtonu na proljetnom zasjedanju MMF-a i Svjetske banke.
:: Je li Vlada trebala ići u dodatno rezanje plaća koje se isplaćuju iz proračuna? Iz Vlade već godinama poručuju da nema više prostora za rezanje na rashodovnoj strani? Što se vama čini?
Ako ne želite objaviti bankrot, jedina stavka na rashodnoj strani proračuna koja se ne može rezati jesu troškovi servisiranja duga – kamata i glavnice.
:: Čiji vam se odnos prema politici investicija čini boljim – onaj vladajuće koalicije ili HDZ-a?
Ja nisam žiri na izboru ljepote politika, no o tome kakve politike za poticanje investicija mislim da trebaju biti govorim neprestano, od svog prvog guvernerskog javnog nastupa na Ekonomskom fakultetu 2012. do prošlomjesečnog uvodnog izlaganja u HNB-u na konferenciji koju smo organizirali s Europskom investicijskom bankom. Ne bih se ponavljao. Ukratko, potrebno je stvoriti proizvod – povoljnu investicijsku klimu – i znati ga prodati. Mi smo nakon donošenja Zakona o poticanju ulaganja i Zakona o strateškim investicijama te promjena nekih drugih zakona, uključujući Zakon o radu prošle godine, napokon napravili važne korake prema stvaranju proizvoda iako će biti potrebno još puno strukturnih reformi na popravljanju konkurentnosti Hrvatske. Problem je i opća ulagačka klima u zemlji. Predugo se ponavljaju teze: neće nas nitko iskorištavati i neće oni na nama zarađivati. Istovremeno očekujemo “investicijski ciklus”. No zašto mislimo da će netko uložiti ako od toga neće imati koristi ni zarade? Uz proizvod i želju potrebna je fokusirana i agresivna prodaja. Konkurencija je ogromna. Svi žele izgledati što atraktivniji, svi se trude poboljšati poslovnu klimu i privući što više investicija. Prije tjedan dana govorio sam na jednom skupu u SAD-u na kojem je bio i guverner Floride. Čovjek je govorio isključivo o tome kako je omogućio kreiranje 600.000 radnih mjesta, kako se dozvola za otvaranje poduzeća dobiva za dva dana, građevinska dozvola za 60 dana, dozvola od agencije za zaštitu okoliša za 33 dana, kako su ukinuli 300 nepotrebnih regulacija koje priječe razvoj poduzetništva, kako je prošle godine samo u kupnju nekretnina investirano 6,4 milijarde dolara, kako su na temelju kreiranog oporavka uspjeli smanjiti porezno opterećenje za biznis, dok je porez na dohodak 0 posto, kako ulažu u obrazovanje i dižu se na ljestvici rezultata u odnosu na druge savezne države u SAD-u, kako bi bili u stanju ponuditi kvalitetnu radnu snagu potencijalnim investitorima, kako on sa svojim timom provodi jako puno vremena putujući po svijetu i uvjeravajući investitore da dođu na Floridu. Šalio se da je ćelav, kakav jest, otputovao u Japan uvjeriti proizvođača pripravaka za kosu da otvori tvornicu baš na Floridi. I tako dalje. Dakle, tako radi konkurencija. A nalazi se svuda u svijetu. Doslovce smo u globalnoj utakmici i tako se moramo početi ponašati. Koristeći svoje prirodne prednosti. Inače ćemo zaostajati.
:: Gospodin Njavro iznio je tezu da bi država trebala krenuti u pregovore o reprogramu dugova? Je li to izvedivo?
To spada u kategoriju izvedivog, no nepreporučljivog. Reprogram dugova posljedica je nemogućnosti zemlje da ih servisira. To znači privremeno, možda i dugotrajno gubljenje pristupa tržištima, a nakon toga bitno nepovoljnije uvjete zaduživanja. Tržište nemilosrdno kažnjava one koji im odluče ne vratiti novac koji su im posudili. To podrazumijeva i velike pravne rizike za zemlju te znatan negativan utjecaj na poslovnu klimu u zemlji.
:: Dojam je da su odnosi između poslovnih banaka i HNB najnapetiji u zadnjem desetljeću zbog zaoštrene politike rezervacija koju provodi viceguverner Odak. Kako odgovarate na kritike banka o tome da ste pretjerali s rezervacijama?
