Obitelj Ive Josipovića potječe iz Baške Vode, i s očeve i s majčine strane. Djed Ivan, po kojem je treći predsjednik RH dobio ime, bio je brodovlasnik. Na ovećem brodu znakovitog imena “Bog s nami” prevozio je rasute terete po istočnoj obali Jadrana. Njegovoj ženi bilo je ime Kata.
Josipovićevi preci po majčinoj strani također su bili brodovlasnici. Pradjed Miše imao je veliki brod s imenom “Slava Bogu”. Njegov sin Nikola, Josipovićev djed s majčine strane, bio je pak ribar, a žena Mila kućanica.
Da obiteljske povijesti mogu biti ironija, dokazuju i nazivi brodova Josipovićevih predaka iz Baške Vode. Bili su jako pobožni i bogobojazni, tipični Dalmatinci svoga doba.
Međutim, njihovi izravni potomci, poput Ante Josipovića i sina mu Ive, aktualnog hrvatskog predsjednika, postali su ateisti i agnostici.
Josipovićev otac Ante, rođen 1925., kao sedamnaestogodišnji mladić otišao je 1942. u partizane na Biokovo, u tzv. biokovski odred. U tom odredu od samoga početka bio je njegov devet godina stariji brat Ratko.
No, i s majčine strane obitelj Ive Josipovića bila je partizanska.
Kad su nakon kapitulacije Italije, krajem 1943. i početkom 1944., Nijemci, pretpostavljajući da će se saveznici iskrcati na istočnu obalu Jadrana, zauzeli cijelu Dalmaciju, stanovništvo, oko 30 tisuća ljudi, bojeći se njemačke odmazde, izbjeglo je na Vis.
Glavno štab NOVJ i Britanci donijeli su odluku da se stanovništvo koje nije sposobno za borbe evakuira u južnu Italiju, a potom u logor El Shatt na Sinaju, u Egiptu. S izbjeglicama je u El Shatt, nakon što je kraće vrijeme bio na Hvaru i Visu, otišao i Ante Josipović, po zadatku. Tamo je radio kao organizator života u izbjegličkom logoru.
Ante Josipović se iz El Shatta u Hrvatsku vratio 1946. Naime, nesporazumi su, kako se čini, nastali zbog toga jer se do sada pisalo da se Ante Josipović iz Egipta vratio krajem 1944. ili 1945. te da je bio pripadnik 11. dalmatinske (biokovske) brigade kojoj se pripisuju zločini.
“Općepoznata je činjenica da je povratak iz Afrike bio tek 1946., dakle, po završetku rata. Tada je moj otac radio u omladinskoj organizaciji u Makarskoj te je upućen na školovanje u Beograd i Zagreb. Nakon toga, radio je u Sindikatu te studirao pravo”, odgovorio je na objede predsjednički kandidat Ivo Josipović.
Njegovi roditelji, Ante i Milica Josipović, 1956. godine preselili su se u Zagreb. I to nakon što je Milica diplomirala na Višoj pedagoškoj školi u Splitu.
Najprije su stanovali na Fallerovu šetalištu, na Trešnjevci. Sljedeće godine dobili su sina Ivu. Ante je pak godinu poslije, 1958., diplomirao pravo i počeo raditi u Savezu komunističke omladine, potom u Sindikatu, onda u SKH, u Izvršnom komitetu, a karijeru je završio u Croatia osiguranju.
Milica Josipović je pak počela raditi u jednoj osnovnoj školi na Ljubljanici. Josipovićevi su se 1960. preselili u Ulicu Matka Laginje, malu ulicu između Martićeve i Vlaške, u blizini Petrove crkve.
Prva asocijacija Ive Josipovića na djetinjstvo bila mu je rođenje sestre. Ostala sjećanja iz ranog djetinjstva tipična su za dječake i vezana su za igre Indijanaca i kauboja i nogomet s prijateljima u Laginjinoj ulici.
