Rođen je 1935, u Kotor Varoši, u obitelji s šestero braće i sestara. Otac mu je bio vozač autobusa, majka domaćica. Moralić tvrdi da je rodom od sredonjovjekovnih bosanskih banova Kotromanića. Od malih nogu želja mu je bila imati „mnogo zemlje, ovaca i krava“. Zato je umjesto gimnazije upisao srednju poljoprivrednu školu koju je završio je 1955. u Banjoj Luci. Diplomirao je 1962. na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu.
Nakon diplomiranja nastanio se u Vrbovcu i zaposlio se u maloj poljoprivrednoj zadruzi. Nakon toga, kao stručnjak za umjetna gnojiva, zapošljava se 1965. u Kemikaliji Zagreb. Tada se oženio Roswitom, Njemicom, koju je upoznao dok je kao apsolvent bio na ljetovanju u Bakru a ona je tamo bila s grupom njemačkih studenata. Htio je ići u Kanadu kako bi si mogao priuštiti veliko imanje, ali se pojavila mogućnost da postane šef predstavništva Kemikalije u Frankfurtu.
Kaže da supruga to nije htjela. „Zavoljela je život u Zagrebu, naučila je hrvatski, čak je studirala slavistiku“, govori Moralić napominjući da bolje zna hrvatski od njega, piše knjige i prevodi. Na odlazak u Njemačku presudno je bilo što je kao apsolvent proveo tamo godinu dana, pa je naučio jezik. Odlaze u Frankfurt 1969. a zadatak mu je bio razvijanje poslovnih veza s bivšim SSSR-om i drugim zemljama Varšavskog pakta.
Taj posao je radio do 1974. kada se posvađao s Kemikalijinim generalnim direktorom. Bio je njegov zemljak, Bosanac, zvao ga je da se vrati i preuzme jedan sektor u tvrtki kao direktor, zaprijetivši mu otkazom ako to ne učini. Kako mu se već bilo rodilo dvoje djece, nije to učinio. Najuren je iz poduzeća, ostao je i bez jugoslavenske putovnice. Tada u Frankfurtu osniva privatnu tvrtku koju naziva Kemokomplex. Zahvaljujući dotadašnjoj poziciji i vezama koje je stekao kroz rad u Kemikaliji, preuzima dobavljače koje su imale tržište u komunističkom svijetu. Međutim, izvor njegova prvog bogatstva ni danas nije poznat.
Sam kaže da je prvi milijun dolara zaradio nakon prve dvije godine. U početku je radio s petrokemijskim proizvodima. Ključno je bilo poznanstvo s potpredsjednikom tadašnje najveće ruske naftne kompanije Sojuznjeftexport. Radio je s naftom ali i s „proizvodima s kojima je radio prije“. U Moskvi i drugim istočnoeuropskim metropolama osnovao je predstavništva svoje tvrtke Kemokomplex, koji je tako postao jedna od najvećih trgovačkih kuća u Sovjetskom Savezu. Naftu i naftne proizvode plasirao je na Zapadu.
Imao je ugovor o isporuci nafte Amerikancima. A onda je dobio zabranu jer je s ruskim partnerom počeo opskrbljivati i Kubu protiv koje je na snazi bio embargo. Kubu je trebalo opsrkbljivati i strateškim kemijskim sredstvima, uz veliki rizik ali i veliku zaradu. Od SAD-a je dobio zabranu trgovine koja vrijedi i danas. Govori se da je najviše zaradio u vrijeme dviju naftnih kriza, prve 1974. i 1975. te druge 1979. I 1980.
„Imam papir iz kojeg se vidi da je jedan moj brod nafte za petrokemiju u tjedana dana imao 124 kupca. Dok je plovio, promijenio je 124 ruke. Ja sam se kao vlasnik broda pojavio četiri puta. Naravno, svi su tu nešto zaradili“, poslije će reći o tom periodu. Poslove vodi iz Frankfurta, ali je osim u Rusiji, puno vremena proveo u Kazahstanu i Ukrajini, gdje ima tvornicu kemikalija. Stekao je veliko poslovno carstvo koje se proteže u nekoliko država. Ima nekoliko kemijskih tvornica, naftna polja i tvornice plastike u Kazahstanu, nekretnine u Kanadi te rudnik nikla u Rusiji.
Devedesetih se vraća u Hrvatsku. Kaže da je presudno bilo što tu ima prijatelje, a tu mu žive braća i sestre. „Oduvijek volim Zagreb, tu sam proveo najljepše godine studija, tu sam počeo raditi“, kaže o razlozima dolaska napominjući da je u to vrijeme bila i kriza u Njemačkoj. Ali pojavljivali su se problemi kada je htio sudjelovati u kupnji poduzeća. Pokušao je kupiti PIK Vrbovec, ali nije uspio. 1994. ipak kupuje Božjakovinu, poljoprivredno dobro s 2500 hektara. Preporodio ga je. 2003. postaje vlasnik poljoprivrednog kombinata Kutjevo koje se prostire na 7500 hektara oranica, voćnjaka, lovišta i vinograda.
U Sloveniji Moralić ima nekoliko kemijskih tvornica. U Portorožu ljetnikovac i privatnu avionsku pistu. Jednom bratu je kupio lovransku vilu gdje je bila smještena Glazbena akademija. Drugi brat brine se za mesnice u Cavtatu koja se opsrkbljuje proizvodima s Božjakovine. Jedan nećak direktor je zagrebačkog predstavnička Kemokomplexa. Najmlađeg brata najurio je iz dinastičke korporacije nakon otkrića da je bio ljubavnik njegove osobne tajnice.
On sam živi u dvorcu Štakorovec. Ujutro ustaje oko 7 i najprije ode u štalu. Ljubimac mu je islandska kobila Vanja. S njom ide na jahanje sat i pol do dva kroz šumu. Nakon toga doručkuje, čita novine i poštu, počinje s dogovorima i telefoniranjem. Jedino „stopostotno“ povjerenje ima u najmlađeg sina Maxima, koji je završio Ekonomski fakultet u Frankfurtu i s njim je u poslu. Kćeri će najvjerojatnije ostati u Njemačkoj. Jedna još nije udana a druga je rodila četvrto dijete. Drugi sin Zafir suosnivač je udruge Sunce koja pomaže ljudima s psihičkim problemima. Supruga je ostala u Njemačkoj. „Ono je njezina domovina, ovo moja“, govori Moralić napominjući da ona sada piše i slika te, kada su djeca odrasla, ima vremena ostvarivati svoje snove.
Osim dvorca Štakorovec, te kuća u Kopru i Frankfurtu ima vilu Crnčić u Cavtatu, a vlasnik je još tri prigorska dvorca; Prečec, Božjakovina i Sv. Jakov. Na putovanja leti privatnim turbomlaznim zrakoplovom Beachcraft koji može „letjeti do Moskve bez prekida“. Tvrtka Kemokomplexs ostvaruje godišnje više od 300 milijuna dolara.
Može imati kad je njegov pajdo Mesić ukrao od Hrvatske, 15,1 milujardu dolaara.