Jučer smo proslavili blagdan bl. Alojzija Stepinca, koji inače pada na
današnji dan. Pomak proslave uvjetovali su liturgijski razlozi u kojima
prednost ima prva korizmena nedjelja. Ovdje ipak o jučerašnjoj proslavi
i oko nje.
Za proglašenje Stepinca blaženim nije bitno to da je bio nadbiskup i
kardinal, a kamoli to da je bio Hrvat. Odlučujuće je bilo to da je
Crkva u njegovu životu prepoznala mučeništvo zbog vjere u Isusa Krista.
Upravo su mučeništvo i krepostan život bili ključ njegova proglašenja
blaženim. Sve ostalo bi u usporedbi s tom činjenicom trebalo biti manje
važno. Što vrijedi za sve svece vrijedi i za bl. Alojzija: nisu svi
čini u njihovu životu bili sveti i stoga nisu vrijedni nasljedovanja i
slavljenja.
Ono osobito i herojski kreposno Crkva prepoznaje kao svjedočanstvo
njihova života, što je ujedno i milosna Božja snaga dana im u tim
časovima, te to preporučuje vjernicima u pobožnost i nasljedovanje. Od
časa kada netko postane blažen i svet, on pripada hagiografiji i
liturgiji.
Vrijeme bi bilo da i bl. Alojzija Stepinca počnemo prihvaćati najprije
i najvećma u njegovome svetačkome značenju, da mu se više molimo, u
liturgiji zajedno zahvaljujemo Bogu i utječemo mu se, a da se s njega
skinu naslage crkveno-političke interpretacije. Na žalost, ovo potonje
ne uspijeva nam osobito dobro. I posljednja konferencija za novinare
kardinala Bozanića, za koju se može reći da bi inače bila dobrodošla,
čini se da je potvrdila da se od spomenute interpretacije nije
odustalo, ali i to da se Crkvi i dalje "lijepe" političke etikete.
Sva izvješća u medijima to svjedoče. Štoviše, na konferenciji, osim
političkih pitanja, ponavljani su izrazi poput "stepinčevska Crkva" i
"stepinčevsko katolištvo". Smiju li se Crkvi davati takve
interpretacije? Kad je to ne bi guralo u klimavu ekleziologiju, o čemu
su prijepori postojali između dvaju ratova, možda bi se takva
interpretacija mogla razumjeti kao figurativni, a nikako kao sadržajni
izraz.
Crkva može biti samo Kristova i zato je i ovaj ponovni pokušaj
ekleziologije, u kojoj je poredak takav da najprije dolazi "vjernost
svome narodu", pa onda "vjernost svome Bogu", zaista anakron. Kao da se
nije dogodio II. vatikanski sabor.
Uostalom, u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao prigovara vjernicima kako
se dijele tvrdeći: "Ja sam Pavlov", "A ja Apolonov", "A ja Kefin", "A
ja Kristov" (1 Kor 1, 12). Teško je vjerovati da je kardinal Bozanić
želio vratiti taj koncept Crkve i da je to bila nakana te
konferencije prve prigodom blagdana bl. Alojzija ali sad je
tako kako je.
VEČERNJI BREVIJAR
Čija smo Crkva?
