Rođen je 18. travnja 1950. u Baškoj Vodi. Brat je Mate Granića. Osnovnu školu pohađao je u Baškoj Vodi i Makarskoj. Njegov otac Ivan je u Baškoj imao mesarsko-trgovačku djelatnost, a obitelj je imala i ribarski brod.
Ivan, kojemu je nadimak bio Šojko, pa otada njegove sinove Gorana i Matu (kasniji hrvatski ministar vanjskih poslova) zovu Šojkići, bio je nakratko mobiliziran u partizane potkraj Drugog svjetskog rata.
Poslije rata do 1948. Granići su imali privatnu mesarsku radnju, koja je tijekom osnivanja seljačkih radnih zadruga pretvorena u „narodnu imovinu“. U toj „zadružnoj“ mesnici je Ivan radio od pedesetih do 1964. kada ponovno otvara svoju privatnu koja je radila sve to zatvaranja 1976. Od ranog djetinjstva su mlađi Goran i njegov stariji brat većinu slobodnog vremena provodili u mesnici. Za trajanja škole po četiri-pet sati na dan, a tijekom školskih praznika i po deset sati.
Goran je još kao petnaestogodišnjak naučio voziti kamion. On je zajedno s ocem išao u nabavku stoke po Dalmatinskoj zagori i Hercegovini, dok je mlađi Mate prodavao meso mještanima i kasnije turistima.
Gimanziju je pohađao u Splitu. Diplomirao je 1972. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Tu je 1976. završio poslijediplomski studij te 1979. obranio doktorsku disertaciju. Od 1973. do 1987. radio je najprije kao istraživač, potom voditelj istraivačkog tima i na kraju kao voditelj studijske jedinice u Institutu za elektroprivredu. Od 1987. do srpnja 1990. radi kao direktor razvoja i član Poslovodnog odbora za razvoj u zajednici elektroprivrednih organizacije Hrvatske.
Nakon demokratskih promjena 1990. postao je prvi direktor Hrvatske elektroprivrede (HEP). Od veljače 1991. ponovno radi u Institutu za elektroprivredu kao savjetnik, a u lipnju 1994. imenovan je za direktora Energetskog instituta Hrvoje Požar. Suradnik je Elektrohetničkog fakulteta od 1976, a nastavnikom u zvanju docenta postaje 1985. Od 1992. nastavnik je na poslijediplomskom studiju FESB-a u Splitu.[PHOTOS]
Za razliku od njegova brata Mate koji je pristupio HDZ-u, mlađi Goran je početkom devedesetih postao član HSLS-a. Njihova majka Mila znala je reći kako bi bilo najbolje da su obojica u HDZ-u. Goran je od 1992. do 1995. bio saborski zastupnik, tijekom 1995. obnašao je dužnost prvog potpredsjednika Zastupničkog doma Sabora. 1996. bio je izabran za gradonačelnika Zagreba, ali ga predsjednik Tuđman nije potvrdio.
1992. postao je član Malog vijeća HSLS-a a od 1995. je potpredsjednik stranke. Početkom 2000. bio je v.d. predsjednika. Nakon pobjede koalicije predvođene SDP-om na parlamentarnim izborima, Goran kao kandidat HSLS-a postaje potpredsjednik i zamjenik predsjednika hrvatske vlade. S tadašnjim premijerom Ivicom Račanom bio je bliski suradnik. Bio je na čelu vladinog Savjeta za suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom. Nekoliko puta javno je žestoko polemizirao s tadašnjom glavnom haaškom tužiteljicom Carlom del Ponte. Optužio ju je da laže u slučaju optužnice protiv generala Janka Bobetka.
Suradnja te vlade s Haaškim sudom te ugovor o nuklearci Krško sa Slovenijom bio je razlog odlaska predsjednika HSLS-a Dražena Budiše iz vlade. Budiša je tvrdio da su mu, iako je bio član Vlade, tajili najvažnije podatke. Granić tada ostaje lojalan Račanu zajedno s drugim ministrima iz HSLS-a s kojima osniva novu stranku Libru i ostaje u Vladi, a stranka se 2005. utopila u HNS.
Nakon poraza na izborima 2003. Goran se ponovno vraća u Institut „Hrvoje Požar“. U javnosti ga se ponovno spominjalo početkom 2013. kao kandidata za mjesto čelnog čovjeka u HEP-u.
Oženjen je s Paulom Granić.