No, kad su se preselili i počeli stanovati na Medveščaku, prema Zvijezdi, uvjeti za igru bili su bolji zbog obližnjeg parka. “Igrali smo nogomet kao klinci od jutra do sutra”, pričao je Josipović.
Osnovnu školu “Vladimir Nemet” pohađao je u Varšavskoj ulici u kojoj je počela raditi i njegova majka. Bio je odličan đak, zanimala ga je fizika i matematika. Istodobno, od osme godine, 1966., počeo je pohađati i Glazbenu školu Pavla Markovca. Svirao je klavir, ali više je volio pjevati u školskom zboru, posebno zbog natjecanja u Varaždinu, što je za djecu bio veliki doživljaj.
Nakon završene osnovne škole, Ivo Josipović upisao je gimnaziju. Prolazio je s odličnim uspjehom. I dalje je volio prirodne predmete, fiziku i kemiju. No, dvojio je da li nastaviti glazbenu školu, upisati srednju glazbenu ili se posvetiti nogometu koji je obožavao.
Naime, tadašnji treneri NK Trnja bili su zadovoljni njegovim igrama na probi pa su ga pozvali da dolazi na treninge. Međutim, znao je – ako počne redovito trenirati, onda više nema glazbene škole i obrnuto – ako nastavi glazbenu školu, više nema nogometa.
“Otišao sam u muzičku školu i to je, sigurno, odredilo moju budućnost”, govorio je Josipović.
Kako mu je u srednjoj glazbenoj školi harmoniju predavao Branko Lazarin, mladi Josipović zainteresirao se čak i za komponiranje.
Iako je gurao na dva kolosijeka, pohađao gimnaziju i redovnu glazbenu školu, mladi Josipović stizao se i zabavljati. Izlazio je u tada popularnu diskoteku u Bogovićevoj, Big Ben.
Međutim, “nikad se nije ni napio ni potukao”. Sve je rješavao “diplomatski”.
Nakon završetka srednje škole, bio je u nedoumici što studirati, što upisati. Tražio je i savjet roditelja.
“Kad sam rekao da bih upisao Muzičku akademiju, oni su kazali da me u svemu podržavaju, a onda upitali: Sine, hoćeš li moći živjeti od muzike?! Ti studiraj što hoćeš, mi te podržavamo, a ti razmisli.”
U odluci o izboru studija došlo je do obrata, vjerojatno zbog utjecaja roditelja, te je 1976. upisao studij prava. Na prvoj godini imao je odlične ocjene. Ali, ostao je žal za studijem glazbe. Želio je upisati i Muzičku akademiju. Zato u ljeto 1978. nije otišao na ljetovanje u Bašku Vodu, nego se ‘kuhao’ u Zagrebu i vježbao, pripremao za prijamni ispit.
Studij kompozicije, na koji se htio upisati, bio je vrlo ekskluzivan. Samo je jedan student mogao biti primljen, kriteriji su bili visoki.
A na Pravnom fakultetu je, uza sve obveze, Ivo Josipović uređivao i studentski list “Pravnik”. Konkurencija mu je bio Ivan Šimonović koji je uređivao “Paragraf”. Poslije su postali dobri i bliski prijatelji.
U vrijeme studija Ivo Josipović nije bio posebno politički aktivan, međutim, kad je Tito umro, kako je izjavljivao, “nije plakao, ali je bio tužan”.
“Nakon Titove smrti, mnogo ljudi upisalo se u partiju, htjeli smo mijenjati stvari”, obrazlagao je svojedobno Ivo Josipović svoju odluku da se učlani u partiju. Zbog toga neki njegovi kolege, studenti prava, pred njim nisu bili otvoreni niti su izricali svoje mišljenje.
Nakon završenog studija prava 1980., Ivo Josipović upisao je postdiplomski studij na Pravnom fakultetu.