Naša je zadaća održavanje stabilnosti bankovnog sustava. Neki u Hrvatskoj očito misle da je stabilnost bankovnog sustava i općenito monetarna stabilnost bogomdana. Pa je uzimaju zdravo za gotovo. Da to nije tako, mogu se uvjeriti ako odu samo malo sjeverozapadno u susjednu zemlju koju su nam mnogi u Hrvatskoj godinama preporučivali kao ogledni primjer dobre politike. Ili neka pročitaju javno dostupno izvješće Europske komisije o troškovima pomoći bankovnom sustavu tijekom zadnjih nekoliko godina, gdje se vidi da je velika većina zemalja EU prošla kroz veću ili manju bankovnu krizu, što znači da su te zemlje bile prisiljene spašavati posrnule banke, najčešće novcem poreznih obveznika, te da je ukupan iznos pomoći bankovnom sustavu iznosio 4,6 tisuća milijardi eura. A nijedna od tih zemalja, osim Grčke, nije imala takav gospodarski pad poput Hrvatske. Ne očekujem da itko kaže hvala HNB-u što je pametnom regulacijom sačuvao potencijalno milijarde kuna poreznim obveznicima, ali barem bi, nakon toliko godina, trebali vjerovati da znamo što radimo. Kad nam već vjeruju Europska komisija, MMF, rejting-agencije i investitori, koji su svi podržali našu politiku pojačanih rezervacija. U Hrvatskoj se sjećam samo jednog članka koji je skromno podržao politiku koju provodimo i koja je u interesu javnosti. Vjerujem, naravno, da se ne radi o zlonamjernosti nego o jednostavnom nedostatku informacija ili kompetentnosti.
Razumijem pokušaj uprava banaka da zasluže još jedan dobar bonus, no mi imamo drukčije ciljeve. U konačnici se pokazalo da to i njihovi dioničari razumiju. Banke su, naime, povećale rezervacije mnogo više nego što je regulativa od njih zahtijevala. To je i logično jer mi propisujemo samo minimalnu razinu opreza, dok svaka banka za sebe treba odrediti koja je to razumna razina opreza.
Uostalom, upravo je u tijeku provjera kvalitete aktive na razini EU. Ishod tog procesa pokazat će jesmo li pretjerali s rezervacijama. Mi smo uvjereni da nismo.
:: Jeste li usuglasili svoju politiku nadzora i kontrole, konkretno i kad je riječ o politikama rezervacija, s ECB-om i drugim bankovnim regulatorima u Europi?
Politike nadzora i kontrole banaka usklađuju se kroz Odbor nadzornika Europske agencije za nadzor banaka, u kojem će ECB postati član u studenom ove godine. ECB do sada nije bio član tog odbora jer još ne provodi nadzor banaka. Zato se s njima ne možemo dogovarati o pitanjima vezanima uz nadzor banaka. S regulatorima koji nadziru bankarske grupe aktivne u Hrvatskoj sudjelujemo u procesu zajedničkog nadzora te, gdje je to potrebno ili propisano, donosimo zajedničke odluke o supervizorskim aktivnostima. HNB u ovom trenutku nema nijedno otvoreno pitanje ili suprotstavljeni stav u odnosu sa supervizorima grupa prisutnih u Hrvatskoj.
:: Kakav je vaš stav o mogućnosti da se nove možebitne proračunske rupe u budućnosti zatvore daljnjim povlačenjem novca iz mirovinskih fondova?
