Kad bi postojala sprava kojom bi se mjerila medijska graja, lako bi se
izmjerilo da je više novinskih strasti, povika i ljutnje pobudila
pojava Marka Perkovića Thompsona na Trgu bana Jelačića nego ono što je
na Zrinjevcu rekao srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić, od
onoga što je u Lisinskom “pjevao” Milorad Dodik.
Našu je mediokraciju, a i političare, više uznemirila i razljutila i
sama najava da će Thompson pjevati na Trgu od srpskih evergreena koje
su u Zagrebu izvodili najprije Jeremić, a potom i Dodik. Čudilo bi da
je bilo drukčije. Čim se čulo da bi se Thompson mogao pojaviti na
Jelačić-placu, odmah su se uznemirili njegovi protivnici.
I počeli sa zamjerkama: te ovo, te ono. Od toga da tobože to što on
pjeva ne priliči “zagrebačkom duhu”, do socijalne demagogije kako
njegov zagrebački koncert plaćaju i građani kojima se ne sviđa to što
on pjeva. Krajnji je iskaz te nesnošljivosti bio pak da je Thompsona na
glavnom zagrebačkom trgu trebalo zabraniti, jer da je to gradski
prostor koji pripada svima, a ne samo onima koji ga vole.
I kvazibriga za urbani zagrebački štih i kvazibriga za mentalni mir
onih koji pjevača ne vole, ujedno su bile i graja na zagrebačkog
gradonačelnika, inokosnog Milana Bandića. Kako se samo usudio ne
uvažavati “zagrebački duh”, odnosno odstupiti od “vrijednosnog sustava
SDP-a”?! Jer, Thompson i oni koji ga slušaju zapravo su primitivci, a
Bandić i stranački drznik i primitivac. Što je trebao – na Trg dovesti
Zagrebački kvartet i pitati Duška Ljuštinu smije li na Trgu pjevati
Thompson?
Gradski je ministar kulture glede Thompsonova koncerta uporabio posebne
argumente kako bi utjecao na svoga stranačkog kolegu i prijatelja,
gradonačelnika Bandića. Sugerirao mu je da se kani Thompsona, da se ne
bi pomislilo kako “Zagreb ima kulturno primitivnog gradonačelnika”.
Tu dirljivu Ljuštininu brigu za Bandićev ugled Bandić je ignorirao.
Valjda mu je bilo dovoljno što ga je poslušao da se kandidira za
stranačkog predsjednika, kada je gadno zijanio. Da je Bandić zabranio
Thompsona, sigurno bi bilo ponukanih na pljesak. Jer, u zemlji s
bezbroj problema Thompson je najveći problem! Da je dokinuti njega, svi
bi ti problemi bili riješeni, a Hrvatska bi postala demokratska idila,
moderna demokratska Arkadija!
To što Thompson pjeva za naše je “političke analitičare”, “borce za
ljudska prava” i za samodeklarirane pripadnika “građanske Hrvatske”
nedvojbeno problematičnije i politički primitivnije od onoga što u
Hrvatskoj o Hrvatskoj zbore “gosti iz regiona”! Srpski ministar
vanjskih poslova dođe u Hrvatsku, pokaže manjak kućnog odgoja i
diplomatskog šlifa, glasno nas opsuje i ode, a naš mu zlatousti
ministar maše!
Milorad Pupovac u Zagreb pozove svoga imenjaka Dodika, on Hrvatskoj
održi “moralku” o ratnoj etici i humanizmu i trijumfalno se vrati u
svoju “etnički čistu” paradržavu. No, to što je u Lisinskom zborio
Dodik nije problem ni za njegova domaćina Pupovca, niti neki – sudeći
po mlakoj reakciji – osobit problem za Banske dvore.
Još manje za medijske zagovornike bezuvjetne regionalne suradnje
i hrvatske uvjetne slobode. U takvom je poimanju dethompsonizacija
preduvjet za “zrelu liberalnu demokraciju”. Biti protiv Thompsona
odavno nije estetski, nego politički stav. Utoliko nikad nije ni bilo
nekih suvislih i promišljenijih estetskih, lingvističkih ili
semantičkih analiza njegovih pjesama.
Uvijek je to neargumentirana politička galama. Istodobno revni i
gorljivi osporavatelji Thompsona nerijetko neki regionalni balkanski
ciganluk predstavljaju kao “kulturološki fenomen”, od kulturne mizerije
čine “prvorazredni kulturni događaj”! U politici pak od političke
drskosti i nekulture čine mizerni nestašluk. Ili pak, nasuprot tome,
veliki ustašluk!
BIJEDA POLITIKE
