Jedna od najosebujnijih gastronomskih metamorfoza počinje zagrijavanjem zrna kukuruza kokičara koja se, uz pucketanje te oslobađanjem primamljivog mirisa, čudesno pretvaraju u pahuljasti hrskavi užitak o kojem se s lakoćom postaje ovisan.
Ovaj se ukusni zalogaj pripremao i konzumirao na američkom kontinentu milenijima unatrag, a do danas se čvrsto utkao u gastronomsku tradiciju najviše Sjedinjenih Američkih Država, ali i svijeta. I dok je poljoprivredna povijest kokica duga, ona komercijalna relativno je kratka, pa upoznajmo grickalicu bez koje je nemoguće zamisliti kinopredstave, posjet zabavnim parkovima, sportskim događanjima i druženja uz televizor.
Američki je kontinent domovina kukuruza, a kukuruz kokičar (lat. Zea mays var. everta) udomaćen je iz divlje sorte na području današnjeg Meksika prije devet tisuća godina što ga, prema konsenzusu paleobotaničara, čini jednom od najstarijih podvrsta kukuruza.
Arheološki lokalitet, tzv. Bat Cave u Novom Meksiku mjesto je gdje su pronađeni klipovi ove podvrste iz 3600. godine prije Krista. Američki su ga domoroci poznavali još prije nego je Kolumbo kročio na kontinent, a kada se španjolski konkvistador Hernán Cortés 1519. na području današnjeg Meksika susreo s Astecima upoznao se i s kokicama.
Najveću popularnost kokice doživljavaju u Sjedinjenim Državama krajem 19. stoljeća
Astecima su, uz to što su bile bitan dio prehrane, služile i za ukrasno oglavlje, ogrlice, ali i kao ornamenti za kipove bogova o čemu je pisao španjolski svećenik i istraživač Bernardino de Sahagún.
Rani su francuski istraživači Velikih jezera u 17. stoljeću zabilježili da su Irokezi Indijanci pravili kokice u glinenim ćupovima koje su zagrijavali u pijesku, a od njih su inače pripremali i juhe. Prema predaji smatra se da su se prvi engleski kolonijalisti susreli s kokicama kada im je tijekom prve proslave Dana zahvalnosti 15. listopada 1621.
Indijanac Quadequina darovao veliku torbu od jelenje kože punu kokica. Navodno su kokice bile čest dar došljacima kao znak miroljubivosti.
Posebno je zanimljiva priča iz narodne predaje američkih Indijanaca. Naime, vjerovalo se da u zrnu kukuruza kokičara obitavaju tihi i zadovoljni duhovi. No, kada bi se zrna zagrijavala, s porastom temperature, rastao bi i bijes duhova koji su ljutito ljuljali zrna sve dok vrućina ne bi postala nepodnošljiva pa bi uz prasak bijesno izjurili iz svojih kuća u oblaku pare.
Znanstveno objašnjenje manje je živopisno. Zrno kukuruza kokičara sadrži određenu količinu vlage i ulja. Njegova je vanjska ovojnica tvrda i vodonepropusna, a škrob unutar zrna gust. Kada se zrno zagrijava, vlaga u unutrašnjosti pretvara se u paru pa zbog pritiska dolazi do pucanja ovojnice zrna čija se unutrašnjost tada oslobađa u obliku mekane bijele pahulje.
U vrijeme nijemog filma kokice nisu smjele u kina – glasno hrskanje smetalo je gledateljima
Domaćice doseljenika kokice su služile sa šećerom i vrhnjem za doručak, a pripremale su se i ispred ognjišta u rotirajućem željeznom cilindru.
Tek će krajem 19. stoljeća kokice doživjeti svoju najveću popularnost. Kompanija Albert Dickinson Co. iz Odebolta u Iowi prva je koja ih je 1880-ih počela proizvoditi, a Charles Cretors iz Chicaga 1885. godine izumio je uređaj na parni pogon za proizvodnju kokica u ulju koje su ulični prodavači gurali na kolicima po sajmovima i parkovima. Kokice su postale univerzalna američka grickalica kada je 1914. godine farmer iz Iowe Cloid H. Smith osnovao American Pop Corn Company te svoje kokice „Jolly Time“ počeo prodavati u trgovinama. Ipak, ulazak kokica u kina nije protekao glatko, 20-ih godina kokice čak nisu bile dobrodošle u kinodvorane.
Naime, bilo je to doba nijemog filma te je glasno hrskanje smetalo mnogim gledateljima. Prilike za kokice mijenjaju se pojavom zvučnog filma desetak godina kasnije, kada su ih i vlasnici kinodvorana prigrlili kao dodatni izvor prihoda. Tijekom godina depresije mnogim obiteljima kokice i odlazak u kino bili su rijedak luksuz koji su si mogli priuštiti. Veza kokica s kinima učvrstila se kada je Glen W. Dickson, vlasnik lanca kina na američkom Srednjem zapadu 1938. postavio aparate za kokice u predvorja svojih kina.
Tijekom Drugog svjetskog rata zbog manjka šećera i ostalih namirnica koje su se slale američkim vojnicima na bojištima, Amerikanci su počeli konzumirati tri puta više kokica nego inače. Pojavom novog medija, televizije, pad odlazaka u kina doveo je i do pada konzumacije kokica, no 1981. godine ponovno im se osmjehnula sreća: pojavom zrna kokičara za pripremu u mikrovalnoj pećnici, njihova je konzumacija kod kuće porasla preko noći.
Prema nekim izvorima Amerikanci godišnje pojedu 500 tisuća tona kokica! I dok se nacionalni dan kokica obilježava se 19. siječnja, listopad je njihov nacionalni mjesec.Krajem 19. stoljeća pojavile su se i različite slastice od kokica kao „Cracker Jack“ načinjen od kokica, kikirikija i melase te „Popcorn Balls“, kokice slijepljene šećernim sirupom.Kokice se mogu jesti posoljene ili zaslađene kao i s različitim dodacima poput karamela, čokolade, itd..
Kako obiluju vlaknima, antioksidansima te imaju malo kalorija, idealan su zalogaj u svim dijetama, no dodavanjem masnoća i šećera kokice gube zdrav predznak.
I dok je većina sorti kukuruza danas genetski modificirana, autor i protivnik GMO hrane Jeffrey Smith kaže da kukuruz kokičar to nije. Stoga grickajući kokice uživamo ne samo u ukusnoj nego i zdravoj grickalici te nastavljamo jednu od najstarijih tradicija čovječanstva.
>>Evo kako je iz osvete nastao čips, omiljena svjetska grickalica
>>Japanke kupuju kravate protkane zlatom, ali time prestaje naša ponuda
Kukuruz za kokice je genetski modificiran jos prije par tisuca godina pa nikom nista... toliko da ovi koji "grle drvece" znaju. Njihova kampanja protiv GMO nema smisla jer priroda sama modificira ..... a bogme i covjek vec milenijima....pogedajte samo svepogedajte samo sve vrste jabuke... pa grozdje nakon peronospore itd....itd...