To je tehnički izvedivo, međutim postoje važniji aspekti tog pitanja. Prvo, sustav solidarnosti de facto je već odavno bankrotirao. Ideja sustava kapitalizirane štednje, obvezne i dobrovoljne, trebala bi biti tu da pomogne ljudima da u budućnosti imaju bolje mirovine nego što je to sada slučaj, pomažući i razvoj tržišta kapitala. Mirovine su u Hrvatskoj vrlo male, u velikom broju slučajeva nedostatne za iole pristojan život. To je posljedica izuzetno loših politika u prošlosti, kako ekonomskih tako i politika samog mirovinskog sustava, koje su rezultirale prevelikim brojem premladih umirovljenika s jedne strane te nedostatnim gospodarskim rastom s druge. Između ta dva procesa postoji i međusobna poveznica iako nisu u potpunosti endogeni. Ako se želi ljudima u budućnosti omogućiti pristojan život u starijoj dobi, očito je da su potrebne korjenite promjene. Jedna je uvođenje drugog i trećeg stupa, što je započeto, no reformu treba provesti do kraja, kako je i bila zamišljena, povećanjem dijela izdvajanja za drugi stup i stimuliranjem privatne štednje. Ostale trebaju biti usmjerene na produljivanje radnog vijeka paralelno s produljivanjem životnog vijeka, daljnje smanjivanje mogućnosti ranog umirovljenja i, rekao bih, čak i djelomično reaktiviranje, gdje je to moguće, dijela mladih umirovljenika. Regulacija mora voditi računa o tome da troškovi upravljanja fondovima ne budu previsoki, da se povećava konkurencija i da se u konačnici omogući i nuđenje različitih proizvoda za različite dobne skupine članova mirovinskih fondova. Velik dio toga propustilo se učiniti ranije kad je bila bolja prilika, a neće biti moguće učiniti u budućnosti ako se ne počnu kreirati nova radna mjesta kroz rast investicija. Dodatan problem za standard umirovljenika u budućnosti mogao bi nastati ako prosječni prinosi na tržištu kapitala ostanu niži nego su bili u prošlosti. Nije, naravno, moguće reći hoće li to biti tako, no nije isključeno da dolazimo u situaciju nove normale na svjetskim financijskim tržištima. Utoliko bi i regulacija domaće industrije mirovinskih fondova kao i upravljačke strukture tih fondova o tome morale voditi računa.
:: Iz banaka su u kuloarima kritizirali HNB i zbog toga što su očekivali da ćete im biti snažnija podrška u slučaju Franak nakon presude suca Dobronića te tijekom rasprave s Ministarstvom financija o novom Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Jeste li trebali biti aktivniji?
Ti komentari upućuju na površnost komentatora, odnosno na njihov jednostrani pristup ili jednostavno na nerazumijevanje uloge regulatora u takvim okolnostima. Mora se razumjeti da svaka institucija u sustavu ima svoju odgovornost te da je pravosuđe ono koje u konačnici određuje kako se provode zakoni. HNB kao regulator o tome može imati svoje mišljenje, no to je briga pravosudnog sustava u cjelini. HNB se na zahtjev suda očitovao te je u očitovanju jasno definirao svoj stav prema zakonitosti poslovanja banaka. Javni pritisak regulatora na pravosuđe ne bi bio ponašanje primjereno institucionalnom okviru koji, uza sve muke kojima svjedočimo, ipak postupno sve više poprima obilježja zrele demokracije.
Mi smo javnost informirali o mogućim posljedicama prvostupanjske presude u predmetu Franak te pazimo da je kapital banaka dovoljno snažan da može podnijeti i nepovoljan razvoj spora. Time smo izvršili svoje zakonske nadležnosti.
U pogledu Zakona o potrošačkom kreditiranju u više smo navrata, uključujući i javno u intervjuima za časopis Banka, jasno rekli da predložena rješenja ne smatramo optimalnima. Predlagač i zakonodavac su u času kada se odlučivalo o tekstu zakona znali naš stav. Bankari također. No nakon što me gotovo nitko nije htio slušati kad sam upozoravao na opasnost kredita u švicarskim francima, više me i ne čudi da se povijest ponavlja. Krivulja učenja kod nas još ima vrlo blag nagib.
Jesu li vodstva tih banaka, koje, kako kažete, “u kuloarima kritiziraju HNB”, mogla više učiniti, neka kažu oni sami.
:: I pored višegodišnje, duboke recesije bankovni sustav još se doima stabilnim. Međutim, čini se ne baš vjerojatnim da će problemi zaobići neku od srednje velikih banaka ako kriza potraje još godinu-dvije? Je li se razmišljalo o osnivanju loše banke kao u Sloveniji koja bi mogla poslužiti kao neka vrsta otpadnog vozila koje će rasteretiti dio banka loših kredita?
Hrvatski bankovni sustav je stabilan. To jasno pokazuju provedeni sofisticirani stres-testovi, ali i jednostavne simulacije. Nama je najdraža usporedba sadašnje vrijednosti neprihodujućih kredita i kapitala. Vidimo da bi sustav, čak i u slučaju punog otpisa svih neprihodujućih kredita, održavao propisanu razinu kapitala. Time se malo koja europska središnja banka može pohvaliti.