Gurao je i petogodišnji studij kompozicije na Muzičkoj akademiji koji je završio 1983. Sljedeće godine, 1984., završio je postdiplomski studija i dobio posao na Pravnom fakultetu.
Iste godine Josipović je otišao odslužiti JNA u Beograd. Poslije obuke za vojnu policiju na Avali, dobio je prekomandu da služi u Generalštabu JNA.
Poslije povratka iz JNA, 1985., Josipović je nastavio raditi na Pravnom fakultetu, ali i baviti se glazbom.
Na fakultetu je 1988. upoznao suprugu Tatjanu i njihova veza za nekoliko je godina završila brakom.
Početkom 90-ih Josipović se, prema svojim izjavama, politički nije angažirao, ali je na Račanov poziv napisao prvi demokratski statut SDP-a.
Vodeći SDP-ovac 90-ih godina u Gradu Zagrebu, Milan Bandić govorio je u vrijeme prošle predsjedničke kampanje da se Josipovićeva angažmana u SDP-u početkom demokratskih promjena ne sjeća.
Josipović je, naime, 1994. napustio SDP jer je Račana smatrao preblagim prema Tuđmanovoj politici te se zalagao za to da vođa ljevice bude Miko Tripalo.
Poslije raskida s Račanom, Josipović je doktorirao na temu “Pravo o uhićenju i pritvor u kaznenom procesnom pravu”.
Pa ipak, unatoč Josipovićevim, ponekad radikalno lijevim stavovima, Vlada RH i predsjednik Tuđman angažirali su ga kao stručnjaka u uspostavljanju suradnje između Republike Hrvatske i Haaškog suda.
Josipović je, naime, 1996. godine sudjelovao u izradi Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim sudom.
Sljedeće dvije godine Josipović je, zajedno s Ivanom Šimonovićem i američkim odvjetnikom Rifkinom, bio u ekipi eksperata koji zastupaju Hrvatsku u sporu s tužiteljstvom Haaškoga suda u vezi s tzv. sub poene. Naime, Haaški sud je Republici Hrvatskoj izdao nalog, sub poenu, prema kojem mora dostaviti dokumente pod prijetnjom kazne.
Hrvatski tim dobio je spor s tužiteljstvom Haaškog suda u kojem je Josipović, stručnjak u kaznenom pravu, dao doprinos. Na kraju, Haaški sud donio je rješenje da postupka protiv ratnog ministra obrane Gojka Šuka neće biti.
Sljedeći Josipovićev angažman koji je vezan za politiku dogodio se 2000., kad ga je Račan pozvao da “popravi” hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid.
Prije parlamentarnih izbora 2003., na Račanov poziv Josipović pristaje na listi SDP-a biti nestranački kandidat za zastupnika u Saboru. Sljedeće godine postaje saborski zastupnik. Prije pet godina izabran je za trećeg hrvatskog predsjednika. Prema Kotromanovićevim izjavama, kao hrvatski predsjednik pomogao je u tome da hrvatski generali Gotovina i Markač budu oslobođeni optužbi na Haaškom sudu i pušteni na slobodu.
11. siječnja 2015. u drugom krugu izbora Ivo Josipović je izgubio od Kolinde Grabar Kitarović koja je postala prva hrvatska predsjednica.
Gospodine Josipoviću! Jako ste me razočarali što se niste upustili u borbu sa nepravilno napisanim zakonom, zakonima, za predsjednika i za kriminalce, koji mogu u našoj zemlji biti Sabornici, političari itd. Ne bi se smijelo desiti da ljudi protiv kojih se vodi postupak, mogu stvarati svoje stranke, vraćati se u Sabor, iako su dokazani ratni zloćinci. Mislim da je to presedan u svijetu! O običnim invalidima rada, strašno se ponaša. Ljudi sa 40 g. rada, imaju od 1200 - do 1800KN penzije. Tko je tu pisao zakone!!!!