Deklaracija hrvatskih stranaka o ustavnim promjenama, koju je Večernjak prvi objavio, mogla bi biti prekretnicom u dosadašnjoj slabašnoj i neorganiziranoj hrvatskoj politici u BiH. Deklaracija sama po sebi ne donosi neka revolucionarna rješenja, ali je koliko-toliko jasan okvir što će hrvatski pregovarači zagovarati na predstojećim ustavnim promjenama.
Osim toga, Hrvati su njome napokon kazali što hoće, prestajući ponavljati što neće. Tako se u Deklaraciji navodi ono najvažnije, da su Hrvati za tri razine vlasti, a da bi središnja razina trebala imati zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, pojednostavljeno - parlament, vladu i sud. Kad budu potpisivali Deklaraciju svaki od čelnika hrvatskih stranaka, Dragan Čović, Božo Ljubić, Zvonko Jurišić, Marko Tadić, Jerko Lijanović, odstupit će djelomice od svojih dosadašnjih stajališta.
Tako je Čović odstupio od travanjskoga paketa, a Ljubić vjerojatno prihvatio prijedlog od tri federalne jedinice plus distrikt Sarajevo. No svi će dobiti puno više! Prije svega postat će relevantnim političkim čimbenicima, a što je još važnije, njihov vlastiti narod trebao bi prestati biti kolateralnom štetom u ratu sarajevskih unitarista i banjolučkih separatista. Iako se u Deklaraciji izrijekom ne spominje federalizacija, ono što se traži upravo je federalna država. No, ako žele doći do konačnoga cilja u sljedećem razdoblju morat će definirati i broj federalnih jedinica, razgraničenje te njihove nadležnosti. Tako bi, unatoč svim dosadašnjim gafovima, ta generacija hrvatskih političara, koja se s razlogom kritizira, mogla pokazati najzrelijom generacijom.
Poučeni dosadašnjim iskustvom možda je u cijeloj Deklaraciji najbitnija zadnja rečenica, koja obvezuje na provedbu dogovorenog. Još samo trebaju potpisati, a onda nakon toga, ako tko od petorice potpisnika prekrši dogovoreno, morat će računati na gnjev vlastitog naroda, ali i na izgubljene izbore. Obveza zastupanja i pokušaja provedbe dogovorenoga poglavito se odnosi na buduće hrvatske pregovarače Dragana Čovića i Božu Ljubića.