Usporedba sa Slovenijom nije primjerena. U Sloveniji je razmjerno zdrav realni sektor ugrožen velikim fiskalnim troškom koji je stvoren neuspješnim poslovanjem banaka. Kod nas su banke faktor stabilnosti, dok zbivanja u realnom sektoru stvaraju rizik u sustavu. Stabilnost sustava izgrađena je sustavnim djelovanjem HNB-a, kako u periodu prije nastanka krize tako i u razdoblju krize. Danas se dijelu javnosti, kao što sam rekao, čini da je financijska stabilnost nešto što se samo po sebi podrazumijeva te da je za djelovanje središnje banke potreban samo “autopilot”. Nama je to drago jer takva percepcija, ako se raširi, dopunski podupire financijsku stabilnost. No vidite da taj “autopilot” u mnogim drugim državama nije funkcionirao. Na nesreću njihovih poreznih obveznika.
Toliko o sustavu. No problemi koji se neće desiti dogoditi sustavu lako se mogu dogoditi u pojedinim bankama. Oni najčešće nastupaju zbog neodgovarajućeg sustava unutarnjih kontrola. Tada uprave, češće svjesno nego nepažnjom, prihvaćaju knjigovodstvena izvješća koja netočno iskazuju vrijednost imovine. To im ujedno iskrivljuje motivaciju jer se onda bave više skrivanjem stvarnog stanja nego razvojem posla.
Kvaliteta sustava unutarnjih kontrola ne ovisi o veličini banke nego o interesu i sposobnosti dioničara da upravlja svojom imovinom. Zato je pogrešno dijeliti banke na velike i male. Treba ih dijeliti na dobre i loše, na snažne i slabe. Zadatak HNB-a nije da nema loših i slabih banaka, nego da ih se ukloni s tržišta prije nego njihova iskrivljena motivacija izazove preveliku štetu.
Formiranje “loših banaka” proces je kojim se od banaka po nekoj cijeni otkupljuje problematična aktiva kako bi se poslije bez regulatornog pritiska mogla na optimalni način naplatiti. Danas ima u Hrvatskoj mnogo poduzeća koja posluju kao “loše banke”, tj. od banaka otkupljuju njihovu aktivu. HNB podržava sve poduzetnike koji ulaze na to tržište i smatra da formiranje tog sekundarnog tržišta pomaže poslovanju reguliranih banaka. Pri tome samo strogo inzistiramo da transakcije moraju biti konačne te da će kupac poštivati pravila zaštite potrošača u odnosu s fizičkim osobama. To smo jasno propisali i u Odluci o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija. No, ako se pod formiranjem “loše banke” misli na postupak kojim bi se za novac poreznih obveznika po precijenjenoj vrijednosti otkupila problematična imovina banaka, kreirajući im tako nepripadajuću dobit, moj odgovor na to pitanje znate i sami.
FOTO: Robert Anic/PIXSELL
:: U zadnjih mjesec dana prozvali su vas zbog tobožnjeg povećanja plaće, zapošljavanja kuhara, navodno prevelikog broja putovanja, nekakve kazne za parkiranje... Sliči pomalo na kampanju?
Ukupan dojam budi nelagodne osjećaje i pitanje što su pravi motivi i ciljevi te serije napisa. Da je postojala želja za objektivnim informiranjem, vjerojatno bi netko došao razgovarati o tome kamo i zašto putujem, od čega se uopće sastoji moj svakodnevni posao, je li mi plaća sad veća ili manja nego kad sam preuzeo posao ili kad sam bio zamjenik guvernera. Kolika je u usporedbi s drugim guvernerima i s financijskom industrijom koju reguliramo i nadziremo. Da je to učinjeno, moglo se doznati da sam najslabije plaćen guverner u EU, nekoliko puta slabije plaćen i od guvernera zemalja sa znatno nižim BDP-om po glavi stanovnika, da sam si smanjio, a ne povećao primanja, da putujem manje od većine kolega iz EU, jedan od njih mi je baš nedavno rekao da je prošle godine samo 12 vikenda uspio provesti kod kuće. Moglo se doznati da prošle godine nisam iskoristio 24 dana godišnjeg odmora i da je to otprilike tako već 14 godina. Moglo se doznati da je polovica posla koji radimo danas vezana uz EU, a još dio uz druge međunarodne organizacije, koliko poziva za aktivno sudjelovanje u inozemstvu odbijam. Kamo sam točno bio pozivan kao glavni govornik ili jedan od govornika, s kime sam govorio, pred kime, o čemu sam govorio, kakva mi je međunarodna reputacija. I kakva je međunarodna reputacija HNB-a.
