Hrvatski filmski redatelj Branko Ivanda rođen je 25. prosinca 1941. u Splitu od majke Dunje (službenice) i oca Lea (profesora). U rodnom je gradu završio klasičnu gimnaziju, apsolvirao komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu, te diplomirao filmsku i kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Iako je kao gimnazijalac puno statirao u HNK, više od glume privlačio ga je film. Roditelji se nisu bunili protiv njegovog izbora.
- Moj otac bio je profesor hrvatskog i francuskog. U lozi mog djeda Branka Kovačića svi su bili kapetani koji su studirali u Trstu. I moj je djed otišao u Trst, ali je apsolvirao biologiju i na kraju postao glumac u splitskom HNK.
Moj barba, muž očeve sestre Mile, bio je skladatelj Ivo Tijardović tako da smo odrastali uz muziku i umjetnost. Imali smo veliku kuću s vrtom i tu se okupljala naša velika obitelj na ručkovima i večerama, a dolazilo je puno ljudi iz teatra. Sin djedova brata Nikša Kovač bio je intendant HNK, a moja teta Jagoda bila je balerina. U bakinoj obitelji Anđelinovića, tzv. orjunaškoj liniji, bilo je puno pisaca i pjesnika, njezin brat bio je Danko Anđelinović, djed Vesne Pusić, koji je preveo “Bijesnog Orlanda” i napisao danas zaboravljenu knjigu “Moj dren”. Vesna i ja smo bratić i sestrična u drugom koljenu. Tako je bilo logično da i ja krenem umjetničkom stazom – govorio je redatelj Ivanda.
Ivanda je na filmu debitirao 1969. modernističkim filmom “Gravitacija ili fantastična mladost Borisa Horvata”, a 70-ih se, nakon što mu je bunkeriran dokumentarac o studentskim demonstracijama, posvetio radu na televiziji. S filmskim fondovima bivše zemlje nije imao sreće - odbijeno mu je 15-ak projekata.
Više od trideset godina režirao je igrane TV filmove, drame, glazbene emisije, dokumentarne i promotivne filmove, a katkada je radio i za kazalište. Režirao je Gravitaciju (1968.), Noć poslije smrti (1975.), Prijeki sud (1978.), Zločin u školi (1982.), tv film Sestre (1992.), Konjanika (2003.) te Leu i Dariju (2011.).
Redateljski potpisuje dokumentarne filmove Rabija (1977,), Posljednja večera (1978.) i Poezija i revolucija (1971.-2000.) te sapunice što mu se posebno zamjeralo kao ondašnjem dekanu Akademije dramskih umjetnosti.
- Isprva sam objašnjavao ljudima da je takav elitistički stav pogrešan, a zatim sam se prestao obazirati. Pokušao sam im objasniti da, kad bismo o svemu tako razmišljali, mogli bismo popljuvati pola američke literature, koja je kriminalistička, primjerice, Raymond Chandlera, a i Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, koji je pisao romane u nastavcima da preživi. Ne znam tko bi trebao režirati sapunice, ako ne kvalificirani ljudi, koji znaju taj zanat i koji u tu nezahvalnu i brzu produkciju mogu unijeti dio svoje kreativnosti? S druge strane, meni je život s glumcima, koji traje po pet-šest mjeseci, možda jedan od najljepših i najizazovnijijh dijelova našeg redateljskog posla - govori Ivanda.
Asistirao je Relji Bašiću na uspješnoj kazališnoj predstavi “Ljubaf”, a 90-ih je u Teatru &TD radio “Kraljicu majku” s Nevom Rošić i Božidarom Alićem. Od 1980. predaje filmsku i TV režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Predavao je i na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu u periodu od 1985. - 1990. Za svoje TV i igrane filmove dobio je nekoliko glavnih nagrada kao što je nagrada FIPRESCI u Berlinu, Diploma Bergamo Film Festivala i najveće nagrade na nacionalnim festivalima.
Bio je u braku sa suprugom Stankom s kojom je imao sina Nikolu. Stanka je umrla prije 15 godina od posljedica moždanog udara, a 2012. Nikola u 36-godini od srčanih problema. Jedini sin iz njegovog prvog braka, nije mu bio samo sin, bio mu je jedan i od najvjernijih suradnika. Zajedno su stvarali poznate televizijske serije – "Obične ljude", "Ponos Ratkajevih", "Sve će biti dobro", "Dolinu sunca" i "Ružu vjetrova".
U drugom je braku s producenticom Lidijom koju je upoznao dok je kao udovac snimao “Konjanika”. Imaju blizance - Lovru i Niku Anđelu. Branko Ivanda velik je znalac i ljubitelj čokolade, voli društvo i putovanja.
