Akademik i bivši saborski zastupnik te potpredsjednik HDZ-a Ivan Aralica, književnik i profesor hrvatskoga jezika i književnosti po profesiji, rođen je 10. rujna 1930. u selu Puljani u općini Promina, smještenoj uz rijeku Krku u Dalmatinskoj zagori.
Poznati je i iznimno čitani pisac, pronicljivi komentator hrvatske političke povijesti i zbilje i njihov aktivni sudionik. Naklade njegovih knjiga ponekad su bile veće od tiraža nekih novina u RH, pisali su. Pisac je impresivna opusa, koji svakim novim djelom pobuđuje žustre rasprave u kulturnoj i političkoj javnosti. Hvaljen je ali i osporavan.
S četrnaest godina otišao je u partizane, bio kurir. Kad su partizani osvojili Knin, nastavio je školu. Po svršetku Učiteljske škole 1953. godine radio je kao učitelj u Dalmatinskoj zagori, a upravitelj škole po završetku Filozofskoga fakulteta u Zadru 1961., a od 1971. radio je kao profesor u zadarskim srednjim školama.
Potkraj 60-tih i početkom 70-tih godina bio je politički angažiran i sudionik je Hrvatskoga proljeća s čijim je krahom maknut na društvenu marginu. No, u razdoblju svoje "političke tišine" napisao je 1971. roman Konjanik i 1977. zbirku pripovjedaka Opsjene paklenih crteža.
U tim djelima pokazao je zanimanje za teme iz hrvatske povijesti što je nastavio - romanom Psi u trgovištu (1979), trilogijom Put bez sna (1982), Duše robova (1984), roman za koji je dobio Goranovu nagradu, i Graditelj svratišta (1986). Postao je 1986. član suradnik HAZU-a (tada JAZ-u), Razreda za književnost.
Uključio se u višestranački život Hrvatske početkom 90-tih kao član HDZ-a nakon čega objavljuje politički angažirane knjige: Zadah ocvalog imperija 1991. te 1992. godine Sokak triju ruža i domoljubni roman Majka Marija. Potom Splitanje i raspletanje čvorova (1993), Što sam rekao o Bosni (1995) I tu je kraj (1999).
Godine 1992. status izvanrednog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti zamijenjen mu je redovitim članstvom, a 1993. izabran je za saborskoga zastupnika i potpredsjednika Županijskog doma Sabora. U tim "foteljama" ostao je do raspuštanja sabora 2000.
Bio je blizak s predsjednikom Tuđmanom. Po dolasku Račana i Mesića na vlast 2000. počinje pisati satiričke romane. Tako nastaje Ambra, roman koji je bio bestseler. Iza progona koji je protiv njega pokrenut zbog Ambre, kako tvrdi Aralica, stajao je tadašnji predsjednik Stjepan Mesić. Bila je to samo jedna epizoda u "ratu" s Mesićem i njegovim sumišljenicima koji će potrajati cijelo desetljeće, a Aralica ga ej završio knjigom Mentalni komunist, 2012. Knjiga je Araličin rezime desetogodišnjega Mesićeva predsjednikovanja.
U posljednja dva desetljeća Aralica je stekao dosta protivnika, uglavnom jugoslavenske provenijencije, i etiketu dvorskog pisca, kako zbog književnih djela tako i zbog političkih proglasa. Predrag Matvejević ga je 2001.
U članku Naši talibani svrstao među ekstremističke "talibane", odgovorne za zločine počinjene za velikosrpske agresije na BiH. I desetljeće poslije, u talijanskomu dnevniku Corriere della sera, u članku Srebrenica et gli scrittori latitanti, uvrstio ga je među "književnike kriminalce. Matvejević je zbog toga osuđen zatvorskom kaznom, uvjetno.
No, Ivan Aralica je za svoja djela česti i hvaljen, dobio je i dosta nagrada. Po njegovim djelima snimljeni su i filmovi. Život sa stricem je 1988. režirao Krsto Papić, Jakov Sedlar 1999. Četverored, a Branko Ivanda Konjanika 2003. godine, prema Araličinu scenariju.
Ivan Aralica ne želi stati s radom bude li, kako kaže, dugovječan poput majke koja je doživjela 99 godina i oca koji je umro u 88-.godini. Otac je dvoje djece. Njegov sin Tomislav Aralica je zaljubljenik u hrvatsku vojnu prošlost.
Piše o povijesnom oružju. Savjetnik je za srednjovjekovlje, oružja, odore i znakovlje. Po struci je pravnik, sudac u Sesvetama, u javnosti znan po nekoliko iznimno zanimljivih sudskih postupaka.
Akademik Ivan Aralica živi u Zagrebu sa suprugom Ružom, učiteljicom, čiji su članovi obitelji bili mahom istaknuti partizani. Upoznao ju je kada je imala 15, a on 19 godina.
Sam kaže da je s književnošću zaradio sve. Prvi stan je kupio od honorara za film, a drugi od novca koji je dobio za sabrana djela. Novcem od knjiga kupio je i stanove svojoj djeci.
No, u travnju 2013. Vijeće za knjigu i nakladništvo odbilo je sufinancirati, među ostalima, izdavanje novog kola sabranih djela Ivana Aralice, u kojem je trebala biti obuhvaćena "politički obojena literatura", s romanima Ambra, Puž i Fukara“, roman koji je kao politička satira objavljen 2002.