I doznalo bi se da HNB ne dobiva novac iz državnog proračuna, već da je u njega u zadnje tri godine uplatio više od milijardu kuna svoje dobiti.
No to očito nije bio cilj.
A na vaše pitanje radi li se o kampanji možda najbolje odgovara činjenica da dnevni list, ni manje ni više nego na drugoj i trećoj stranici, piše o tome da je HNB objavio natječaj za zapošljavanje kuhara. U kuhinji koja radi za više od 600 zaposlenika. Možda to nije kampanja nego obavještavanje javnosti o važnim propustima u upravljanju središnjom bankom? Valjda ekonometričari, računovođe, supervizori ili statističari trebaju sami kuhati. Na smjenu.
No u svemu tome jedino što je bitno jest to da, bez obzira na to bila ta kampanja rezultat toga što HNB stoji na putu realizacije nekih poslovnih interesa, a u sektoru u kome mi radimo kao regulatori radi se obično o stotinama milijuna i milijardama kuna, bilo da se radi o političkim interesima, stavovi i način obavljanja posla HNB-a neće se mijenjati. A javnost će uvijek biti istinito obaviještena o našem radu. Dapače, volio bih vidjeti članak koji bi obavijestio javnost o tome kakvu središnju banku ima u usporedbi s drugim središnjim bankama u EU, što se troškova tiče i efikasnosti. Na sve načine na koje se obje kategorije mogu objektivno mjeriti.
Volio bih vidjeti članak koji bi obavijestio javnost o tome kakvu središnju banku ima u usporedbi s drugim središnjim bankama u EU
:: Iznos loših kredita poduzećima od 25% zvuči zastrašujuće. Praktički ne postoji zdrava potražnja za kreditima u gospodarstvu?
Iznos neprihodujućih kredita je visok te i dalje raste. Zasad nije zabrinjavajući jer banke uspijevaju optimizacijom troškova amortizirati pad prihoda koji im to donosi. No ta situacija bitno smanjuje dugoročnu atraktivnost ulaganja u hrvatsko financijsko tržište. Najvažnije je istinito iskazivati i konzervativno procjenjivati vrijednost tih kredita. Kada se njihova iskazana vrijednost dovoljno umanji, onda će se pojaviti kupci koji će biti spremni kupiti te kredite, odnosno kolaterale kojima su osigurani, te pokušati na tome zaraditi.
U Hrvatskoj, pojednostavnjeno rečeno, sad postoje četiri vrste poduzeća. Ona privatna kojima bi svi htjeli dati kredit, ali ga većina njih ne treba. Državna, s implicitnom ili eksplicitnom garancijom. Ona koja izlaze iz predstečajnih nagodbi i kojima sad prvenstveno nedostaje kapital. I mala i srednja poduzeća kojima u načelu nedostaje kapital i kolateral te im je trenutačno teško doći do kredita. Pomoć za ova zadnja bi moglo biti korištenje dijela fondova EU, možda i EIB-a, za garancijsku shemu koja bi mogla djelomično riješiti taj problem. O tome je bilo govora na konferenciji koju smo nedavno organizirali s EIB-om.
:: Jesu li predstečajne nagodbe još jedan primjer da se država uporno bavi onima lošima, onima koji nisu uspjeli? Zatvara li se tako prostor za neke nove?
Kako sam već nekoliko puta naglašavao, rješavanje problema i grešaka iz prošlosti preduvjet je budućeg razvoja. Polazeći od jako loših iskustava sa stečajevima, što nije osobita posebnost Hrvatske, trebalo je naći novi model koji bi pomogao u raščišćavanju velikog broja teškoća u koja su zapala mnoga poduzeća. Predstečajne nagodbe popunile su tu prazninu i ponudile institucionalni okvir. Kao i većina brzo napravljenih i novoimplementiranih rješenja i ovo, međutim, pati od niza dječjih bolesti koje bi zakonodavac trebao riješiti. Među tim problemima najvažniji nam se čini taj što uprava dužnika, tj. oni koji su doveli poduzeće u probleme, sama bira koje dugove priznaje u postupku.
>> Boris Vujčić postao najveći državni globtroter
"pustite ga - sada je zaokupljen kuharom specijalistoma ,kad se fino napapa- tko zna, kakve reforme izađu"