Hrvatski redatelj Hrvoje Hribar rođen je 1962. godine u Zagrebu. Kao dijete je htio biti profesionalni ronilac, pisac ili redatelj. Smatra se pola Pažaninom, pola Višaninom. Obitelj mu je sa svih strana Hrvatske; baka iz Sinja, jedan djed poluzagorac, drugi poluslovenac, pa on „nije siguran od kuda je“. Siguran je samo u to da je dalmatinski nostalgičar, ima obiteljsku kuću u staroj jezgri Paga.
Studirao je i diplomirao povijest umjetnosti i komparativnu književnost, te filmsku režiju na ADU. Tijekom studija objavljivao je eseje i kolumne u Studentskom listu, Gordoganu, Novom prologu, Radiju 101 s kojim je počeo surađivati 1984. godine. Hribarove radiodrame i pastiri osvajaju nagrade na natječajima radio Zagreba, te tadašnjim državnim festivalima. Radio je kao asistent režije, scenarist, kuhar, enciklopedist, redatelj tv priloga, organizator news ekipa WTN-a tijekom ratnih operacija u Hrvatskoj.
Prvi zapaženi redateljski rad mu je Prestanite jesti, akademski antidokumentarac (1987.). Godine 1991. snimio je tv film Hrvatske katedrale s kojim je gostovao na festivalima u San Franciscu 1994. i Veneciji 1996.
Za kratki igrani film Between Zaghlul & Zaharias (1994.) dobio je Oktavijana. Istu nagradu osvaja i za film Puška za uspavljivanje (1997.), Hribarov prvi kinematografski dugometražni uradak. S njim je briljirao na Budimpeštanskom 1997. i Pariškom filmskom festivalu 1998. godine.
Zadnje desetljeće silno je angažiran za pristojnu kinematografsku regulativu, a u predasima snima podmorje i ljude komiškog arhipelaga. (Svijet je velik, dokumentarni film, (1999.) i Bil jedon, dokumentarni film, (2001.) snimljen sredstvima fonda za dokumentarni film Ministarstva kulture RH).
Hribar piše, režira i producira, redovito u sklopu vlastite tvrtke FIZ production, proizvodi propagandne spotove, igrane i dokumentarne filmove.
Režirao je 2001. televizijsku seriju Novo doba i igrani film Što je muškarac bez brkova (2005.) koji je bio naš najgledaniji film u hrvatskim kinima u 2006. godini sa 150 tisuća gledatelja.
2011. godine preuzeo je vođenje Hrvatskog audiovizualnog centra, krovne udruge za nacionalnu kinematografiju, a zbog iznimnih rezultata u samo godinu dana zaslužio je nagradu ‘Albert Kapović’ koja se dodjeljuje za razvoj filmske industrije. Žali što ga ta dužnost sprječava u realizaciji vlastitih projekata. Naime, od filma "Što je muškarac bez brkova" nije se uhvatio režije novog dugometražnog filma.
- Nakon što sam snimio film godinama sam snimao reklame da se financijski oporavim od svog velikog komercijalnog uspjeha. Ako razumijete paradoks. Film koji sam kasnije pripremao imao je tu nesreću da se glumac Ivica Vidović razbolio pa na kraju i umro. 'Muškarac bez brkova' me naučio da u onoj kinematografiji uopće nema smisla praviti filmove.
Zato sam odlučio pomoći svojim kolegama da napravimo jednu bolju. I kad tu novu kinematografiju posložimo do kraja, vraćam se režiranju. Slobodnog vremena imam oko dva sata tjedno, a provodim ga sanjajući o svom sljedećem filmu. No prvo moram završiti ovaj projekt, a to je dovesti HAVC na stabilne šine i učiniti sadašnje uspjehe hrvatskom svakodnevicom - kaže Hribar.
Hribar je otac četvero djece. Troje je dobio iz veze sa scenaristicom Tanjom Kirhmajer, a sina Bartola u vezi s glumicom Jelenom Miholjević.
Deset godina bio je u vezi s glumicom Marijom Škaričić. Nakon prekida ostali su u prijateljskim odnosima. Prvi puta surađivali su na TV seriji "Novo doba", gdje su se i upoznali, a kasnije je Marija imala zapaženu ulogu u njegovom filmu "Što je muškarac bez brkova", najvećem hrvatskom hitu u prošlom desetljeću.
